David Wojnarowicz, američki umjetnik i AIDS aktivist, bio je opčinjen figurama oko kojih se stvaraju mitovi. Suočen sa zajednicom koja nestaje, postojanim umiranjem queer ljudi iz njujorških umjetničkih krugova, on je svoj lik učinio jednim od prepoznatljivih simbola otpora službenoj cenzuri i nebrizi za građane koje su vladajući smatrali potrošnima: pedere, lezbe i ovisnike.
Zapamćen kao dječak s tregerima okružen tekstom o položaju gejeva u Americi i kao muškarac u jakni s natpisom da želi da se njegovo truplo baci ispred zgrade FDA-a (Agencije za hranu i lijekove) koja je odbila pravovremeno testiranje lijekova za AIDS, Wojnarowicz je u svojim radovima ostavio mnogo verzija sebe. Pred kraj života zapisao je da žudi za „godinama i godinama kako bih se mogao raskomadati na deset verzija sebe i dati dio svakoj osobi koju volim zauvijek, i imati nešto ostatka da lutam krajolicima i možda u smrt, ili područja koja su smrtonosna, ali imati dovoljno sebe da preživim smrt jednoga ili dvaju dijelova“.
Nagon za dokumentarizmom, više puta spomenut u filmu Chrisa McKima Fuck You Faggot Fucker (2020.), kao i želja za bilježenjem alternativne povijesti, stalne su odlike Wojnarowiczeva opusa. Film je prikazan u travnju 2022. u sklopu Queer MoMenata u zagrebačkom Kinu Kinoteka.
Rođen 1954., Wojnarowicz je rano pobjegao od obiteljskog nasilja. Kućnu je brutalnost zamijenio brutalnošću njujorških ulica 1970-ih. Kao povremeni seksualni radnik bez zdravstvenog osiguranja, trulih zuba i krvarećih desni, David je otkrio svoje rane idole, francuske pisce Arthura Rimbauda i Jeana Geneta. Tragični marginalci i sentimentalni grubijani, kakve je, osim u queer književnosti, često susretao po ulicama i svratištima, protagonisti su Wojnarowiczevih ranih radova. Neobrazovan i, kako je za sebe tvrdio šaleći se da kameru zna koristiti samo na automatskim postavkama, neuk o formi, Wojnarowicz je kasne 1970-te i rane 1980-te proveo radeći minimalno plaćene poslove, crtajući na dokovima (tadašnjem glavnom odredištu za kruzanje) i upuštajući se u intenzivne odnose koji su naprasno završavali.
Cynthia Carr, likovna kritičarka i jedna od prijatelja okupljenih oko Wojnarowiczeve samrtničke postelje, autorica je biografske studije Fire in the Belly. Life and Times of David Wojnarowicz (2012.) koja osim o umjetnikovom životu pripovijeda o eksperimentalnoj sceni East Villiagea i širenju AIDS-a. U razdoblju od sredine 1980-ih do 1992. kada umire od AIDS-a u dobi od 37 godina, Wojnarowicz, mahnito produktivan i sve slavniji kao radikalni kritičar javnih politika, ušao je u fazu koju Carr opisuje kao kolažiranje slika seksa i nasilja, odnosno „izražavanje politike na razini tijela“. Wojnarowicz je pred kraj života dovršavao i tri rukopisa: svoje dnevnike te mješavine eseja, posthumnih crtica o prerano preminulim prijateljima i osobnih ispovijesti Close to the Knives i Memories That Smell Like Gasoline.
Premda je, kao što McKim naglašava u Fuck You Faggot Fucker, koristio svoju personu i iskustva kao motiv u likovnim radovima, Wojnarowicz je često pozirao kao drugi ljudi. Na fotografijama iz 1970-ih nosio je lica Rimbauda i Geneta pričvršćena preko svojeg, a, prema Carr, bio je sklon i strateškom prepričavanju autobiografije: svatko je dobio vlastitu verziju Davida. Ironično, Wojnarowicz koji je, kako tvrdi Carr, bio progonjen tjeskobom oko toga koliko smije reći, svoju je poetiku opisao kao „javno otkrivanje osobne stvarnosti“ koje zbog toga što privlači druge sa sličnim iskustvima može sabotirati ideju ujedinjene nacije. Zbog njezinog dobra su, smatrao je Wojnarowicz, „kanibali u suknjama“ (svećenici) i političari pozdravili pojavljivanje bolesti koja uklanja nepoželjne, beskućnike i queer ljude koji su umirali na ulicama, poskrivečki, srameći se svoje seksualnosti i uvjereni da su kažnjeni AIDS-om, ili mučeći se na bolničkim hodnicima, ignorirani od osoblja. Umjesto tajnih smrti, Wojnarowicz je zagovarao bacanje trupala na stepenice Bijele kuće.
