Objavljeno

Sheryl Sandberg ili bell hooks ─ o ženskim životima pragmatično ili idealistično?

Sheryl Sandberg, uspješna i bogata menadžerica u Googleu i Facebooku, napisala je knjigu Ustrajnost: žene poslovi i vođenje (Lean in: Women, Work and the Will to Lead, 2013.), o položaju žena u poslovnom svijetu. Pretpostavljala sam da neću čitati knjigu jer govori o bogatim i privilegiranim ženama koje imaju drugačije probleme od mojih.   

Ispostavilo se da sam bila u krivu, iako knjiga zaista govori o korporativnom svijetu kojem ne pripadam niti mu želim pripadati. No ona ističe i mnoge probleme koji možda nisu ‘općeženski’, ali u svakom slučaju pogađaju ogroman broj žena. To su problemi s kojima se susreću žene koje rade i imaju djecu.

Sandberg progovara iz privilegiranog iskustva, ali u jednostavnoj i čitljivoj knjizi, koja može biti korisna mnogim ženama. Njeni uvidi nisu novi, jer su mnoge feministice već pisale o njima. Ali valja ih ponavljati, za svaku novu generaciju žena iznova. Jer ono što je bilo lako se zaboravlja, i prava se vrlo lako gube.

Sheryl Sandberg tvrdi da bi svima bilo bolje kad bi poslodavci zaposlenima omogućavali čuvanje djece i fleksibilno radno vrijeme (ne spominjući nažalost bolju i pravedniju mogućnost univerzalnog plaćenog porodiljnog dopusta, no možda se to iz američke perspektive čini kao science fiction); da je važno da je partner spreman preuzeti dio brige za kućanstvo i za djecu; da se žena treba boriti protiv vlastitih nesigurnosti; da o tim pitanjima treba razgovarati a ne sama nositi teret, te da od sebe u majčinstvu i na poslu ne trebamo zahtijevati savršenost jer ona ne postoji nego nam nepotrebno stvara grižnju savjesti.

U opisima praktičnih situacija žena s djecom, kad moraju hitno na posao a dijete je primjerice dobilo temperaturu, mnoge će žene prepoznati svoju svakodnevicu. Sandberg piše i o unutarnjoj nesigurnosti, nažalost češćoj kod žena nego muškaraca. Spominje da se žene javljaju na oglas za posao ako su zadovoljile 100% uvjeta, dok je muškarcima dovoljno zadovoljiti 60% – što je direktna posljedica činjenica da su žene odgajane kao manje vrijedne.

To valja osvijestiti kako bi se počelo mijenjati. Naravno da se s raznim uvidima iz knjige ne mogu poistovjetiti – iz perspektive svoje honorarne zaposlenosti ne razmišljam o tome kako se boriti za povišicu. Ali s druge strane, nije li ‘traženje povišice’ zapravo vježbanje umijeća pregovaranja, iskoristivo u raznim situacijama?


Sheryl Sandberg

Knjiga je izazvala brojne polemike, ali najzanimljivija je reakcija poznate feminističke teoretičarke bell hooks, koja se zalaže za to da se feminizam jednostavnim jezikom približi tzv. ‘običnim’ ženama koje ne čitaju feminističke teorijske tekstove.

hooks kritizira Sandberg jer piše iz privilegirane pozicije, i to o bijelim i bogatim ženama koje pripadaju korporativnom svijetu kojem zapravo služe, perpetuirajući svijet neoliberalnog kapitalizma, društvo nejednakih mogućnosti. U kritici Sandbergine knjige s većinom bih se uvida mogla složiti, osim činjenice da je bell hooks feminizam o kojem govori Sandberg nazvala „faux feminism“, dakle „lažnim“ feminizmom koji se pretvara da je nešto što ustvari nije.

Implicira li hooks time da postoji „pravi“ feminizam? I tko će odrediti koji je pravi? Iz teksta proizlazi da bi to mogle teoretičarke, jer, kako piše hooks, „Sandberg nije čitala primarne tekstove o feminizmu, znači feminističku teoriju kako bi proširila svoje razumijevanje feminizma, već je u knjizi ponudila simplističku sliku feminističkog pokreta baziranog na tome da žene i muškarci dobiju jednaka prava.“ Čini mi se problematično napadati nekoga tko želi poboljšati položaj žena jer ne poznaje feminističku teoriju. Je li dopušteno misliti o ženama bez da smo čitali teoriju?

