Sanela Jahić je slovenska intermedijalna umjetnica s diplomom iz slikarstva, čije je tradicionalno shvaćanje odlučila propitivati stvaranjem kinetičkih objekata i instalacija koje problematiziraju odnos između pojedinca, identiteta i društva.
Njezini se radovi tako mogu opisati kao neobični strojevi, konstruirani kako bi u okviru kritike kapitalističkih odnosa proizvodnje osvijetlili zamršene veze između radnika, strojeva i kapitala, pri tome pružajući izravan pogled na posljedice robotizacije rada.
U tom kompleksnom sustavu i ona sama kao umjetnica zauzima poziciju prekarne radnice, koja vlastite resurse ulaže u nastanak umjetničkog projekta, na što upućuje naziv izložbe I am Spending my Capital, koja u zagrebačkoj Galeriji VN ostaje otvorena do subote.
Tom smo prilikom sa Sanelom Jahić porazgovarali o njezinim (anti)strojevima i načinu na koji kritički progovaraju o problematici rada, proizvodnje, produktivnosti i tehnologije.
IZLOŽBA PROUČAVA PITANJE ODNOSA IZMEĐU RADNIKA I STROJEVA NAPRAVLJENIH KAKO BI ČOVJEKU OLAKŠALI RAD U TVORNICI. NASUPROT TOME, VAŠI RADOVI PAK FUNKCIONIRAJU KAO ANTI-STROJEVI KOJI RAZOTKRIVAJU STVARNI DRUŠTVENI POREDAK. NA KOJI NAČIN IDEJU O UTILITARNOSTI STROJEVA PROKAZUJETE KAO PROMAŠENU? KAKO TO STROJ UPRAVLJA ČOVJEKOM, A NE OBRNUTO?
Ne bih rekla da moji „antistrojevi“, kako ih je nazvala kustosica Olga Majcen Linn, prokazuju neuspjeh ideje o utilitarnosti strojeva. Zapravo, kao što ste spomenuli, oni otkrivaju stvarnost našeg ekonomskog sustava, onog kapitalističkog načina proizvodnje, u kojem neki ljudi profitiraju od strojeva, dok ih drugi služe. Sa sve više i više automatiziranim strojevima, višak vrijednosti i dobici produktivnosti se u rukama nekolicine samo nastavljaju povećavati. Ono što se ovdje otkriva je činjenica da do sada, pod ovim hijerarhijskim poretkom, ekonomija uvijek pobjeđuje, a radnik uvijek gubi. U tvornicama i proizvodnim pogonima koje sam posjetila, stroj kontrolira čovjeka tako što diktira radnikov tempo te u konačnici njegovu ili njezinu razinu produktivnosti. Stroj-gospodar određuje brzinu, dok je radnik uvijek podređen. Zbog toga što strojevi efikasnije i u manje vremena mogu proizvesti više, automatizacija i robotizacija su ili zamijenile radnika/icu ili ga/ju premjestile na sam kraj proizvodne linije, u kojoj se njegova/njezina uloga svela na minimum.
Sanela Jahić, Tempo Tempo (2014.)
U RADU TEMPO, TEMPO PRIKAZANE SU SNIMKE INŽENJERA FRANKA BUNKERA GILBRETHA, KOJE POKAZUJU KAKO SU NJEGOVE METODE ZA POBOLJŠAVANJE EFIKASNOSTI RADNIKA U BITI ČOVJEKA POKAŠAVALE PRETVORITI U ROBOTA. U TOM POGLEDU SABLASNO ZVUČE RIJEČI JEDNE SLOVENSKE RADNICE IZ VIDEA THE FACTORY, KOJA KAŽE KAKO „SMO STVORENI DA RADIMO NAJMANJE OSAM SATI DNEVNO“. PRI TOME JE ZANIMLJIV GOTOVO NJEŽAN NAČIN NA KOJI GOVORI O SVOM VLASTITOM STROJU. KAKO BISTE OKARAKTERIZIRALI ODNOS IZMEĐU RADNIKA I STROJA, KOJEG SMATRATE ČOVJEKOVIM DRUGIM?
