Makedonska spisateljica Rumena Bužarovska, u zadnjih je par godina postala jedno od glavnih imena hrvatske kratkopričaške scene. Na nju je ušla zbirkom priča Osmica (2010., Algoritam), tematski usmjerenom na žensku svakodnevnicu, da bi u zbirci priča Moj muž (2016., VBZ) na dosad jedinstven način opisala položaj/e žena/supruga u regiji – s dozom drskosti, humora i suočavanja sa ‘stanjem na terenu’, a ne njegovim romantiziranjem.
S Rumenom smo popričali o njenom spisateljskom putu, ljubavi prema američkoj književnosti, feminizmu i stereotipima s kojima se kao žena susretala kroz život, Šarenoj revoluciji koja je zadnjih nekoliko mjeseci potresala Makedoniju, ali i njenim književnim junakinjama iz djetinjstva. Čitajte do kraja, čeka vas i Rumenina preporuka 5 makedonskih spisateljica koje morate čitati.
Od Revije malih književnosti iz 2013. u Booksi do danas, u Hrvatskoj si postala stvarno jako književno ime, posebno u kategoriji kratkopričašica, gdje si svoju poziciju zakucala zbirkama priča Osmica i Moj muž. No, zanima me kako je krenuo tvoj književni put, je li interes išao paralelno s profesorskom strukom – zašto engleski jezik i američka književnost, i naposljetku – zašto kratke priče?
Pamtim osjećaj oduševljenja koji je čitanje proze budilo u meni u djetinjstvu – još se jasnije sjećam želje da i sama napravim nešto slično onomu što me je fasciniralo. Mislim da je to početak mog pisanja: htjela sam napraviti sve te lijepe stvari koje je netko učinio meni kroz pisanje. U međuvremenu, razvila sam, pomalo predvidljivo, strast za jezike i književnost, a i jedan sam dio formativnih godina provela u SAD-u. Otud dolazi moja ljubav prema američkoj književnosti – ne od čitanja iz doba kad sam bila u Americi, nego od osjeća(n)ja njenih teških tišina i nepreglednih udaljenosti, od njene kontemplativne izolacije i komplicirane usamljenosti koju sam kasnije prepoznala u autorima/icama poput Raymonda Carvera, Flannery O’Connor i Jhumpe Lahiri. Još uvijek živo osjećam kulturološki šok koji sam doživjela u Americi i koji me usmjerio ka pokušaju razumijevanja specifičnosti američke kulture – pogotovo kroz njenu književnost i jezik. Što se tiče moje profesorske struke, to je nešto što mi je došlo prirodno i što stvarno volim raditi. Još uvijek se sjećam prvog puta kad sam sama održala predavanje, imala sam tad 20 godina – tog osjećaja pozitivne kontrole u učionici, bilo je kao da plivam u toploj vodi.
Povod intervju tvoja je zbirka priča Moj muž. Tematski se sve vežu za žene koje su obilježene svojim brakovima, vezama, aferama, (neželjenim) majčinstvom, muževima kojih više nema i onih koji će tu ostati do smrti. Precizno opisuju socijalni trenutak većine žena, ne samo u Makedoniji, nego na cijelom Balkanu. Je li ti se taj koncept slučajno nametnuo kroz pisanje priča ili su te priče i junakinje bile tvoj unaprijed zamišljeni bunt protiv književnog historijata u koji si inačne dosadne i gotovo neprimjetne likove domaćica, udovica, majki, supruga, baka… uvela kao izrazito živopisne i zanimljive?
