5. izdanje ZEZ Festivala održat će se od 31.5. do 5.6. u KSET-u kroz 5 koncertnih večeri sa svjetskim i domaćim imenima, izložbu zvuka, umjetničke radionice i razgovore s umjetnicama i autoricama. Festival će zatvoriti glasni aktivistički performans feminističkog punk/spoken word dua SIKSA iz Poljske i tim povodom smo razgovarale s polovicom dua, Alex Freiheit!
Možeš li nam reći nešto više o povijesti banda, kako je Siksa nastala?
Uvijek me izrazito interesirala glazba i ljudi koji slušaju glazbu. Kao dijete sam slušala puno rap glazbe jer sam imala dva starija brata. Sjećam se osjećaja srama kada me jedan stariji dečko iz susjedstva pitao zašto slušam loše umjetnike (radilo se o Liroyju, jedan od prvih poljskih mainstream repera). “Trebala bi slušati pravi i istinski rap,” rekao mi je. A ja sam si mislila – zašto ovo nije pravi rap? On pjeva o sebi, o svom životu, i to mi se sviđalo. No, u to vrijeme nisam razmišljala o toj razdiobi – „oh, ovo je dobro“ i „ne, ovo je loš primjer žanra“. I tako sam slušala loše umjetnike, pretpostavljam dugo.
Kad sam bila u tinejdžerskim godinama počela sam istraživati punk, no nisam imala kul starije prijatelje koji bi mi preporučili Fugazi ili Bikini Kill, ili jedan od najboljih poljskih punk bendova, Post Regiment, s jednostavno savršenom Nikom (jedna od prvih pjevačica na poljskoj punk sceni). Budući da me nije zanimala samo glazba, već i ljudi i žanrovi odlučila sam sprijateljiti se s tim kul punxima koje sam viđala na ulicama mog rodnog grada, malog grada koji se zove Gniezno.
No bila sam tek djevojčica, imala sam 13 godina i dolazila sam iz poprilično konzervativne obitelji. Odgajana sam da budem dobra i lijepa djevojčica, stoga mi je bilo teško biti kul kao oni i bježati iz kuće kasno navečer. No trudila sam se motati oko njih jer sam znala gdje hengaju. Jedno od tih mjesta bilo je na velikom trgu kod katedrale (Gniezno je prilično katolički grad; basist i su-majka Sikse Buri i ja još uvijek živimo ovdje). Taj trg izgrađen je samo za posjet pape Ivana Pavla II. i tada mi se činilo hrabrim što oni tamo provode vrijeme ondje i slušaju zabranjene pjesme.
Kad sam konačno upala u škvadru, pjevali su mi “vrtić voli svu djecu” (poljska pjesma iz jedne dječje emisije iz 90-ih) i rugali su se mom izgledu. Ipak, istrpjela sam to, nisam se dala otjerati. Nakon nekog vremena moj stil je sve više otkrivao kakvu vrstu muzike slušam, tako da su neki dobri punxi počeli razgovarati sa mnom i pozivati me na tulume i manje gaže, dok su me neki još uvijek zvali “dječji punx”, sprdajući se da slušam usranu glazbu. Danas znam da su i oni slušali usranu glazbu, ha-ha, tzv. jabol punk (jabol je jeftino vino). Mislim da je ta scena izgubila dosta nove generacije klinaca zbog svog stava, tj. zatvorenosti za klince iz kvarta, što je šteta.
Za mene punk jest i uvijek će biti miks umjetničke glazbe i performansa te žanr u kojem se osjećam svoja na svome. Nakon godina osjećaja srama zbog mog podrijetla, toga da sam pretiha ili preglasna, da sam zbog načina odijevanja ili stava za neke ljude jednostavno previše, napokon sam našla osobu koja je poticala i mene i sva moja “čudovišta”. Punk je za mene uvijek predstavljao slobodu, ili ja jednostavno u umjetnosti tražim slobodu izražaja, te je to način na koji koristim punk – ali ne jedini, naravno. Na neki način sam odlučila ponovo proživjeti tinejdžerske godine, ali ovaj put pod mojim uvjetima, i sada imam puno alata koje mogu koristiti u glazbi. Uvijek sam bila u potrazi za svjetlom & umjetnošću, bježeći iz stvarnog života u umjetnost i kulturu.