Mislim da nam ova tvrdnja radnice u videu The Factory dosta toga govori zato što predstavlja svjedočanstvo otuđenog rada. Evocira osjećaje rezignacije. Radnica se trudi pozitivnom energijom, kao nekom vrstom obrambenog mehanizma, prikriti stvarnost, koja usprkos tome i dalje izlazi na vidjelo kroz njezine geste, poglede i nervozni smijeh. Ako bude imala sreće, doživjet će dob za umirovljenje i onda posvetiti svoju pažnju stvarima koje je uistinu ispunjavaju, zbog toga što je ona po prirodi, kako je to sama rekla, kreativna osoba, umjetnica. Odnos između radnika i stroja postaje očit kada ona otrči prije nego što uopće uspije dovršiti zadnju rečenicu. Zbog toga što je zatočena u proizvodnom procesu, ona može razgovarati samo nekoliko minuta s obzirom na to da stroj i dalje nastavlja raditi.
U ISTOM VIDEU, VLASNIK SVOJ ODNOS SA STROJEM PAK NAZIVA LJUBAVLJU. ZA NJEGA JE POJEDNOSTAVLJENJE KOJE DOLAZI S NAPRETKOM ROBOTIZACIJE DOBRODOŠLO, ALI ISTOVREMENO NAGLAŠAVA KAKO BI ČOVJEK U JEDNOM TRENUTKU IPAK MOGAO POSTATI ROB STROJU. KOJA JE GRANICA TOG NAPRETKA I KAKO RADNICI MOGU OD NJEGA PROFITIRATI, AKO UOPĆE?
U ISTOM VIDEU, VLASNIK SVOJ ODNOS SA STROJEM PAK NAZIVA LJUBAVLJU. ZA NJEGA JE POJEDNOSTAVLJENJE KOJE DOLAZI S NAPRETKOM ROBOTIZACIJE DOBRODOŠLO, ALI ISTOVREMENO NAGLAŠAVA KAKO BI ČOVJEK U JEDNOM TRENUTKU IPAK MOGAO POSTATI ROB STROJU. KOJA JE GRANICA TOG NAPRETKA I KAKO RADNICI MOGU OD NJEGA PROFITIRATI, AKO UOPĆE? Za tehnologiju je karakteristično da raste eksponencijalno. Prema nekim teorijama, ovaj još uvijek ubrzani razvoj može rezultirati apokaliptičnim, distopijskim scenarijima s robotima i strojevima kao proizvodnim silama društva koje oduzimaju naše poslove i rezultiraju alarmantnim razinama nezaposlene ljudske radne snage, dok ga drugi ljudi prihvaćaju u optimističnijem svijetlu, tvrdeći kako roboti mogu generirati veću produktivnost i sveukupno bogatstvo, pri tome podrazumijevajući budućnost u kojoj više nećemo morati raditi.
Biti protiv tehnologije znači zauzeti vrlo naivan stav. Tehnološki napredak bi trebao spasiti rad zato što, na primjer, nitko ne želi raditi fizički zahtjevan i psihički otupljujući, repetitivan posao u određenom proizvodnom procesu. Ali također bi trebao biti koristan za sve. S obzirom na to kako danas stvari stoje s tehnologijom na radnom mjestu, sve se više prihoda akumulira za vlasnike kapitala, to jest, kapitalisti jedu sve pogodnosti, relativne onima bez kapitala koji trebaju zadržati ili uzeti poslove sa sve nižom plaćom. Tako se povećava jaz nejednakosti. Način na koji bi radnici ili većina ljudi mogla profitirati od napretka tehnologije je da se ona izmjesti iz ruku malog broja pojedinaca koji žele što veći profit.
VAŠE DOSADAŠNJE DJELOVANJE KARAKTERIZIRA STVARANJE KINTETIČKIH OBJEKATA, KAKAV JE PRIMJERICE FRICTION MACHINE, KOJI FUNKCIONIRA POPUT NEOBIČNOG STROJA SLOŽENOG OD DVIJE KNJIGE, MARXOVA KAPITALA I SMRTI LIBERALNE KLASE CHRISA HEDGESA, SPOJENIH JAKOM SILOM VAKUUMA NASTALOM MEĐUSOBNIM PREKLAPANJEM STRANICA. KAKO TO DA STE I SAMI ODLUČILI IZRAĐIVATI „STROJEVE“?
