Sara Kopeczky jedna je od ambicioznijih autorica mlađe generacije koja se do sada okušala u cijelom nizu žanrova, od proze, kako za odrasle tako za djecu, preko poezije i drame do pisanja klapske pjesme. Ova autorica, rođenjem i životom vezana uz Split, jednako je neumorna i u svom radu na tuđim tekstovima kroz radionice kreativnog pisanja, vođenje književnih tribina i podcasta te kroz dulje aktivnu, a odnedavno i formalno osnovanu, grupu Pisci za pisce.
Do sada je objavila zbirku poezije Kamen, školjka, papir (Buybook), knjigu za djecu Priče iz Drugozemske (Studio TiM) te zbirke priča U potrazi za jugom (Treći trg) i Više ne znam tko si (Hena.com). Potonja je upravo osvojila nagradu Edo Budiša u konkurenciji s Alenom Begić i njezinom zbirkom Dan za ispravljanje (Durieux), koja je također jedna od ovogodišnjih gošći festivala Prvi Prozak Na vrh jezika, koji je i povod ovom razgovoru.
Opće je poznato da je velika većina hrvatskih autora/ica svih generacija hibridno stvorenje koje po danu uzima oblik profesije koju je moguće pod šifrom pronaći u administrativnim tablicama, a zatim za nju primiti redovnu plaću, dok se pod okriljem noći, praznika ili godišnjeg odmora metamorfozira u pisca. Tko je Sara Kopeczky po „danu“, a tko po „noći“? Što je profesionalno, a što po odabiru? Sretnu li se ikada te dvije osobe i ako da, kada i gdje?
Imam tu sreću i nesreću da sam i po danu i po noći ista osoba, odnosno osoba koja živi i diše pisanje. Bilo da se radi o pisanju vlastitih tekstova, književnih i marketinških, radu na tuđim rukopisima ili vođenju različitih radionica pisanja, veliki dio dana provodim usredotočena na riječi na papiru. To zvuči suhoparno, ali je daleko od toga.
Do sad si se okušala u poeziji i prozi, nedavno u drami, a najrecentnije i klapskoj pjesmi koju si napisala za klapu HVZ Sv. Florijan. Postoji li, pak, nešto što ne bi pisala? Gledajući svoj dosadašnji rad u retrovizoru, što si donijela kući iz svoje šetnje po žanrovima, kakve uspomene i alate?
Ne bih pisala ništa sa strogim formalnim obilježjima, primjerice pjesme sa specifičnom vrstom rime ili brojem slogova, jer naprosto ne funkcioniram dobro s takvim ograničenjima. Za stvaranje mi je važna sloboda. Dapače, rekla bih da je ona preduvjet stvaranja.
Mislim da me je sve što sam dosad napisala, bez obzira na to radilo li se o književnosti (prozi, poeziji, drami) ili marketinškom pisanju, učinilo boljim piscem. Copy i content writing su mi dali jasnoću, shvaćanje važnosti “udice” za hvatanje čitateljske pažnje i jezičnu preciznost. Poezija mi je dala svijest o važnosti slika i začudnosti u svakodnevici. Proza me je naučila kako izgraditi zaokruženi lik, kratka priča specifično me naučila jezičnoj ekonomičnosti, a drama važnosti neposrednosti za pisanje.
Ali što je bilo prvo? A što je danas?
Proza. I danas je.
Zašto je baš proza bila i ostala prva?
S prozom sam krenula, pretpostavljam, jer mi je tako bilo najprirodnije. Proza je moj defaultni izričaj, odnosno većina mojih ideja traži raspisivanje u prozi. Takve knjige najviše volim čitati, a prozu sam prvu naučila i uređivati, na radionici kratke priče kod prof. Irene Delonge Nešić. Iako jako cijenim poeziju i povremeno je i sama pišem, moj stvaralački impuls najčešće je narativan i uključuje pričanje priče, razvoj likova i žive scene s događajima. Za sve to najprikladnija je proza.
Tvoja “Edom Budišom” nagrađena prozna zbirka Više ne znam tko si, koju ćeš predstaviti na ovogodišnjem festivalu Prvi Prozak Na vrh jezika, već u samom naslovu otvara velike teme: mogućnost upoznavanja drugoga i mogućnost promjene. Možemo li ikada zaista upoznati druge ljude? Kako i zašto se međusobno prepoznajemo, a zatim ne prepoznajemo?