Na poljskom ‘siksa’ je sleng, pomalo pejorativan, a označava naivnu i seksualno privlačnu mladu ženu. U vašoj glazbi često tematizirate patrijarhat, muško nasilje, feminizam… Jako mi je zanimljivo prisvajanje te riječi. Zašto ste odlučili tako nazvati bend?
Ta riječ zapravo dolazi iz jidiša i označava djevojku koja nije Židovka. No, u pravu si, malo smo izmijenili značenje te riječi na poljskom i ona sada znači ovo što kažeš. To je jako popularna riječ i često se koristi. Kad netko želi reći da je djevojka glupa i nezrela, reći će da je “siksa”. Odlučila sam koristiti ovu riječ jer je nekome to što radim djetinjasto, nezrelo, i moji stihovi mogu biti naivni, ali ja se na neki način time ponosim. U životu sam čula toliko riječi kojima se kritizirao moj karakter, ali sada stojim tu sa svom svojom naivnošću i glupošću i radim ono što stvarno volim.
Sada će to biti još zanimljivije jer starim; biti siksa nakon 30.? Netko mi je jednom prilikom na Instagramu napisao: “Pitam se kako će to izgledati kada budeš imala 30… Bit će poprilično smiješno skakati po pozornici kao luda kučka s takvim nadimkom? Ko stara krava, kaj ne?” Zanimljivo mi je kada se ova riječ koristi za starije cure jer se toliko toga u našoj kulturi vrti oko godina. Ne možemo nešto raditi jer smo premlade, pa onda ne možemo nešto raditi jer smo prestare. Srećom, to se pomalo mijenja, između ostalog, zahvaljujući glazbi.
U albumu REVENGE ON THE ENEMY progovarate o silovanju i nasilju. Možete li reći nešto više o toj temi, zašto ste odlučili o njoj progovoriti kroz glazbu? Kako je album primljen?
Prvo sviramo uživo i kada osjetimo da je gotovo, da je nekako završeno, onda više nikad ne izvodimo te pjesme uživo. Dakle, najprije smo to svirali uživo, i to nekoliko mjeseci nakon nastupa na OFF Festivalu 2017. gdje smo svirali „STABAT MATER DOLOROSA“, stari materijal. Nakon toga smo napravili “REVENGE ON THE ENEMY” i počeli ga izvoditi. Nekima se to nije baš svidjelo jer nismo pjevali o političkoj situaciji u Poljskoj, kao što su vidjeli da to radimo na YouTube videima s OFF Festivala. Tako da je bilo teško stajati na pozornici i suočiti se sa zahtjevima da govoriš o politici, a ti zapravo želiš govoriti o iskustvu silovanja.
Mislim da sam to napravila zbog Sikse, da sam se iz godine u godinu osjećala sve ugodnije na pozornici. Nisam to planirala, jednostavno smo počeli stvarati nešto tijekom proba i ja sam progovorila o silovanju u vezi i drugom silovanju iz mog tinejdžerskog doba. Govoriti o silovanju u vezi za mene je bilo vrlo teško, znajući da je on to napravio iako je znao što sam preživjela u prošlosti. Progovoriti o tome bio je važan trenutak u mom životu, a teže mi je govoriti o traumama u stvarnom životu nego na sceni. Na tim svirkama sam na sebe stavila neku vrstu oklopa i ponašala se kao superjunakinja koji može reći i učiniti bilo što. Svirka je za mene bila vrlo katarzična, ali i za publiku. Nakon koncerata sam znala ostajati i razgovarati s ljudima koji su sa mnom dijelili svoje priče. Neki od njih su prekinuli nasilne veze nakon što su me čuli na koncertu. Ali nikada neću koristiti njihove priče. Od samog početka sam govorila da je to moja osobna priča i moj san je ohrabriti druge, ne govoriti u njihovo ime.