Moja fascinacija i davanje glasa ženskim likovima za mene je istovremeno prirodna stvar – kao ženi sa ženskim iskustvom, ali i pomalo promišljena stvar. Priče o ženama nisu bile posebno prisutne u književnosti iz jednostavnog razloga: ogroman postotak pisaca kroz povijest bili su muškarci koji su kanonizirali muške likove i njihova iskustva napravili normom. Žene, kao čitateljice, nisu osjetile predrasude protiv čitanja priča o muškarcima, dok je moje iskustvo takvo da muškarci osjećaju averziju od čitanja o ženama zbog stereotipa da su ženske priče slabe, sentimentalne i manje inteligentne ili smione. Ovo sam osjetila na svojoj koži: „Pišem o ženama“, ponekad odgovorim muškarcima koji me pitaju o čemu pišem, „bi li čitao nešto takvo“ – na što dobijem negativne odgovore. Nadam se da će uvođenjem većeg broja junakinja u književnost ženski likovi i njihova iskustva postati standard, i da će ove apsurdne predrasude prestati postojati, i da će, posljedično, sama pozicija žena u patrijarhalnom društvu kakvo je naše biti shvaćena, što je prvi korak ka borbi protiv mnogih rodnih neravnopravnosti s kojima se suočavamo u našem društvu.
Fascinira i način na koji tvoje junakinje pričaju svoje priče: nisu cinične, ironične ni ljute, one su ponajprije svjesne svoga okruženja i svoju slobodu traže unutar toga. Dok čitamo o njima, mi čitamo o zateknutom stanju i kako su se za sebe izborile u njemu (npr. priča Otac, o majci kojoj majčinska ljubav ne dolazi prirodno, ili priča Osmi mart koja precizno iscrtava stereotip o ostvarenoj ženi s ljubavnikom koji žena (na višoj poziciji) nameće drugoj ženi…). S druge strane, implicitna autorica stvarno je drska i baš ismijava svoje junakinje i njihova stanja. Je li to bila neka vrsta strategije kako bi se pokazalo na što žene pristaju kad (implicitno) pristaju na patrijarhat, umjesto da se bore protiv njega?
Rekla bih da su neke od mojih junakinja svjesne onog što se događa oko njih i da pokušavaju funkcionirati u okolnostima koje su ih snašle (poput junakinje u priči Lile), dok s druge strane ima žena koja su nesvjesne svoje destruktivne kratkovidnosti, poput heroina priča Prazno gnijezdo i Osmi mart. Većina ovih priča – zapravo sve priče u zbirci Moj muž, ispripovijedane su u prvom licu jer zbilja uživam u subjektivnom gledištu nepouzdanog pripovjedača/ice i promjenjivoj dinamici procjenjivanja junakovih/injinih postupaka. S druge strane, u pravu si, mogu osjetiti tu drskost kao implicitna autorica – ponekad me jednostavno obuzme dok pišem: taj cinični, razočaravajući, glas koji voli Bernharda, koji je umoran od svih sranja koja nas okružuju. Ponekad je kontrola kod pisanja najteži dio. Recimo, počnem pisati priču kojoj sam zamislila određenu atmosferu, a koja nema ništa s cinizmom, i onda dođe taj glas i preuzme cijelu priču. Ne, definitivno nije strategija. Mislim da je to jednostavno potreba iznutra kojom izbacujem frustracije na donekle komičan način.
Čini mi se da su i Osmica i Moj muž uspjele uhvatiti odgovore na pitanje zašto nam je feminizam danas potreban. S kakvim si se stereotipima ti sama najčešće susretala kao književnica, aktivistkinja, profesorica na fakultetu, žena?
Najočitiji stereotip koji me učinio duboko nesigurnom dok nisam shvatila da ga se moram na bilo koji način riješiti bio je taj da ću uvijek trebati potporu muškarca: ništa ne mogu napraviti samostalno, jer sam preranjiva, povodljiva, emocionalno nekontrolirana i fizički nesposobna. Da ću trebati muškarca da me vodi kroz život kako ne bih napravila grešku, a te su muške figure po definiciji racionalnije i zato društveno sposobne. Da su muškarci šefovi, a žene se prema njima ponašaju s dužnim poštovanjem – i kod kuće i na poslu. I da bih trebala biti zadovoljna što sam inspiracija, a ne kreatorica. Da bi mi trebalo laskati što sam žena kad čujem pjesme poput “This is a man’s world, but it would be nothing without a woman”, ili: trebala bih biti sretna što sam začin, a ne hrana. Konkretno, stereotipi s kojima se najčešće susrećem vezani su za moju seksualnost: pitanje imanja djece, ulaska u brak; a i submisivnija i nešto manje glasna javna osoba čine se poželjnijom ljudima s kojima pričam. Naposljetku, živimo u svijetu u kojem muškarci dominiraju u politici i poslu, u kulturi i umjetnosti, u kojem je ušutkavanje žena norma, u kojem ih se ne shvaća kao profesionalno vrijedne, u kojem im se upada u riječ i mensplejna. Nažalost, iskazivanje ovakvih stavova nije popularno, što je isto jedan od pokazatelja zašto je feminizam potreban danas.
