Liberté, Egalité, Fraternité

U tom intimnom razgovoru s mrtvačkom lubanjom, Hamlet se pita krucijalno pitanje za njegovo postojanje. Govori o osveti i borbi za očuvanje ponosa. Ovo je tragedija koja prelazi barijere moralnog i upućuje na borbu sa samim sobom i pitanje biti ili ne biti, učiniti ili ne, pita se treba li ubiti ili ne?

Nešto je trulo u državi u kojoj se i u filozofskom smislu naše postojanje svaki dan gasi.

Je li prirodno da živimo? Pitam se to obzirom da, iako je 2011., osjećam se kao u 1991. Čak se Tajči vratila, što je definitivno dokaz da smo u devedesetima. Tada kao i sada, nije bilo novaca za kulturu. Kada izjavimo da nema novaca za kulturu, onda je to kao da smo izjavili da nema novaca za život. Sve oko nas je kultura. Čovjek ne može živjeti u prirodi jer je nesposoban. Nema veliku snažnu čeljust, duge pandže, otrov u zubima, ali ima razvijen mozak koji je uspio prirodu prilagoditi sebi i razviti kulturu.

Grad Zagreb i Ministarstvo kulture rasporedili su novce kako su znali, odnosno onome koga znaju. Konkurencija je pojam koji se kod nas doživljava na razini ljubomore. Mi ne shvaćamo da ako nema konkurencije, nema ni razvoja društva. Ukoliko su svi oni koji dobivaju novac za projekte, oni koji se poznaju, ali rade u korist našeg društva, kojeg smo vraga onda mi ostali studirali i radili? Zašto nismo uzeli lopate i krenuli na polje kopati? Dobro, ide novac i za one druge projekte u kulturi, ali u pravilu taj novac nije bitan. To je čisti ulog u propagandu.

Sad ću nastaviti u metafizičkom raspoloženju: za nezavisne umjetničke projekte se „dobilo“, pa da ne bi ispalo da se nije nešto „dalo“. Nitko u Hrvatskoj, iako ima razvijen mozak, ne shvaća da se taj novac zaradio.

Kako je to moguće? Moguće je time što se radom proizvodi kulturni sadržaj. Najgore je što za kulturu treba imati i znanja, a zatim i kritike. Tu sad dolazimo do slučaja, nazovimo ga: „Spas za ITD“, kojem se pridružuje i peticija koja taksativno navodi sve projekte od 2006. do danas, zajedno sa budžetima. Na kraju dolazi najnapetiji dio: „U 2011. godini Teatar &TD je za javne potrebe u kulturi dobio 425 000 kuna, još manje od 588 000 kuna 2010., puno manje od sramotno skromnih budžeta 2009., 2008. i 2007. koji su iznosili 700 000kn, a simptomatično manje od 2006.godine kad je novoj sceni dodijeljeno svega 650 000 kn. Ipak od 2006. do danas scena se razvila, scena je nastala, scena ne ide nikud. Sve će to narod pozlatiti.“. To kazalište ispade da je hram nezavisne scene. Tamo se okupljaju svi glavni kritičari našeg društva. No, simbol Hrvatske kulture, žuta kuća HNK je u tom kresanju budžeta ostala netaknuta, iako proizvodi manje nego recimo ITD i njegovi pomahnitali entuzijasti, volonteri, pa nazovimo ih amaterima! Zašto? Ukoliko ne dobivate novac za svoj rad, onda je on amaterski. Radite ga iz ljubavi, a ne koristi. Malo profesionalnije nad sve to razapela se Nora Krstulović, koja vodi Teatar.hr.

Ona već treću godinu gasi taj portal jer ne može izmisliti, a nikako da „dobije“ potrebna sredstva od grada i države. Kao djelatnica javne televizije mogu reći da je istina da u javne kuće svi imaju pristup, pa tako nema mjesta za one emisije ili novinare/urednike koji rade u službi javnog interesa. Tako sam svjedočila umalo ugašenoj emisiji „Drugi red partera“ u programu kulture. Pošto se razlikujem od životinje, moja profesionalna i moralna dužnost bila je obavijestiti Teatar.hr, te kazališne djelatnike o tom događaju. Nisu baš pretjerano reagirali iako je time zapravo ugrožen upravo i njihov medijski prostor. Tada sam shvatila da bih trebala dobro zaigrati tenis ili razviti pandže jer u protivnom ću po potrebi kao Nora morati gasiti medij u koji je deset godina uložila rada i truda. Pitala sam Noru mnogo toga, ali odgovor na moje pitanje zašto se kazalište marginalizira, odgovorila je:

Razloga svakako ima puno, ali kako tvoje pitanje implicira da je marginalizacija posljedica namjere, reći ću ovo: dobro kazalište, kao i svaka druga umjetnost, može biti jako opasno za društvene elite. Ne treba posezati za udžbenicima da bi se našlo relevantne primjere toga – ima ih popriličan broj i u novijoj hrvatskoj stvarnosti. Jedna od pretpostavki za ozbiljno bavljenje kazalištem jest volja da stalno, u svakom trenutku propitujete i sebe i druge. Da mislite. A mozak je kod nas, pošto ono? Dvije marke?“

Nažalost, izgleda da je Ivan Milas, diplomirani pravnik, devedesetih bio u pravu kad je rekao da kila mozga vrijedi dvije marke, jer mi to svojim postupcima uporno potvrđujemo. Nije problem HNK i to što oni nemaju bog zna kakve predstave, niti puno predstava na repertoaru, a imaju ogroman budžet. Nije problem ni u programu kulture javne kuće, ni u Gradskom uredu za kulturu, ni u Ministarstvu kulture. Svi oni samo koriste dobro vrijeme i pozicije koje su im zaista dane. I tu sad dobro dođe Gandalf koji kaže malome Frodi: ...Volio bih da se ovo nije dogodilo u moje vrijeme, reče Frodo. I ja, reče Gandalf, i svi oni koji dožive ovakva vremena. Ali nije na njima da odluče. Sve ono što mi možemo odlučiti jest što učiniti s vremenom koje nam je dano…

Problem je u nama što ne znamo da solidarnost, zajednički rad i udruživanje znače veću korist za mene kao pojedinca. Tako je prava šteta što se mi u Hrvatskoj razlikujemo od životinja, jer naš mozak se prodaje u kilama, a sve koliko naš rad i umjetnost vrijedi je zapravo ono što smo „dobili“ javnim potrebama u kulturi za 2011.

Još korisnih linkova:
Za aktualna događanja pratite FB grupu Spasimo Teatar.hr, a dodatan info o financiranjima je na Nezavisna scena
Tekst Nenada Bartolčića, Moderna Vremena Info: Kamen, čekić & dlijeto ili o novim tehnologijama u kulturi

Danijela Stanojević Majerić novinarka je i autorica knjige Nauči psa trikovima te kampanje 500 komada do Francuske. Trenutno piše svoju drugu knjigu Kako ubiti svekrvu, kao i kolumnu Francuska na zagrebački.