Ponekad sam bila jako tužna i ljuta, pa čak i na sebe, što ne činim dovoljno za ljude koji su preživjeli nasilje, ali ja nisam redatelj ili kustos, koji uzima priču od stvarnih ljudi i daje im prostor u umjetnosti. Nemam alate za rad s pričama drugih ljudi. Također sam radila i u kazalištu gdje su ljudi od mene htjeli jake, prodorne priče i to mi je bilo teško.
Govoriti o nasilju u javnosti nije nimalo lako. Na tim svirkama neki dečki bi mi oduzimali mikrofon da kažu da pretjerujem. Moja obitelj je bila ljuta što govorim o “privatnom životu” jer su vidjeli moje intervjue u mainstream medijima. Također, to što se ponašam kao superjunakinja ne znači da to uistinu jesam. Pozornica je neka vrsta fikcije, u stvarnom životu nisam toliko hrabra. Ponekad mi se čini da o tome govorim na pozornici kako bih mogla ohrabriti ljude da podijele svoje priče. I znam da je to nekolicini ljudi stvari i pomoglo.
Poljski mainstream mediji su se zainteresirali za moju priču i dala sam par intervjua, ali počela sam se osjećati kao da sam više priča o silovanju nego osoba koja traži slobodu i osjećala sam se kao da sam u kavezu. Naravno da je važno pričati o ženskim pravima u masovnim medijima, no morala sam povući crtu jer sam se bojala da će me to uništiti. Zato sam odstupila i napravila još jedan live materijal “Kroćenje goropadnice” koji detaljno progovara o tome koliko mi je teško bilo govoriti o silovanju. Mislim da je bilo pošteno pokazati ljudima umor i neku vrstu beznađa zbog toga što se gotovo ništa nije promijenilo. Još uvijek se borim s nasiljem u umjetnosti i s time kako govoriti o tome. Još uvijek nemam odgovore, ali možda su odgovori nepotrebni, možda je samo potrebno raditi i postavljati pitanja.
Je li razgovor o traumatskim događajima način nošenja s njima? Kako pristupaš toj temi?
Da, to je za mene predstavlja neku vrstu liječenja i oporavka. Ali trenutno sam pomalo umorna od toga. Snimili smo album “Murmur of the Heart” koji ćemo objaviti ove godine, najesen. Pokušavala sam otkriti tko sam bez da pričam o nasilju i silovanju. Bila sam izgubljena, ali taj materijal mi je pomogao da razgovaram sama sa sobom i te šumove podijelim s javnošću. Nakon prosvjeda u Poljskoj zbog policijskog nasilja i političkog nasilja nad LGBTQ+ zajednicom, nakon prosvjeda za pravo na pobačaj, osjećala sam se tako depresivno i iscijeđeno. Jer mi (ne samo Siksa, već brojni ljudi u ovoj zemlji) radimo toliko stvari s ciljem borbe protiv naše užasne loše vlade – ne govorim samo o prosvjedima, nego edukacijama, radionicama, umjetnosti, aktivističkom radu… Prosvjedovali smo i u Gnieznu i mnogim manjim gradovima u okolici, svi su se međusobno podržavali, bilo je lijepo vidjeti da se ljudi podržavaju i da ne idu samo na ulice samo ljudi iz tvog balončića.
