Objavljeno

Seljenje, trpljenje i ponešto ljubavi

Foto: Rachel Claire / Pexels

Marija Dejanović, Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, 2021.)

Letvica postavljena visoko objavljivanjem zbirki Etika kruha i konja te Središnji god 2018. godine za Mariju Dejanović (Prijedor, 1992.) bio je očekivano veliki izazov. S jedne strane je bio strogi čitateljski horizont očekivanja, a shodno tome i odabir strategije koji za autoricu nipošto nije bio jednostavan: „igrati na sigurno,“ slijepo se držeći stilske recepture prethodnih dviju zbirki i tako osigurati estetski prolaz, ali i riskirati primjećivanje stilsko-motivske repetitivnosti, ili se upustiti u daljnje istraživanje jezika, demonstrirati autorsku hrabrost, ali i riskirati estetski podbačaj. Dvojba je to koja bi zapravo morala mučiti ne samo mlađe autore/ice.

Ipak, koliko god u vremenu opsjednutosti vidljivošću to bilo teško, valja prihvatiti da nije baš sve u sinkronijskoj recepciji i željenim pohvalama „ovdje“ i „sada“. Rekao bih da je Dejanović u tom smislu učinila korak prema nepoznatom, daleko od toga da bismo ga ocijenili posve smjelim iskorakom, ali svakako dovoljnim za potvrditi autoričin očuvani interes za ispitivanje prirode jezika i njegovih nikada posve istraženih mogućnosti. Tu konstataciju temeljim na nešto narativnijim slojevima teksta, pa i povremenim koketiranjima sa stvarnosnom poetikom, ali i gdjegdje slabijom metaforom, pa i koncepcijskoj, u odnosu na prethodne naslove, uočenoj relaksiranosti, možda i bitno rjeđim posezanjem za opkoračenjem.

Zbirku možemo interpretirati kao monolitno ustrojeni rukopis, ali i kao rukopis (p)odijeljen u tri ciklusa, čije granične tekstove prepoznajemo po njihovoj kurzivnoj ispisanosti. Jedno je od obilježja i minimalno korištenje interpunkcije, no ne i znatnije odstupanje od pravopisne norme. Rukopis broji 32 teksta, od kojih neke možemo čitati i kao kraće poeme, a počinje tekstom Selidba, naznačenim transferom tijela kao šifre za privatno oslobođenje (nipošto i potpunu slobodu), otpuštanje društveno uvjetovanih kočnica i prepuštanje nadustavnom zakonu prirode.

Putovnica je pjesma-poema koju čini 10 nenaslovljenih fragmenata („naslovljenih“ znakom *; isto se odnosi na sve ostale poematične tekstove) te je nadasve obilježena potresnim opisom bezuvjetnoga odlaska: Bilo bi bolje da nitko nije morao otići / Ti su odlasci bili odlasci onih / koji nisu htjeli nikamo ići // Tako odlaze oni koji se nemaju kamo vratiti. Razlika je između odlaska i povratka definirana emocionalnim stanjem nositeljice tog/tih procesa: Ako nekog zanima u čemu je razlika / između odlaska i dolaska: // razlika je u meni.

Motivski se plan, kao nasljeđe prethodnih rukopisa, u ovom tekstu već potvrđuje (osobito motiv drveta), a dotaknuto je i rodno pitanje, ali i dana nedvosmislena kritika progresa kapitalizma nauštrb već ionako bitno narušene slobodarske iluzije: Nakon turista dolaze veliki shopping centri / s njima odlazi društvo i dolazi robovlasnička država.

Patlidžan je pisani trag (ne)posrednoga iskustva poroda u okolnostima ratne traume podvučene tezom da opisanu hospitalizaciju nije moguće tumačiti kao uslugu, već kao zločin protiv čovječnosti: trpljenje žena/majki u grotlu rata ovdje je naglašeno skupa s njihovim obično prešućivanim herojstvom. Prema ovdašnjim pravilima igre (ratnim običajima, KUD-ovsko imbecilnim rječnikom rečeno), naime, nema ništa herojski u rođenju djeteta u ratnoj bolnici, a zatim i u odlasku s djetetom na put lišen garancije ičijega preživljavanja.