U posljednje vrijeme Makedonija prolazi kroz Šarenu revoluciju koja želi zaustaviti korupciju vladajućih i pogodovanja privatnim i partijskim interesima te uništavanje školstva, zdravstva, ekonomije… Revolucija već samim izlaskom naroda na ulice označava pozitivne promjene. Vidiš li ti kraja protestima? Može li se makedonski narod izboriti za svoje interese?
Šarena revolucija zasada je prestala jer smo opet u procesima pregovora i jer pokušavamo izvesti koliko-toliko normalne izbore u prosincu, s kojima bi ova bolna i duga politička kriza napokon trebala doći svom kraju. Pozitivna strana je što je diktatorska, kriminalna i apsurdna vladavina Gruevskog Makedonce napokon probudila (ovdje govorim o svim etnicitetima unutar zemlje), i prisilila ih da kritički i kreativno razmišljaju i djeluju. Kulminacija svega bila je Šarena revolucija. S nešto negativnije strane, svjesna sam da svijet ne djeluje na pravedan način i da oni na vlasti i/ili oni koji se bore za vlast jednostavno manevriraju pozicijama kako bi zaštitili svoje osobne financijske interese. Na primjer, nakon preslušavanja onih skandaloznih snimki i otkrivanja nevjerojatnih zločina koja je počinila vlada Gruevskog, oni su isti čas trebali završiti u zatvoru. Umjesto toga, još su uvijek na vlasti i nastavljaju pretvarati Skopje u disfunkcionalni barokni zabavni park koji pliva u fekalijama. Kako bi Kurt Vonnegut rekao: so it goes.
I za kraj – neki pisci i spisateljice rijetko daju intervjue jer ih troše dok rade na novim materijalima. Kako na tebe utječe komunikacija s publikom (intervjui, festivali) koja nije isključivo preko knjiga i kroz čitanje? Kako podnosiš odvajanje od teksta?
Radim u naletima, ne pišem uvijek. Predajem i zauzeta sam s drugim projektima, pa mi je pisanje ponekad i luksuz. Uživam komunicirati s publikom kroz intervjue i festivale, iako sam dosta skeptična oko toga; prevelika pozornost može iskriviti sliku o sebi, ispuniti te nezasluženim samopouzdanjem i, naposljetku, uništiti pisanje.
Pet brzopoteznih
S obzirom da se baviš i prevodilaštvom, tko ti je sljedeći na tapetu?
Sad sam jako uposlena, a prevođenje stvarno uzima vrijeme. Definitivno bih voljela prevesti Flannery O’Connor u skorašnjoj budućnosti.
Kruže tračevi da se bacaš na pisanje romana. Priznaj!
Ovo pitanje zvuči ko da me pitaš/želiš doznati jel’ planiram trudnoću, ha!
Danas su to Harry Potter, Katniss Everdeen… Tko su bili književni junaci/kinje tvoje mladosti?
Anna Frank i Heidi. Dnevnik sam počela pisati zbog Anne Frank, pa me to dovelo do pisanja, a Heidi me navela da razmišljam o prirodi kao nečem bajnom.
Preporuči nam pet autorica iz Makedonije koje moramo čitati!
Magdalena Horvat, Lidija Dimkovska, Olivera Nikolova, Frosina Parmakovska, Kalina Maleska.
Priča se priča da ćemo tvoje junakinje uskoro gledati i na filmu.
Branko Schmidt bi o ovome trebao znati više.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
