Kada me u nekom intervjuu ili na okruglom stolu pitaju za stanje feminističkog kazališta u Hrvatskoj, obično se “izvučem” proširivanjem priče na stanje u regiji i/ili na druge izvedbene forme odnosno projekte, onkraj mainstream kazališta. No, iskreno, čak i uz spomenuto proširivanje, sintagma koja spaja feminizam i kazalište u domaćem kontekstu svedena je na partikularne primjere, da ne kažem povremene proplamsaje, tako da smo još daleko od formiranja mogućih zajedničkih valova ili pokreta.
Zato mi je bilo iznimno drago što sam na festivalu Mesto žensk u Ljubljani imala prilike svjedočiti čak dvama izvedbenim feminističkim projektima iz lokalnog konteksta (a još mi je bilo draže što je, moram to spomenuti, moja predstava kompletirala taj ex-yu feministički trolist).
O projektu Svet bez žena Maje Pelević i Olge Dimitrijević prethodno sam pisala ovdje, a dok sam tri dana kasnije gledala projekt Spolna vzgoja II (Spolni odgoj II) grupe autorica (Tjaša Črnigoj, Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman, Vanda Velagić, Tijana Todorović, Barbara Kapelj, Tea Vidmar, Lene Lekše) poželjela sam pisati i o njemu. Naime, taj projekt objedinjuje neke od meni trenutno najdražih tema – seksualnost, feminizam i kazalište.
Iako naslov projekta zvuči kao nastavak, Spolnoj vzgoji II nije prethodio prvi dio, ona je već započela kao br. 2 – čime su nam autorice željele signalizirati da je u ovoj predstavi (tj. u ovim izvedbama) riječ o svojevrsnom “nastavku” spolnog odgoja koji nikada nismo dobile_i u školi – o nastavku školske edukacije o osnovama seksualnosti koju vjerojatno još godinama generacije i generacije učenica i učenika neće ni dobiti. Takvim imenovanjem vješto su izbjegnuta potencijalna pitanja o modusima selekcije baš tih tema, a ne nekih drugih, jer Spolna vzgoja II je zapravo ciklus sastavljen od pet zasebnih dijelova, koji su tijekom proteklih godinu dana igrani odvojeno, a sada, u sklopu Mesta žensk, po prvi puta i objedinjeni.
(Važno je pritom istaknuti da kao svojevrsna prethodnica ovog projekta figurira dokumentarna predstava Cure, koja je nastala u suradnji redateljice Tjaše Črnigoj i glumačkog kolektiva Igralke te koja je premijerno prikazana početkom rujna 2023. u Rijeci. Ova se predstava također bavi pitanjem seksualnog odgoja i seksualnih iskustava triju generacija žena, a prema riječima autorica, i zamišljena je kao diptih, zajedno sa zadnjim dijelom Spolne vzoje II naslovljenim Borba, koji se bavi radom slovenskih boraca i borkinja za ženska reproduktivna prava u doba Jugoslavije, Vide Tomšič i Franca Novaka.)
No, vratimo se na Spolnu vzgoju II. U ovom je projektu riječ, dakle, o ciklusu od pet dokumentarnih lecture performancea iza kojih stoji puno, puno istraživačkog rada kako bi se pet odabranih tema obradilo na kompleksan, sveobuhvatan i dubinski način. Taj izdašan pozadinski rad vrlo je osjetan u svim dijelovima projekta i daje mu životnost kakva “običnom” kazalištu često nedostaje.
Dodatan sloj životnosti osjetan je i u činjenici da je riječ o pravom primjeru devised kazališta, odnosno autorskom projektu koji je nastao iz ravnopravne suradnje svih njegovih sudionica – i redateljice i izvođačica i scenografkinja i kostimografkinje i autorice i izvođačice glazbe – koje su nas i dočekale na početku ove izvedbe i ukratko skicirale povijest njenog nastanka te nas potom ispratile u prvi od više prostora u kojima se izvedba zbiva. Takav princip rada (prethodno afimiran i u prvoj suradnji Tjaše Črnigoj s Igralkama, u radu na predstavi Bakice), još je jedan od načina na koji ova predstava potvrđuje i svoj feministički predznak i mogućnost kazališta da bude živo.