Znam da Sheryl Sandberg ne treba nikoga da je brani, no ova me polemika ponukala na razmišljanje o tome tko ima pravo progovoriti o svome iskustvu. Sandberg piše iz onoga što je iskusila, i ne piše da to vrijedi za sve žene, niti da njezini zaključci proizlaze iz teorije. Da je napisala knjigu u kojoj je citirala ranije feminističke tekstove, bi li bila toliko široko čitana, ili bi ostala u uskom akademskom krugu?

hooks je ispravno zaključila da Sandberg nije dovoljno pisala o ženskoj solidarnosti. Jer Sandbergina tvrdnja da nam je potrebno više žena na vrhu hijerarhije da bi se uvjeti za žene mijenjali s jedne je strane točna, ali s druge nema garancije da će se žene na vrhu solidarizirati sa ženama ispod sebe. Brojni su primjeri žena koje su dolaskom na višu poziciju postale neosjetljive, često prema muškarcima i ženama. No valja ih stalno osvještavati, i čini mi se da knjiga Ustrajnost može biti u tome vrlo korisna.

Sandberg primjerice spominje kako je njezino iskustvo utjecalo na promjene u tvrtki. Kad je bila trudna bilo joj je teško preći veliko Googleovo parkiralište, pa je organizirala da neka parkirna mjesta blizu ulaza budu rezervirana za trudnice. hooks ju je zbog toga prozvala da je trebala uvidjeti potrebe trudnica i prije vlastite trudnoće. Istina, mogla ih je biti svjesna. Ali činjenica je da i muškarci i žene obično probleme rješavaju kad im postanu evidentni. Nije li baš zato zadaća žena upozoravati na specifične ženske probleme, kako bi postali evidentni ne samo muškarcima, nego možda i ženama koje ih same ne osjećaju?

Sve se svodi na pitanje univerzalnog i partikularnog. hooks s pravom ukazuje na važnost uključivanja žena nebijelih rasa, siromašnijih žena kojima korporativni svijet nije blizak. Ali hooks sigurno zna da je i njezina pozicija privilegirana – kao što je netko primijetio u komentaru ispod njezina teksta – ona piše iz sigurne pozicije renomirane sveučilišne profesorice. I njezino je očište „kontaminirano“ specifičnim iskustvom i pozicijom. Može li govoriti u ime svih žena? I ako ne može, je li to nužno loše?

Nije li bit feminizama pluralnost, viđenje ženskih pitanja iz raznih perspektiva? Feminizmi ne smiju biti uski, i trebaju se truditi obuhvatiti sve žene – i obojene, i siromašne, i isključene, i lezbijke, i trans žene, i bijele i bogate i obrazovane, pa udate i neudate, nikoga ne zaboravljajući. Zato i postoje feminizmi u množini. Da, Sandberg je mogla i trebala biti manje uronjena u svoju poziciju i uključiti u raspravu obespravljene žene bez glasa. Na dominantnim je skupinama da uključe obespravljene – obrnuto nije moguće. No može li jedna osoba obuhvatiti sva iskustva?

Da je Sandberg krenula pojašnjavati širu situaciju ne bi pisala iz svoje perspektive. To bi bila neka druga knjiga. Koliko god je opasno govoriti iz jednog iskustva implicirajući da ono vrijedi za sve žene, nije li jednako ograničavajuće ušutkavati one koji ne govore u ime svih? Znam se uhvatiti u tome da mi je nelagodno pisati o svome iskustvu jer će netko reći da nisam obuhvatila i druge nedominantne skupine. Netko će me pitati – a lezbijke, a crne ili siromašne žene? Težnja da se obuhvate svi i sve kao da je nova ideologija koja nas posve paralizira.

Govorim i pišem iz iskustva jer je to jedino mjesto iz kojeg mogu govoriti a da ostanem iskrena i ne budem licemjerna. Uz to bi nam odgoj, obrazovanje i šire humanističko usmjerenje trebali osvijestiti da naša perspektiva nije jedina. O ženama treba govoriti kao o grupi iako ona nije niti može biti homogena. Kao što je primijetila Seyla Benhabib[1], ako je ženski identitet fluidan, on postaje politički neupotrebljiva kategorija i podriva se feministički pokret. Ako prestanemo govoriti jer ne možemo govoriti u ime svih, ostat ćemo ušutkane – a to je opasno.   

