Znam da je malo ljudi u Zagrebu čulo za Beldocs – i sama sam bila jedna od njih. Beldocs je mlađi međunarodni festival dokumentarnog filma u Beogradu, koji se ove godine održao od 26. do 30. travnja. Otvorio ga je film Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo Marte Popivode. Film je zanimljiv mojoj generaciji, onoj koja je počela odrastati u ranim devedesetima, pa ima sjećanja one Jugoslavije koja je bila, ali je kasnije pod utjecajima drugih ideologija počela mijenjati sjećanja.
Recimo, više nitko ne kaže Socijalistička federativna republika Jugoslavija, već komunistička Jugoslavija. U vrijeme komunizma, nitko više ne kaže u vrijeme samoupravnog socijalizma – to je rječnik američke propagande u pedesetima. Ili kažu mnogi, kad su na nas utjecali Rusi, a ja sam uvijek mislila da su na nas utjecali Amerikanci. Više sam znala o Americi i Velikoj Britaniji zbog Margaret Thatcher nego o Rusiji. Ipak je Thatcher rekla da joj se Gorbachev sviđa jer s njim može poslovati. Oni su bili bad guys, i jadan onaj istočni blok u koji su spadale Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska.
Marta Popivoda, Ana Vujanović, Nataša Damnjanović i Dragana Jovović čine tim koji je napravio film Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo (trailer) i prikazale arhivski materijal koji su dobro iskopale. Gledala sam sletove i gledala ženu do mene koja je plakala usred dvorane Sava centra. Nije mi bilo jasno zašto, a onda sam se sjetila, to je bila njena domovina koju je izgubila. Moja nije. Moja se zove Republika Hrvatska. Ja sam se tek u njoj počela davati i nju stvarati i sebe graditi, jako teško i još uvijek ta borba traje, a krvi je sve više. To zanesenje izgradnjom Jugoslavije koju su iz ruševina naši roditelji, bake i djedovi složno gradili trajalo je do Titove smrti. Tu vijest je jedva pročitao televizijski urednik beogradske televizije, pitao je: Jel’ oni znaju?
Uzme papir u ruke i namješta se gotovo dvije minute, oblizuje usta, popravlja naočale, uspravlja se, nije mu lako, šiba ga nervoza. Iz režije ga pitaju: Jel’ može sada? I on kaže u eter: Danas je umro drug Josip Broz Tito. I onda je film krenuo iz sleta u individualnost osamdesetih, pa sve do proboja kapitalizma s Miloševićevim govorom na Kosovu. Janez Drnovšek je sjedio tamo, tada, na Kosovu, u prvom redu, mlad s brčićima i pomalo zatečen. Sigurna sam da se još tada družio s feministkinjama. Izgledao je društveno osviješten, ali ljubav prema novcu ipak je jača. Zato meni nije bilo do suza, meni je to oživljavanje PTSP-a kojeg imam od Jugoslavije.
Gledala sam atmosferu u dvorani i bilo mi je bezveze, to neko oduševljenje nečim, nekim vremenom koje su ti ljudi ugasili, prodali, predali, ja sam bila još mlada,a oni sad tu licemjerno tule, ali moju stvarnost napravili su teškom, fedualnom i mučnom za preživljavanje.
Beogradska publika je s oduševljenjem prihvatila film, ali meni je kraj bio nagli, taj kraj u crnu rupu koja nas čeka, te arhivske snimke koje su prikazane milijun puta i taj voice over koji je trebao biti moćniji, jasniji, Popivoda je trebala biti naprosto filmski pismenija. A i sama ideologija? Ili baš ovo govori ono što je zaista bilo?
Vratimo se na kapitalizam…
Za Kratki metar svi znamo, ali Beldocs je festival koji još otkrivamo. Njegov direktor Mladen Vušurović uopće nije iz ovog, mojeg, svijeta. Već sedamnaest godina pratim dokumentarni film i festivale, u regiji, Europi i ponešto šire, pa znam i kako su ZFF i ZgDox počinjali, sve znam o Motovunskom, a bome i o SFF gerili, VoxFeminae, sudjelovala sam u pokretanju JFF-a, znam i o Vukovarskom, u regiji Sarajevski, pa onda Ljudskih prava, davim se u tom moru festivala, ali ovaj festival i njegov direktor za mene su bili enigma. Direktor uopće nije s filmske scene i meni poznatog svijeta. Nemam ga gdje smjestiti, koga pitati, kad spomenem njegovo ime, čujem samo: tko?