Druge možemo upoznati tek kad prvo upoznamo sami sebe. A to je jedna od najtežih stvari za napraviti. Često je i neugodna, ali i nužna za život u punom potencijalu. Tek kad sagledamo i prihvatimo vlastiti mrak, možemo suosjećati s mrakom u drugima. Cijela književnost je jedna velika vježba empatije.
U stvarnom životu najčešće nismo svjesni kakva su ogledala tuđe oči, i koliko su iskrivljena. Ponekad nas upravo disfunkcionalni obrasci privuku jedno drugome, i to što prepoznamo jedno u drugome nije nužno dobro, ali je poznato, pa odluke donosimo iz vlastitih rana. Tek radom na sebi i zacjeljivanjem jasnije vidimo. U takvim trenucima često dolazi do „neprepoznavanja“, odnosno do nemogućnosti povezivanja s ljudima s kojima smo se ranije povezali na nesvjesnoj razini. Svaki rast ima svoje bolove.
Što ti voliš prepoznati u tekstu kao čitateljica, a što bi htjela da tvoje čitateljice/i prepoznaju u tvojoj zbirci priča?
Kao čitateljica u tekstu volim prepoznati ljudskost. To je isto ono što bih voljela da netko prepozna u mojoj knjizi: snagu koja izvire iz hrabrosti da se sebi i drugima da dozvola za nesavršenost.
Čest pridjev kojim čitatelji opisuju moje priče jest „životne“. Po meni je to najveći kompliment. Moje priče su mrvicu pročišćeni život. Ništa više, i ništa manje.
Zašto ti je život, odnosno stvaranje što vjernije slike stvarnosti u literaturi, centralna preokupacija?
Kad pričamo o „vjernoj slici stvarnosti“, htjela bih naglasiti da prije svega mislim na emocionalnu stvarnost, a ne faktičku. Ono što se nadam postići svojim tekstovima jest ozrcaliti emocije koje su, vjerujem, mnogi čitatelji osjetili na vlastitoj koži, iako možebitno u drugačijim situacijama od onih opisanih u mojim knjigama. Zašto je to važno? Zbog toga što se povezujemo upravo putem emocija. Neki tekst može biti tehnički savršen ali „šupalj“ ako iz njega ne izvire autentična emocija. Većina naše komunikacije jest neverbalna; osjećamo se tonom glasa, gestama, kretnjama, mimikom, a tako je i s književnim likovima. Moj cilj je gotovo paradoksalan: pomoću nepomičnih slova na papiru nastojim stvoriti život stvarnijim od života. I zato vjerujem da priče žive samo i isključivo kroz svoje čitatelje.
Ako priče žive kroz svoje čitatelje, može li spisateljica ikada do kraja upoznati svoje likove? I ako da kako?
Pisac svoje likove, dapače, mora upoznati, inače nema kvalitetnog pisanja. Kako? Kako god zna. Svi imamo svoje metode, ali pisac uvijek o liku zna više od onoga što završi u finalnoj verziji rukopisa. To je poput vrha ledenjaka.
Jednako kao ledenjak, likovi mogu imati razne nepredvidive učinke. Jesi li se ikad susrela s vlastitim likom koji te poveo svojim putem? Ili su tvoji tekstovi strogo kontrolirana zona?
Mislim da je ideja da likovi imaju svoju volju suprotnu od piščeve podcjenjivanje spisateljske intencije i uvijek mi je zvučala pomalo neozbiljno. Istovremeno, treba reći da sam ja pantser i otkrivam priču dok je pišem, dakle ništa u tom procesu za mene nije „strogo kontrolirana zona“. Takva energija vjerojatno bi značajno ograničila prostor za kreativnost. Ja na svoje likove gledam kao na ljude koje poznajem bolje nego što oni poznaju sami sebe: mogu predvidjeti kako će reagirati u kojoj situaciji, odakle dolazi ta reakcija i zašto, ali ih istovremeno ne kontroliram, jer bih im onda oduzela ključni aspekt kreiranja punokrvnog lika: ljudsku paradoksalnost. Tako da, rekla bih da svoje likove više pratim nego kontroliram, ali uvijek znam gdje idemo.
Ako je sloboda preduvjet kreativnosti, koji su preduvjeti te slobode za tebe kao autoricu?