Sandberg je podigla puno prašine i negativnih reakcija, i to vjerojatno od mnogih žena, kao što spominje i hooks, koje nisu čitale knjigu, nego su vidjele njezin TED govor i čitale o njoj na internetu, misleći da s njome ne mogu imati ništa zajedničko. No zajednička nam je uronjenost u patrijarhat, svijet koji nije prilagođen ženama koje imaju djecu i rade. A upravo je Sandberg zbog svoje uspješnosti u poziciji da može napraviti konkretne promjene za žene. U početku se te promjene mogu osjetiti samo u njezinoj korporaciji, a kasnije se pod utjecajem njezine knjige žene mogu osjetiti posljedice i drugdje. Ona može osvijestiti žene koje nikad ne bi posegnule za teorijom ili knjigom koja se strogo deklarira kao feministička.

I bell hooks i Sheryl Sandberg su u pravu – a zajednička im je i činjenica da mogu javno govoriti, za razliku od većine žena. One međutim progovaraju iz različitih iskustava i iz drugačijih feminističkih pozicija. Sandberg nastupa iz korporativnog svijeta kojemu se žene trebaju prilagođavati da bi mogle spojiti privatni i profesionalni život. I daje savjete kako bi ta prilagodba mogla što bezbolnije izgledati. Neće oni svim ženama biti korisni, no ona je ponudila svoju priču, i progovorila o važnoj temi – problemima s kojima se žene susreću na radnim mjestima, osobito pri usklađivanju s obiteljskim životom. Učinila je vidljivom temu koja je svima poznata ali zapravo nitko o njoj ne govori. A činjenica da su meni mnogi dijelovi knjige toliko bliski i zanimljivi pokazuje da će biti i mnogim drugim ženama diljem svijeta.

A bell hooks je isto u pravu kad tvrdi da je čitav neoliberalni sustav loše postavljen i da iz generacije u generaciju samo perpetuira stereotipove. I da Sandberg u tome voljno sudjeluje. Stoga se po mišljenju hooks žene i muškarci zajedno trebaju potruditi zamišljati drugačiji svijet, i ne ga samo zamišljati, već pomoći da se on ostvari. Ići u smjeru aktivnih socijalnih promjena a ne samo jačanju individualnih uspjeha. Tko se s time ne bi složio?

Vječno je pitanje – treba li se sustav prilagoditi ženama ili se one trebaju prilagođavati sustavu? Sustav je napravljen prema potrebama muškaraca, muškarci su ispisali povijest, pa i u sadašnjosti većinom odlučuju, dok na sreću postoje mnogi pozitivni pokazatelji za žene u budućnosti. Još je 1992. Slavenka Drakulić u knjizi Kako smo preživjeli komunizam i još se smijali napisala da je komunizam propao jer nije uspio zadovoljiti potrebe žena – polovine stanovništva istočne Europe. Koliko su danas sustavi prilagođeni ženama, osobito onima s djecom, ali i opterećenjem brige za starije koje im je ostalo nakon kolapsa socijalne države?

Govorimo li o tome da žene, bez obzira na rasu, klasu, eventualnu privilegiranost, rađaju djecu, a uz to većinom rade i žele da ih posao zadovoljava? Trebali bismo o tome govoriti, jer društvo majčinstvu nije dovoljno prilagođeno. I to je moja najveća zamjerka knjizi Ustrajnost ─ Sandberg preveliku odgovornost stavlja na ženu samu, a manje na sustav o kojem ovisi. Ponekad nije dovoljno ustrajati, nego postoje i drugi činitelji koji se moraju posložiti da bi žena uspješno balansirala privatni život i posao.

Unatoč tim manjkavostima, ženama s djecom preporučujem ovu knjigu zbog korisnih uvida u balansiranje posla i majčinstva. Žene bez djece u njoj će pronaći savjete o tome kako se organizirati. Feministicama je preporučam jer zaista nije plitka ─ samo nije natopljena teorijom. Iako često razmišljam o mogućim promjenama, čak i revolucionarnim, koje bi poboljšale ženske živote, svjesna sam da je usklađivanje majčinstva i karijere prije svega pragmatično pitanje. Neke žene sada imaju djecu i uče se usklađivanju „jednog i drugog“.

Ustrajnost ih može osnažiti ─ možda im neće dati sve odgovore, i možda se neće sa svime poistovjetiti ─ osvijestit će da i druge žene postavljaju slična pitanja, osjećajući se nesigurno i pokušavajući se uklopiti, dan za danom, u svijet koji nije krojen po njihovoj mjeri.  

[1] Benhabib, Seyla. „Feminism and Postmodernism: An Uneasy Alliance“ u: Feminist contentions: A philosophical exchange (1995). New York : London : Routledge.


Povezano