Joshua Oppenheimer je zamolio čovjeka enigmu da me pozove na festival jer će se prikazivati The Act of Killing premijerno u Beogradu u Dvorani kulturnog centra, a on dolazi, pa bi bilo zgodno da dođe i novinarka, scenaristica HTV-a, koja je njegova prijateljica. I tako sam došla i ja na taj festival, koji nema veliki budžet. Smještena u hotel Union u centru Beograda kraj kinoteke, između Terazija i Nušićeve gdje se nalazi festivalska kancelarija na četvrtom katu zgrade bez lifta. Zakoračila sam u hotel i ušla u 1978., godinu mojeg rođenja, kad je Jugoslavija još postojala i imala novca da uredi ovaj hotel, od tada ga nisu mijenjali.
Pitala sam Mladena čiji je on. Sve što znam o njemu je da je poduzetnik koji je odlučio pokrenuti ovaj festival. Za sebe je rekao da je iz Cetinja, Crnogorac, poeta i da je bio poduzetnik, te se bavio ili se još uvijek bavi uvozom tune. U jednom trenutku je shvatio da je život mnogo više od kravate, poslovanja, i da bi bilo dobro da sam snimi putopisni dokumentarac, a onda je i pokrenuo Beldocs. Odlučio je završiti život na nuli.
Konstatirala sam da je svakom festivalu najteže prvih pet godina, te da je on u šestoj, ali da ima dobar izbor filmova, neki su prikazani na ZgDoxu, ali, recimo, lani je to bilo više izraženo u izboru filmova. Mladen je u svemu sam i riješava mnoge stvari, od kupnje prava do plasiranja filmova, komunikacije s medijima i okupljanja ekipe.
Ove godine festival u programu ima četiri kategorije: srpski takmičarski filmovi, srpski informativni filmovi, međunarodni takmičarski program i muzički dokumentarci. Nakon svečanog otvaranja u Sava Centru, filmovi su se prikazivali u dvorani Doma Omladine, Dvorani kulturnog centra, Domu kulture „Studentski grad” i kinu Fontana. Istovremeno, program se realizirao u Kulturnom centru Novog Sada. Ovogodišnji izbor filmova sveo se na nekih šezdesetak. Izbor je po temama koncentriran na nestereotipne i polemičke načine dokumentiranja stvarnosti. Time je izabran i The Act of Killing Joshue Oppenhimera, preveden kao Čin ubistva, a u Hrvatskoj kao Čin smaknća.
Student i njegov mentor
Kako je moj boravak na festivalu bio kratak, jedino mogu napisati da je na otvorenju bilo manje ljudi nego što se očekivalo, tako su mi barem rekli. Meni se činilo da je posjećenost bila dobra, odnosno publika koja je gledala filmove bila je odabrana i profilirana. Na projekciji filma Čin ubivstva bila je pametna publika koja je kritički dobro razumjela film. Nikoga ta projekcija nije ostavila ravnodušnim, za razliku od skeptičnije zagrebačke publike na ZgDoxu, koju je mučio moral. Ipak, dobio je nagradu u kategoriji Movies That Matter. Iako je u Zagrebu film jako dobro primljen. O njemu su objavili tekstove i HNH (Nedeljna informativna novina) i Politika. Razgovor nakon projekcije je vodio Boris Mitić, redatelj koji je također bio impresioniran Joshuinim radom na filmu.
Svi su u dvorani bili pod velikim dojmom, pa sam pomislila da je ipak ovdje publika shvatila film kao prikaz naše stvarnosti, svjetskog poretka neokolonijalne politike. Neki su pred kraj filma izgledali potreseno, a kada je Anwar povraćao pokrivali su lica. Joshua je čak na kraju dobio ponudu da predaje na filmskoj akademiji u Beogradu.
To je veliki film koji je napravljen u zadnjih deset godina. Svaki frame odiše filmskom pismenošću i jasnoćom izražavanja. Nije lako gledati istinu – masovni ubojice, koji ne mogu doživjeti katarzu jer dobivaju veliku podršku od društva, politike i medija. Scena gdje televizijska voditeljica uz smješak govori o tome kako su osmislili humaniji način ubijanja govori o potpuno naopakoj slici društva, o kojoj je govorio i Hegel. Gangsteri su dobili status i ugled svojim činom. Sebe nazivaju gangsterima, odnosno slobodnim ljudima, jer su taj termin usvojili gledajući hollywoodske filmove. Oni su genocidom nad komunistima, i onima koje su oni tako nazvali, ostvarili vlastiti prosperitet i propustili slobodnu trgovinu i demokraciju u Indoneziju. Sve to dogodilo se 1965. i ovaj film zorno prikazuje neokolonijalizam koji vlada.