Odnosi između tehnologije i socijalnog, individua i njihova identiteta, konstante su mojega rada. Nakon što sam prije deset godina završila studij slikarstva na Akademiji likovne umjetnosti i dizajna u Ljubljani, počela sam propitivati koncept „tradicionalnog slikarstva“ – kako podrivati općenitu ideju slikarstva, kako ju promijeniti ili stvoriti nanovo? Tehnološka, pokretna slika rezultirala je strojem kao svojim okvirom. Slikarstvo sam diplomirala 2008. godine s radom naslovljenim Društveni subjekt u kinetičkom objektu. U mojim prvim kinetičkim objektima i instalacijama, tehnologija je bila novo medijsko oruđe za stvaranje dematerijaliziranih slika ili fantazmi. Te slike, proizvedene mojim strojevima, na metaforičan način govore o našoj zatočenosti u ideološkim mehanizmima i našem identitetu kao uvijek diskurzivno konstruiranom i ideološki posredovanom. Moji zadnji radovi tako kritički „seciraju pozadinu procesa industrijske proizvodnje i njezinih kapitalističkih odnosa, koji nam pružaju takvu suvremenu tehnologiju“, što je o njima zapisao Miha Colner.
Sanela Jahić, Friction Machine (2013.)
U JEDNOM STE INTERVJUU REKLI KAKO JE SREDIŠTE VAŠIH PRIJAŠNJIH RADOVA BILO PITANJE O TOME KAKO PREVLADATI DVODIMENZIONALNOST SLIKE, KOJU SMATRATE PATRIJARHALNOM I AUTORITARNOM. MOŽETE LI TO JOŠ KOMENTIRATI?
To na što se referirate je u biti citat iz kratkog teksta Tomaža Brejca, koji opisuje moje strojeve Scanner (2005.-2008.) i Pendulum (2007.-2008.), te piše o mojem istraživanju o tome kako odrediti društveni subjekt u kolektivnom tehnološkom iskustvu kinetičke umjetnosti i pokušaju transcendiranja tradicionalne statične slike na dvodimenzionalnom mediju, čija je društvena uloga, kako on tvrdi, još uvijek arhaična, patrijarhalna i autoritarna. To je zanimljivo i zbog činjenice što se prvi stroj kojeg sam napravila bavio patrijarhalnim strukturama i krutim ograničenjima u smislu ideologije i religije, s obzirom na to da sam iz muslimanske, imigrantske obitelji, koja je živjela u okolini malenog, katoličkog grada.
SAM NAZIV IZLOŽBE UPUĆUJE NA VAŠE VLASTITO FINANCIJSKO I INTELEKTUALNO ULAGANJE U OVAJ PROJEKT. KAKO BISTE OPISALI VAŠU POZICIJU KAO UMJETNICE? KOJA JE BUDUĆNOST UMJETNOSTI KAO PREKARNOG RADA?
Vjerojatno bi mi bilo puno teže ili gotovo nemoguće biti samozaposlena umjetnica puno radno vrijeme da moj partner nema svoj posao. Naslov izložbe I Am Spending my Capital upućuje na moje vlastito financijsko i intelektualno ulaganje u produkciju ovog projekta, čime se proturječi današnjem općem mišljenju koje umjetnike i umjetnice etiketira kao društvene parazite. Imala sam zanimljivo iskustvo vezano uz problem umjetnosti kao prekarnog rada, koji nema stabilnosti u smislu plaće i radnog vremena.
Nakon što su napravljeni radovi za ovu izložbu, imala sam tu sreću da budem godinu dana zaposlena kao umjetnica u Galeriji Škuc kao dio projekta Zagon, kojem je cilj osvijestiti nestabilnu društvenu poziciju mlade generacije slovenskih umjetnika i dati im profesionalnu, logističku i financijsku potporu. Deset mjeseci sam primala minimalnu plaću i naknadu za proizvodnju novih radova, uglavnom potpunu podršku za nastavak svojeg rada. Bilo je nadnaravno imati to iskustvo rada deset mjeseci bez brige o tome kako ću skrpati kraj s krajem na dnevnoj bazi. S porastom prekarnog rada, ideja zagarantiranog osnovnog prihoda zasigurno zvuči privlačno.
