Uđeš kad ti kažu da uđeš. Izađeš kad ti kažu da izađeš. Sjedneš. Ustaneš. Sve kad treba. Stave ti papir u ruku, dlan na leđa. Dok hodaš, ne osjećaš ni vlastite noge ni blagu ljepljivost bolničkog linoleuma pod potplatima, samo taj fantomski dodir među lopaticama. Čudesna je mehanika tijela. Kada radi.
Tri.
Osnovni podaci. Ljubazno te pita službenica kroz pleksiglas šalterskog prozorčića za upis pacijenata.
Adresa.
Cijeli tvoj život tvoja teta živi s vama, ali prijavljena je na drugoj adresi. Ime ulice znaš, možeš ovu službenicu uredno podšišanih noktiju u niskom startu na tastaturi uzeti za ruku i iz ovih stopa je odvesti pred zgradu. Pješke, autom, autobusom. Kako joj drago. Ono što ne možeš je sjetiti se kućnog broja.
Pedeset. Metara i danas neasfaltiranog komada puta. Jedan. Drvena baraka, na desno, u kojoj još uvijek živi peteročlana obitelj. Četiri. Ulaza u blok skupe novogradnje, na lijevo. Dva. Visoka čempresa ispred ulaza u tetinu zgradu. Nijedan od tih brojeva nije taj broj.
Tri.
Tvoj je mozak dokona šalterska službenica koja dugim crvenim noktima sporo lista kartoteku. Ispadaju joj papiri, preplavljuju pod, pronalazi ona svašta u arhivi, ali ništa korisno. Pregazilo ju je vrijeme i ova digitalizirana službenica, njezini marljivi prsti koji čekaju da kažeš nešto zbog čega će opet zaigrati po tipkovnici.
Datum i godina rođenja.
18.4. To znaš. Rođendane ne slavite, ali barem si čestitate. Godina? Ona je tri godine starija od tvoje mame. Zbroji. Ne zbrajaš, oduzimaš. Oduzmi, isproduciraj napokon točan broj.
Tri.
Tri moždana udara. To je broj koji je izbio sve druge iz tvoje glave, zapalio kartoteku, poslao službenicu dugih noktiju u prijevremenu penziju. Prvo oborio tvoju tetu na kupaonski pod obiteljske kuće i maloprije tebe na bolnički hodnik kad su ti priopćili dijagnozu. Što će nam svi ti drugi brojevi kad u taj stanu izraubano lice i ruke, vitalni organi koji su sve samo ne vitalni, godine neimaštine, neizvjesnosti, nezadovoljstva prevedene u godine kroničnog pušenja, spaljivanja tuge u dim koji uvlačimo natrag u pluća. Svo to pusto kruženje brige u tijelu i oko njega vidljivo prostim okom.
Osoba za kontakt?
Ja. Kažeš i instant se transformiraš u pretinac govorne pošte u koji će bolnica po potrebi odložiti vijesti. A vijest je samo jedna. Vijest o smrti.
Papir te odveo, papir te dovodi. Odakle mu takva snaga? Na njemu brojke i slova, ali nijedna ne objašnjava ništa. Predaješ dokumentaciju, pitaš za nju, krevet u kojem je ležala zlokobno je prazan. Kažu ti da su je prije dvije minute odveli na intenzivnu. Juriš prema liftu.
Nula.
Što ako je idući broj nula? Nula dana, nula sati. Što ako nula zine, proguta vas obje pa tebe isprate iz bolnice, a nju iz života. Trčiš hodnikom, vičeš sestri koja ju gura u lift, samo malo, molim vas samo malo. Još pogled-dva, tri-četiri riječi. Još malo života kojeg možete podijeliti. Sestra zna koji brojevi stanu u to „malo” pa se zaustavlja i zadržava lift da joj kažeš nešto blesavo, nešto važno poput vidimo se uskoro.
Četrnaest.
Toliko sati čekaš da biraš broj. Jednom, dvaput, trideset i tri puta. Sve dok se linija ne oslobodi, dok se netko na informacijama ne javi. Dok ti ne kaže da je stabilno, da nema posjeta, da nazoveš sutra u isto vrijeme. Odlažeš mobitel na stol i čekaš da te nitko iz bolnice ne nazove, da prođe 24 sata u kojima će tvoja nova funkcija ostati neiskorištena, pa ćeš ti, presretni pretinac govorne pošte, ostati sasvim prazan još jedan dan. A dan je nada, dan je život.
~~~ PREPORUKA ZA ČITANJE ~~~
Marija Andrijašević: Zemlja bez sutona (Fraktura, 2021.)
Trčim prema njemu. Posrćem, padam. Tresem se. Dolazim. Evo me. Vidiš li me. Sve sam ti bliže. Iz napregnutih vratnih žila i mišića, do grla koje je na tren ustuknulo, propinje se bol, glasnice ga pretvaraju u dug urlik izvezen od nemoći. Ćaća, čuješ li me, tu sam, hitna će svaki čas. Klečim pokraj njega, okrećem ga na bok, leđa me lome. Raskopčavam njegovu košulju, prstima grabim pod suhu travu, probijam jagodice do krvi, dlanove do krvi, listove do krvi, i svom ga snagom potežem na svoja koljena. Umirem, umirem okružen suhozidom, mirisom trulih jabuka, posljednjim pjevom kosa, govori mi njegovo tijelo u ovoj iznenadnoj bliskosti. Čuješ li je, prelijeva se u mene, piskutavi lavež crvene lisice, na putu prema jazbini, njene oči bljeskaju u daljini, iskre ko šuverini i rotacijska svjetla kola koja se zaustavljaju uz makadam i reflektirajuće oznake s prsluka bolničara. Iskopaj Josu, bunca dok ga stavljaju u nosila, iskopaj Josu, ponavlja, iskopaj…
Jadran me dočekuje na hitnoj, zovem ga čim sjedam u auto. Mobitel, ključevi, zagrijan motor, sve je tu, ništa nije tu, nema alata, škara, noževa i lopatica, fotoaparata i biljaka koje sam sakupila. Ne boli, ukopavam se tako da lumbago ne udara. Barem dok ne dođem do okuka, tad usporavam i stišćem zube, zrak silim u sebe. Volanom ne upravljam nego se za njega držim dok očev glas u mojoj glavi istovremeno govori dobro si i daje mi upute kako što brže doći do njega. Pričam s njim, nema ga, ali ja pričam s njim i opisujem mu što se dogodilo dok bol struji kroz leđa, a on me u isti čas počinje tješiti, prepričavati kako je njega isto ono jedne godine ćopilo, ono kad je ležao na pločicama u kužini, išijas, ma sićaš se, ti si bila mala, ovolika. Ali ja se baš i ne sjećam, ali ja baš i ne dišem, ali on baš i nije tu. Svejedno, mislim u prazno, a, da, da. Govori mi da ne skrećem, da ostanem na putu, da ne stanem, da misli budu sad, s očima uprtima u cestu i brojanje 1, 2, 3, 4 dok ne vidim prvi izlaz na autocestu i ne prestanem se oslanjati na pukotine u staroj vrjskoj cesti. Da misli budu što dalje, što dalje od riječi koje mi je izgovorio u smrtnom bunilu i svega što će se događati poslije. Da sama s ovoga sica ustati neću, da će mi Jadran odljepljivati jedan po jedan prst s volana, obući tenisicu koju je zakačio kuplung dok me izvlačio vani i reći ajde, jesi tu, ajde, unutra je, živ je.
Živ je.
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.