Mislim da je slobodno vrijeme u kojem imamo energije za stvaranje ključno. Svakako mi nije isto prionuti na pisanje na dan pun poslovnih i privatnih obaveza, i na dan kad imam, recimo, slobodno poslijepodne u kojem znam da ću se moći posvetiti kreativnosti. To ne znači da treba odustati kad zagužva. Vjerujem da je nužno boriti se za vlastito kreativno vrijeme i prostor, jer, ako nešto svjesno ne odlučimo, život uvijek odluči za nas, a pisanje se lako utopi u svemu onome što glasnije zahtijeva našu pažnju. A šteta je.
U svom radu već dulje odvajaš vrijeme za tuđe kreativno vrijeme i stvaranje, i to ponajviše kroz djelovanje grupe „Pisci za pisce“, koja je odnedavno i formalizirala svoje postojanje i postala udruga. Kako pisci, odnosno spisateljice, mogu biti tu za druge pisce i spisateljice? I zašto je to potrebno?
Pisci mogu biti tu jedni za druge na način na koji nitko drugi izvana ne može to biti. Pisci jedni drugima mogu dati podršku onih koji razumiju, savjete za uređivanje rukopisa, i pomoći im preskočiti ili barem ublažiti neke od tipičnih početničkih boljki. Pisci mogu podsjetiti jedni druge na književne natječaje i ostale rokove, i dati im praktične savjete vezane uz objavljivanje rukopisa. Pisci, možda najvažnije, mogu drugim piscima dati do znanja da nisu sami, da to što rade ima smisla i pomoći im da ustraju čak i kad im dođe da sve pošalju kvragu i uhvate se nečeg praktičnijeg (svako pisanje ima ovu fazu). Meni osobno je podrška i mentoriranje od strane iskusnijih pisaca značila jako puno, posebno Ružice Gašperov. Iz želje članova našeg književnog kluba da budemo baza mladim autorima iz Dalmacije, ali i šire, i putem radionica i drugih druženja podržimo njihovo stvaralaštvo i praktičnim savjetima im pomognemo na njihovom putu, nastala je naša udruga Pisci za pisce. Rijetko gdje će se naći toliko skromna, podržavajuća i entuzijastična skupina pisaca svih generacija. Ne kažem to samo zato što su moji :), ali zaista sam iskreno ponosna na napredak svakog našeg člana i vjerujem da je pred njima još puno toga.
Ponekad su tekstovi na kojima najviše radimo i koji na nas najviše utječu – nečiji tuđi. Bilo da ih prevodimo, uređujemo ili (iznova) čitamo oni su formativna iskustva za nas kao spisateljice. Nadahnuta solidarnošću o kojoj smo upravo razgovarale koristim priliku da preporučim novi roman Sheile Heti Čista boja, priču o gubitku i oporavku, umu i srcu i njihovoj neraskidivoj vezi. U tom duhu pozivam te da s nama podijeliš neke autore/ice i knjige koje su takav učinak imale na tebe.
Solidarnost, spisateljska i općeljudska, jako je važna i meni i svima ostalima u našoj udruzi, pa smo osmislili projekt, odnosno zbirku priča o beskućnicima, u kojima nastojimo dati glas onima koji inače teže do njega dolaze. Zbirku su napisali članovi udruge, uređujemo je Ružica Gašperov i ja, i nadamo se da će uskoro biti gotova. Projekt će imati i humanitarni karakter, i to je nešto čemu se jako veselimo.
Osim toga, trenutno uređujem nekoliko rukopisa, a najbliže srcu su mi projekti uređivanja knjiga za djecu: s Melani Glavinić radim na njenoj zbirci radnog naslova Skupljači priča, koja na jedinstven način daje počast baštini Cetinske krajine kroz male junake koji doživljavaju razne pustolovine na značajnim lokacijama tog kraja. Također, s Milenom Ilić Mladenović radim na njenoj knjizi U dubinama Šarenike, koja prati dječaka Andreja kojeg susret s neobičnom biljkom potakne na nova uzbuđenja. Također, kao ghostwriter pomažem nekim ljudima koji žele ispričati svoju osobnu priču, a nemaju potrebna znanja ni vještine da to sami naprave na najbolji način.
Što se tiče knjiga koje čitam, nedavno sam opet iščitala Knjigu o ljetu Tove Jansson, koja izvrsno dočarava paradoksalnu melankoliju i radost dječjeg ljeta, a čitala sam i još jednu finsku autoricu, ovog puta suvremenu, Selju Ahavu i njen sjajno neobičan roman Stvari koje padaju s neba.