Ali ništa se nije promijenilo. Nekoliko mjeseci nakon prosvjeda bila sam u depresiji. Nisam se nikako mogla opustiti, ali kako živimo pored dječje knjižnice, počela sam čitati bajke i to je bilo nevjerojatno. One su me spasile. Stoga smo odlučili – ukratko – napraviti svoju bajku. Radi se o nekoliko stvorenja: Mišica – aktivistkinja koja je za svoj kolektiv too much pa je isključuju, pa se zapošljava u mainstream novinama kako bi dala glas drugim životinjama u njihovoj borbi, ali redakcija želi samo skandalozna pitanja o žrtvama. Tako upoznaje Konja – bivšeg glumca koji imao loše iskustvo u kazalištu. Ona ga intervjuira, ali ih grozna redakcija stalno prekida napadajući Konja neugodnim pitanjima. Mišica i Konj posjećuju poznatog bivšeg skvotera Kluboka koji živi u šumi, a kojeg su ljudi također iskoristili i odbacili. Klubok je nekoć bio napravljen od vune, ali su ljudi uzeli njegovu čarobnu vunu za izgradnju ekoloških naselja i ekskluzivnih umjetničkih predmeta. Pojavljuje se grupa krtica koje mogu pomoći Kluboku… No, neću vam sve otkriti! Ukratko, u “The Uses of Enchantment” radi se o prijateljstvima, ljubavi, oporavku, dijeljenju, ali i potrazi za slobodom. To je i pohvala umjetnosti, koja za mene predstavlja slobodu. Ta umjetnost može biti vrlo politička, ali sada me više zanimaju male priče, male geste, mali sastanci i stvarna stvorenja. Ne radi se o slatkim životinjama koje pjevaju i smiju se; to je i političko pitanje, ponekad tužno i teško, ali tražim i oslobađajući kraj. Možda zato ne mogu zamisliti u stvarnom životu zamisliti takav tip kraja.
U intervjuu za Calvert Journal 2019., kada su vas pitali kako pronalazite jezik da govorite o traumatičnim događajima, odgovorili ste da vam još uvijek “nedostaju pravi alati”. Jeste li dosad našli prave alate i ako da, koji su?
Ne mislim da postoji pravi jezik, ali barem je moj i ne radi se o umjetničkom projektu o traumatskim događajima. Učinila sam to jer čak i ja imam puno tame u svom životu, ali sam uvijek u stalnoj potrazi za svjetlom. Možda je to razlog zašto toliko energije ulažem u nastupe i puno sam mijenjala svoje tekstove. Jer dio mene želi vrištati, a drugi samo milovati mog psa i slušati glazbu, a ne govoriti toliko. Za mene se radi o preživljavanju. Oformila sam Siksu da preživim. Ali nikad ne bih rekla da je to jedini način da se govori o nasilju, silovanju. Mislim da bismo trebale omogućiti da se o tome razgovara na različite načine. Čula sam toliko “dobrih” savjeta o tome kako koristiti jezik, ali s vremenom imam više samopouzdanja i više me ne boli toliko.
U jednom drugom intervjuu opisala si razne načine na koji vas ljudi žele ušutkati – od toga da vam doslovno oduzimaju mikrofon na koncertima do toga da ste meta govora mržnje na internetu. Možeš li reći još nešto o tome i kako se borite s tim pokušajima ušutkavanja?
Radim dvije stvari: dam malom kretenu mikrofon, a on uvijek govori gluposti jer pretpostavlja da će se morati izboriti da razgovara sa mnom, ha-ha. I onda njegov bijes ispari, on je zapravo mali dječak iz vrtića i stvarno je bolno to vidjeti, pa ja preuzimam kontrolu i opet radim svoje. Ali ponekad mogu osjetiti da je on takav tip koji mi želi objasniti svijet i demonstrirati svoj unaprijed uvježbani govor, tako da ne vraćam mikrofon. Ali neću lagati – uvijek je to teška situacija, znati kada moram biti hrabra, a zapravo je jako bolno. Kada nastupate, vaš glas je jedan od vaših glavnih alata i netko vam ga želi oduzeti. Ako to dopustim, pretpostavljam da ću se osjećati golo. Ali preživjela sam svakakve Siksine koncerte uz podršku naše publike. A što drugo mogu učiniti? Možemo o tome razgovarati za 20 godina, ako me se još budete sjećali. Možemo sjesti u neki mali kafić negdje u Hrvatskoj. Uskoro će ljeto, a tada postajem sve nostalgičnija. Čuvajte se, stvorenja!