Joshua je na filmu radio punih osam godina, to je prvi veliki film u njegovoj karijeri. Tridesetosmogodišnji redatelj je vrijedan – uz svjetsku promociju filma, on je već u procesu montiranja novog filma koji se nastavlja na The Act of Killing. Ovaj put prikazuje živote žrtava. U novom filmu radnog naslova The Look of Silence, Joshua istražuje iskustvo preživjelih u svoj njegovoj složenosti i kontradikciji:
“Kroz moj rad na filmu The Act of Killing, obitelj preživjelih otkriva kako je njihov sin ubijen – i identitet muškaraca koji ga je ubio. Ubojice žive u susjedstvu, te su na vlasti još od genocida. Najmlađi sin se pita kako može odgajati svoju djecu u društvu u kojem su preživjeli terorizirani u tišini, i svatko je teroriziran gdje su ubojice tretirani kao heroji. U potrazi za odgovorima, sin se odluči suočiti sa svakim ubojicom koji je uključeni u bratovo ubojstvo. Ubojice i dalje drže vlast, pa su ovi sukobi opasni. Ali on se uspijeva s dostojanstvom i strpljenjem susresti s ubojicama, tražeći odgovore na teška pitanja o tome kako ubojice vide ono što su učinili, kako žive rame uz rame sa svojim žrtvama i kako oni misle da njihove žrtve njih vide.”
Njegov opus filmova je velik: Hugh (1995), These Places We’ve Learned to Call Home (1996), The Challenge of Manufacturing (1997), The Entire History of the Louisiana Purchase (1997), The Globalisation Tapes (2003), A Brief History of Paradise as Told by the Cockroaches (2003), Market Update (2003), Postcard from Sun City, Arizoina (2004), Muzak: a tool of management (2004), Show of Force (2007), Several Consequences of the Decline of Industry in the Industrialised World (2008) i The Act of Killing (2012). Zbog promoviranja filma više nije siguran u kojem dijelu svijeta se nalazi, ali redovito prima informacije iz Indonezije jer mu njegova ekipa javlja gdje su sve prikazali film. To je naravno čitava mreža kino dvorana i mjesta za prikazivanje. Tog rođenog Amerikanca s britanskim državljanstvom koji živi u Kopenhagenu čini sretnim to što pruža podršku narodu, ne samo u Indoneziji, već, čini mi se, i diljem svijeta. Jedino je na prikazivanju filma u Londonu bio pomalo razočaran, ali moj dojam je da su Britanci on the top of the World, pa ako objektivno pogledamo povijest i njihov common sense znamo da su upravo oni pobjednici koji su napisali tu povijest i uredili našu sadašnjost uz pomoć Margaret Thatcher.
Joshua nije dangubio, napisao je i pet knjiga, ali čini se da je ovim filmom napravio veliki posao i postavio visoko ljestvicu u svijetu dokumentarnog filma. Teško će je bilo tko moći preskočiti. Svoj uspjeh pripisao je i mentoru Dušanu Makavejevu, redatelju, umjetniku, profesoru koji je jedan od najuglednijih i najvrijednijih posjetitelja Beldocsa, ali i najpoznatiji jugoslavenski redatelj u svijetu. A rodio se u kraljevini Jugoslaviji. Prije projekcije filma Joshua je pozvao mentora da nešto kaže. Makavejev je u svom stilu, onako sramežljivo, nenametljivo, skromno ali vrlo duhovito, dao veliku podršku svojem studentu. Govoreći o Joshui rekao je: Što reći o čoveku koji je još na Harvardu gde je studirao, a ja sam predavao, odlučio da napravi film o nacističkoj grupi. Trebalo je da uđe u njihove redove, pa ih je uverio da je vanzemaljac i oni su u to poverovali…Mogu samo da kažem da bih ja trebao da učim od Joshue Oppenheimra, a ne on od mene.
Rekla sam Makavejevu da su to vrijedne riječi koje je uputio o Joshui i pohvalila se kako je moj mentor Nenad Zakošek također ostavio na mene veliki trag jer je podržavao moje stavove i pisanje o utjecaju ekonomske globalizacije na nacionalizam u Hrvatskoj. Tada je bilo gotovo nemoguće ljudima shvatiti gdje je ta veza, baš zbog ideologije te njenog zamućivanja povijesti. Makavejev je rekao da je prepoznao Joshuin rad te da mu je zaista samo mogao pružati podršku, ali da je i strahovao za njega jer ima veliku hrabrost: A kad pružiš takvoj deci sunca, ona rastu.