Bitno je ovdje naglasiti da iza autorica nije samo veliki istraživački, već i produkcijski rad, s obzirom na to da je riječ o iznimno obimnom, dvogodišnjem projektu čija izvedba, u integralnoj verziji, traje 6 sati (uz dvije kraće i jednu dužu pauzu). Osim toga, jednako je važno istaknuti da su u ovoj predstavi oživjeli apsolutno svi prostori Nove pošte,* tako da je Spolna vzgoja II zapravo cijelo vrijeme u pokretu, a zajedno s njom u pokretu je i njena publika.
Edukativna nota pritom je višestruko prisutna u samom radu (od odgoja u naslovu i izvedbenog predavanja u opisu, preko grafoskopa i dokumentarnih materijala koji se koriste u izvedbi, do male diplome koju je svatko_ka od nas na kraju izvedbe dobio_la te online produžetka projekta na kojemu se nalaze dodatni materijali),† ali u samoj izvedbi nije nam servirana suha didaktičnost, nego niz dokumentarnih iskaza koji svjedoče o tome do koje je mjere seksualnost spektar u kojem nema pravila, te o tome na koje su sve načine naše seksualne prakse limitirane različitim društvenim silama. Od vaginizma preko pristanka do seksualnosti osoba s invaliditetom, preko kinka i fetiša, pa do regulacije abortusa u Jugoslaviji, Spolna vzgoja II popunjava slijepu pjegu našeg društva koje, umjesto inkluzivne, informativne i empatijske priče o seksualnosti ima samo – jednu veliku prazninu.
Zato u ovoj predstavi imamo prilike čuti stvarne glasove stvarnih žena koje govore o boli koje osjećaju prilikom penetracije (te savjetima koje su po tom pitanju dobivale od svojih ginekologa), o vlastitima dvojbama oko toga je li iskustvo koje su imale bilo silovanje ili nije (te o tome koji su potencijalni problemi inzistiranja na konceptu pristanka), o tome kako je započelo njihovo putovanje svijetom dark roomova (i što ih je sve na tom putovanju iznenadilo), o tome je li moguće masturbirati ako nemaš ruke (i kako u tom slučaju izgleda svijet dejtanja) te, završno, kako je izgledalo odrastanje uz pionire spolnog odgoja u Jugoslaviji (te kako je došlo do proizvodnje dijafragme u tvornici guma Sava Kranj!).
Sve te priče ponekad saznajemo s videa, ponekad s audia, ponekad sa zidova, ponekad su to direktna svjedočanstva, a ponekad u izvedbi glumica… Priče su ponekad bolne, ponekad zabavne, ponekad sjetne, ponekad iznenađujuće, ali u svakom slučaju vrijedne.
Izvedbeni elementi čitavog ciklusa pritom su minimalni ali dobro promišljeni, i njihovi pojedini aspekti suptilno se provlače kroz svih pet dijelova koji tako mogu savršeno funkcionirati samostalno, ali kada se zbroje, njihova sinergija daje im dodatnu vrijednost. Od jednostavne akcije klizanja po lubrikatnima iscijeđenim na plesni pod ili istovarivanja i pripreme 50 litara zemlje za sadnju bilja preko štrika punog plahti, odnosno krvavih gaćica do komada mahovine ili puzavica postavljenih po prostoru te već spomenutih grafoskopa koji se, kao i glas jedne od izvođačica, povremeno pojavljuju te nas tako, osim što grade specifičnu atmosferičnost, podsjećaju na to da su sve priče kojima svjedočimo, iako partikularne, zapravo neizostavno povezane. Ono što ih povezuje je šutnja kojom su takvi narativi dosada bili prekriveni, njihova nevidljivost u javnom prostoru i posljedična stigma – stigma i šutnja koju Spolna vzgoja II na predivan način sklanja i umjesto nje nam daruje mogućnost učenja, prepoznavanja, otvaranja, povezivanja u svoj širini ženskog‡ iskustva seksualnosti.
- *Nova pošta je druga, odnosno mala scena najprogresivnijeg slovenskog institucionalnog kazališta, Slovenskog mladinskog gledališča, u kojem od 2017. godine SMG u suradnji s Maskom organizira različite izvedbene projekte poput ovoga, čiji format nadmašuje tipične okvire klasične kazalište institucije.
- †Na službenoj web stranici projekta (https://spolnavzgoja2.maska.si/) moguće je pronaći neke od korištenih i citiranih materijala, a tu je i segment u kojemu je javnost pozvana da dijeli svoja iskustva “o pronalaženju i istraživanju seksualnih užitaka” koji, čini se, nije zaživio u punini.
- ‡Kako je navedeno u creditsima projekta: „Z izrazom ženske razumemo ženske, trans in interspolne osebe.“