Ženski subjekt, provučen kroz svakodnevne radnje, povremeno biva lišen identitetskih odrednica te tako uzdignut na razinu simbola (Pita od tikve). Sunce je pritom, neočekivano naspram noći, prikazano kao medij/sredstvo relativizacije, što možemo čitati i kao suzdržani komentar društvene hipokrizije: Sunce izjednačava sve vrste okrutnosti / čini ih manje strašnima. Djelovanje je svjetlosti, dakle, analgetsko: ono ublažava simptome, ali ne djeluje na izvor stanja.

Rubno nadrealistički diskurs i ponovno jačanje metafore uočljivi su daljnjim razvojem zbirke. U tekstu Ljepše uspavanke tako stoji: Priroda je jednostavna – / – glazba se pojavi u dodiru šupljih kostiju / ptice i vjetra / i rasprši se // ili uskrsne k suncu u obliku mjehura / iz otvorenih usta ribe. I ovdje je uočljivo ponešto od prepoznatljivoga motivskog repozitorija iz ranijih rukopisa (kost, riba, ptica).

Egzistencijalni paralelizam subjektice u tekstu Za mene, koja je odlučila ostati tamo ipak nadilazi strogu hijerarhizaciju zbíljā, zadržavajući neizvjesnost mogućega egzistiranja podjednako u objema varijantama, s tim da varijanta „subjektice koja je ostala“, a s obzirom na postojeći rukopis kao medij, biva isključena. Naime, u knjizi koju bi pisala „subjektica koja je ostala“, mimo navedene hijerarhizacije, „subjektica koja je otišla“ također ne bi bila moguća.

Podčinjenost subjektice-došljakinje gramatici mnoštva u tekstu Na putu do trgovine opisana je mnoštvenom glasnoćom pretpostavljenom tihim zagradama individualizma. Ovdje, usprkos nagađanjima o autoričinoj namjeri, postoji prostor za distopijsko čitanje teksta na tragu ideje da većina – makar zbilja sugerira kako je glasnoća većine dirigirana (iz, ako hoćete, centara moći) – određuje stvarnost i njena mahom bezumna pravila. Tome se subjektica, međutim, u konačnici jedva kompromisno prilagođava gonjena nagonom za opstankom: Na povratku iz trgovine postaješ im sličnija / Bez cilja pred sobom, oko si koje obuhvaća / i ne izriče.

Kao ni mnogi drugi pjesnici i pjesnikinje, ni Dejanović se nije propustila osvrnuti na potres, s napomenom, mada to izrijekom ne stoji, da je posrijedi prosinački potres, te s naglaskom na (također neimenovani) Sisak, a iz rakursa prostorno izmještene subjektice kojoj je sama priroda tako odlučila praktički dematerijalizirati prošlost. Kasnije epizode progresije metaforičkoga diskursa uglavnom su sretno izbalansirane i to pročišćenim poredbenim sažimanjem, kao u tekstu Fotografija patke: Patka je jutros jela nar / Ili, patka je jučer snijela taj nar / Bila je crvena / crvenog kljuna i crvenog repa / Bila je zelena / kao skakavac, zrikavac // crvena i zelena / kao meso koje sjedi na travi.