Upravo je to bilo ono što sam rekla Joshui, da njegov film ne samo da hrabro prikazuje istinu o našem životu i svijetu u kojem živimo, već je zanimljivo da se prikazuje i dokazuje ljudima što se zbiva, a da pritom nije cenzuriran. Joshua je odgovorio da je čitav svijet isti i da nigdje nije drugačije, te da se nema gdje pobjeći, ali što možemo učiniti? Kako sve to možemo promijeniti? To su pitanja na koja još ne znamo odgovoriti. O tome je pisao Noam Chomsky koji je govorio da zahvaljujući info zabavi u medijima imamo uspavanu masu, pa tako nama vlada manjina koja nas kontrolira strahom. Moderno ropstvo. Kontrolu mase. Zanima me hoće li ovaj film otkupiti i prikazati nacionalna televizija bilo koje države u svijetu. Mladen me pitao mislim li da bi film mogao dobiti Oscara? Rekla sam da mi se to čini nemoguće jer kada je Amerika započela rat u Afganistanu, Hartov rat (2002.) je bio najhvaljeniji hollywoodski film.
Na brodu kroz Beograd…
Makavejev je za mene čuo preko Joshue koji mu je poklonio moju knjigu Nauči psa trikovima. Makavejeva je zanimalo kako me kritika analizirala i je li me prihvatila. Tako sam dobila zeleno svijetlo da mogu s njima na ugodnu plovidbu brodom po Dunavu, koju je organizirala Bojana Makavejev, osebujna, šarmantna i vrlo lijepa žena. Lijepa jer iz nje izvire dobrota, ali i nevjerojatan smisao za humor. Nazvala me Yoko Ono i time, ustvari, opisala kako me doživljava. U cijeloj toj priči, Joshua je spontano pitao Dušana što misli o mojoj knjizi: Već dugo nisam pročitao knjigu u kojoj se dobro opisuje seks u službi prikaza međuljudskih odnosa, koje društvo ne tolerira, ne prihvaća, gotovo ignoriše… Recimo, on ima ženu, ali i ljubavnicu s kojom ima potpuni odnos... Zamislite kako je to kad vam za umjetnički rad kaže Makavejev, ili kad vam bilo što kaže Dušan Makavejev, koji je napravio tri filma koji su na meni ostavili trag: Čovjek nije tica (1965), Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT (1967) i Nevini bez zaštite (1968). Kasnije sam pogledala i W.R.-Misterije organizma (1971) koji je Mileni Dravić donio svjetsku slavu. Imala je ponudu da se slika za Playboy koju je odbila iz moralnih razloga. Baš taj moral nije dao Makavejevu da razvije svoja krila kako želi, a kasnije je izgubio svoju domovinu, i njemu je trebalo pružiti sunca, ali ipak je njegov rad ostavio trag.
Mi čudaci, mi koji smo vanzemaljci, potupuno neprihvaćeni jer propitujemo društvo i pitamo se zašto, sjedili smo na brodu i slušali predavanje o povijesti Beograda, ali kroz scene i filmove koje je snimao Makavejev.
Dušan i Joshua toliko su intezivno razgovarali da je Bojana u jednom trenutku rekla: Ništa on od ovog prekrasnog pogleda na Beograd neće videti. Pogledaj ih, oni gledaju samo jedan u drugog. No, njih dvojica su uživali u tome što nas dvije gledamo samo u njih i što su ovdje slobodni, na rijeci koja ima svoj tok, izolirani od svijeta, razgovaraju o stvarnom svijetu – filmu. U jednom trenutku Bojana je pitala Joshuu gdje se on trenutno nalazi. Znam gdje se nalazim, sve znam. Na rijeci Savi, koja odvaja Europu od Srednje Europe, Stari Zagreb od Novog Zagreba u kojem živi Danijela! Vidiš da sve znam! Uvidjevši situaciju, zamolila je Makavejeva da mu objasni što znači kip Ivana Meštrovića Pobjednik. Nage muške figure koje simboliziraju pobjedu Srbije nad Turcima postavljene na Kalemegdanu: Vidiš onaj kip, Joshua, to je kip golog muškarca koji je postavljen ondje iz moralnih razloga, da simbolizuje moral. I evo ga sad tamo, ima sjajnu poziciju da piša po svima nama.
The Act of Killing je na Beldocsu dobio Grand prix – glavnu nagradu. Vijest sam dobila od Joshue kad sam već napisala cijeli tekst, što samo potvrđuje da je šesta godina za sve festivale uzlazna.
Foto: D.S.