Jedno je od rukopisnih obilježja i pisanje o ljubavi bez imalo ustezanja, usprkos riziku banalizacije koji takav odabir sa sobom nosi (Ključ). Tekst Neko će vrijeme čekati sadrži jedan od brojnih primjera granične zone upravnoga i neupravnoga govora, a u skladu s učestalom praksom posljednjih nekoliko dekada. Važno je naglasiti, ne u mjeri koja bi naudila sintaksi i ne na način koji bi sugerirao forsiranost postupka: Lijeva ti je ruka na volanu / desna uzima moju i stavlja je na mjenjač / kažeš želiš li da te naučim voziti

Drugi ciklus (uz uvjet da prihvaćamo interpretaciju takvoga koncepcijskog ustrojstva) započinje tekstom Onda sam se probudila da pogledam jesi li živ. San kao medij/ilustracija naoko tjeskobne veze subjektice i njenih muškaraca (od kojih je jedan, otac, simbolički uspoređen s vragom), otvara temu iznevjerenih, takoreći plemenskih očekivanja, ne samo patrijarhalno preduvjetovanih i nipošto okončanih subjektičinim buđenjem. Njeno buđenje ipak dijelom valja poistovjetiti s kretanjem kao konstantom, kao izlaskom za koji nismo sigurni je li bijeg ili poslovično uzaludno bježanje (osobno sam, vjerujući da bijeg nije moguć kao ni sloboda, bliži drugoj opciji).

Provodni je motiv u tekstu Vjeđe dalekovidnih onaj dječákā kao simbola čistoće moguće jedino u igri, nasuprot dogmatski očekivanom trpljenju koje uključuje suzdržanost od dijelom i genetski uvjetovane spontanosti. Motivu je Sunca (svjetlosti), pak, iznova dopisana negativna konotacija, ona spoznajno limitirajućega čimbenika podcrtanoga izvedbeno rijetkom vokativnom konstrukcijom: Sunce, zasljepljujuća svevideća migreno / okrutna i pravedna.

Riba je svakako jedan od estetski, ali i semantički ključnih trenutaka rukopisa kojim je problematiziranom trpljenju, makar ironično, dopisana predestiniranost. Tražiti pojašnjenje u simboličkom inventaru kršćanske provenijencije vjerojatno bi bilo preuzetno, tim više što je autoričino dosadašnje stvaralačko iskustvo obilježeno motivskim poveznicama s paganizmom. Pa ipak, mogućnost diskretnoga posezanja za kojim od kršćanskih simbola, uvažavajući dokazani stvaralački horizont, ne treba biti posve otpisana, čak i ukoliko o ironijskoj gesti nije riječ.

U tekstu Tko je mislio, prevario se kao medij samoće naznačeni su zubi i njihova trošnost. Čovjek je, piše, definiran vidljivošću; postoji onoliko koliko je uočljiv drugima. Ovdje možemo govoriti i o kontekstu digitalnih tehnologija i potrebi za biti upisanim u registar šire društvene recepcije, neovisno o sredstvima postizanja toga cilja i neovisno o primjerima izolacionističke egzistencije protivne dogmi digitalne ere (Frizure devedesetih). Pritom je naglasiti mozaik fragmenata semantički obilježenih pesimizmom, destrukcijom, pa i bolnim suočavanjem s rodno uvjetovanim stereotipom: Prvu sam menstruaciju / zazidala u temelje kuće / i ona se odmah srušila.

Subjektica koja menstruira ne samo da trpi fizičku bol, već je – u očima pritajenih vračeva s kupljenim diplomama, skupim odijelima, partijskim iskaznicama i zubnim implantatima (jer zubni su implantati okoliš nepovoljan po rast i razvoj samoće) – vještica o čijem se koketiranju s bezbožnim progovara u rukavicama ili putem bezubih, dlakavih slugu kojima tipkovnica dođe kao jedna od poslijeratnih zamjena za oružje, sve u predahu od etanolskoga ponižavanja vlastitih suputnica.

Odabir bivanja strankinjom subjektičin je utoliko napor ne biti predestiniranom, već izopćenicom prema vlastitom izboru. Iz navedenoga, kuća je moguća, u svom polazišnom značenju, tek u negativu društveno prihvatljive stvarnosti, one koja život vezuje uz svjetlost, a svjetlost uz samo srce smrti neznano kao Sunce (Kuća). Tako piše: Kuća je, noću, kad se u snu nasmiješ / i sve zasvijetli.

U tekstu Dobrota razdvaja dan i noć tumačenje je ljubavi metodički pospješeno uspostavom relacije „čovjek – životinja“, s osobitim naglaskom na psa (nije ni mačka, a bogami ni jež). Psi, dopustit ću si digresiju, posljednjih godina u hrvatskom pjesništvu ne stoje najbolje. Nije da ih nema, ali obično ne ulaze u kategoriju provodnih motiva, mistifikacije i/ili koketiranja s transcendentalnim, kao ni u kazala emocionalno prijelomnih rukopisnih točaka. Ova zbirka, kao i Zarazna zona Andrijane Kos-Lajtman i Damira Radića, utoliko dođe kao, barem na trenutak, osvježavajući pjesnički vau-vau. Osim toga, ako mačke simboliziraju slobodu kao neostvarivi ideal, psi, dresirana civilizacijska služinčad (sluge slugu božjih, parafrazirat ću knjigu muljatora i tlačitelja), životinje su koje je moguće, zato što nisu slobodne, podvrgnuti literarnom oslobođenju: Sanjala sam da dolazim s pilom, režem im lanac // i oslobađam stotinu njezinih pasa koji / živi i mrtvi / napokon odlaze.

Usporedni opis majčinske i očinske ljubavi u tekstu Besmrtna možda je najuvjerljiviji trenutak preispitivanja rodno uvjetovanih uloga, ali i genetskih predispozicija: pretpostavljenosti i „pretpostavljenosti“ (ili „pretpostavljenosti“ i pretpostavljenosti), dviju dogmatskih dopuštenosti koje, usprkos uočljivom kritičkom odmaku suvremenoga društva, uglavnom nisu dedogmatizirane: Sadim bilje u lončanicama u kući / otrovno je i ljekovito kao ljubav majke // U dvorištu – samoniklo bilje / izdržljivo i nečujno kao ljubav oca.

Rukopis završava tekstom Island, prizivanjem konstantnosti premještanja, subjektičinom potrebom za daljnjim seljenjem, ali i prijetećom prognozom izvjesnoga ishoda, nenadano pesimističnim rukopisnim raspletom koji se ispostavlja strateški promišljenim: Jednoga bijelog jutra // izvući ću jednog po jednog / kao klinove šatora / i zabosti ih u čela ljudi / koji su te razotkrili.

Na kraju bih dodao kako iznevjerena „fabularnost“, skakanje iz jedne u drugu mikroradnju (unutar ciklusa, ali i unutar dijela samih tekstova, osobito pjesama-poema), ostavlja dojam nedostatne koncepcijske organiziranosti, ali i dojam da je upravo nedostatna koncepcijska organiziranost rezultat svjesnoga autoričina postupka. Otvorenim ostavljam pitanje je li taj postupak najsretniji izbor s obzirom na neiskorišteni koncepcijski potencijal koji rukopis nedvojbeno sadrži, čak i ukoliko je odabrano „nesavršenstvo“ estetska, ali i angažirana poruka na tragu identitetskoga i egzistencijalnoga rasula u brojnim psihofizičkim manifestacijama ipak dominantno subjektice-trpiteljice.

Sve u svemu, uopće ne dvojim da će post-čitateljske geste biti ponešto rezerviranije. Ili da će prevladati zaključak kako je ova zbirka, u odnosu na prethodna dva rukopisa, korak unatrag. S tim se osobno ne slažem, tim više što smatram bitnim ne odustati od istraživanja jezika koje je ovdje itekako uočljivo. Čak štoviše, blago do umjereno slabljenje metafore doživio sam kao manji pomak prema estetskom naprijed, a dijelom propuštenim smatram redukciju motivskoga inventara iz prvih dviju zbirki, napose Etike kruha i konja, vrhunca dosadašnjega autoričina stvaralaštva kojem ovo ostvarenje pristojno konkurira. 


Povezano