David je saznao da umire kada se testirao na HIV 1988. U prethodnoj je godini pokopao nekadašnjeg ljubavnika, prijatelja i mentora Petera Hujara. Fotograf i idol lokalne umjetničke scene, Hujar je opsesivno nastojao ozdraviti: Wojnarowicz ga je pratio u pohodima raznolikim šarlatanima i dokumentirao njegovo desetomjesečno umiranje. Serija od 23 fotografije nastale tik nakon Hujarove smrti, od kojih je najpoznatija ona Hujerova lica upalih obraza u krupnom kadru, označava zaoštravanje Wojnarowiczeva sukoba s epidemijom koju je prepoznao kao bolesno društvo.
Fuck You Faggot Fucker započinje i završava Wojnarowiczem credom, rečenicom iz eseja „Postcards from America: X Rays from Hell“ koji ga je učinio javnom ličnošću i metom konzervativaca: „KADA MI JE REČENO DA SAM SE ZARAZIO OVIM VIRUSOM NIJE MI DUGO TREBALO DA SHVATIM DA SAM SE ZARAZIO I BOLESNIM DRUŠTVOM“.
Mračnjački nastrojen i izložen nasilju od djetinjstva, Wojnarowicz je sebe opisivao kao osobu koja nastanjuje privremeno tijelo u kojem se vuče po paklenom američkom krajoliku „i nema propisnu plaću da unajmi svoj život na 70 godina“. Fuck You Faggot Fucker je važan film zbog toga što, za razliku od umjetnikove biografije, klasni aspekt Wojnarowiczeva bijesa stavlja u prvi plan. David je bio ljut na svog oca koji ga je tukao i često je vrištao na svoje prijatelje, ali je osobne sukobe vidio kao odraz društvenog poretka: odmjerenog, službenog fašizma iza „dobro da smo ih se riješili“ stava o umrlima od AIDS-a, militarizma te svakodnevnih homofobnih uvreda i premlaćivanja.
„Hunger“, pjesma benda 3 Teens Kill 4 u kojem je Wojnarowicz bio početkom osamdesetih i čiji se članovi pojavljuju u McKimovom dokumentarcu, primjer je postojanog klasnog aspekta stvaralaštva ovog samoukog umjetnika. U repetitivnom, živahnom ritmu, bend, nakon što se predstavi kao skupina suvišnih radnika, pjeva o automobilu za čijim je upravljačem cijela civilizacija koja skrši skitnicu na ulici dok političari obmanjuju s televizijskih ekrana. Premda Carr primjećuje da je Wojnarowicz, kao i Hujar, često bio bez prihoda ili krova nad glavom, ona previđa njegovu duboku identifikaciju s potlačenima: Wojnarowicz nije bio zakašnjeli bitnik ni ekscentrični boem, nego dijete iz radničke klase koje se panično bojalo ponovnog beskućništva.
Za razliku od velikog broja svojih suvremenika, pripadnika No Wave pokreta koji su njegovali estetiku šoka zbog nje same, Wojnarowicz je bio brutalan jer je kritizirao brutalno društvo. Upečatljivo minimalistička kuća u plamenu, rani motiv kojem se često vraćao, komunicira postojanost njegovih interesa: isprepletenost intimnog i povijesnog nasilja, razotkrivanje osobnog i intenzivnih osjećaja. Bijes, koji je najlakše uočiti jer je, kako primjećuje Carr, Wojnarowicz utjelovio personu „gnjevnog, čak i čudovišnog, gej muškarca“ kada je postao prepoznatljivo lice borbe protiv AIDS-a, ima queer senzibilitet naglašen u filmu Fuck You Faggot Fucker. Wojnarowiczeva ljutnja odudara od zaokreta pokreta prema borbi za brak i posvajanje, gej verziji onoga što je nazivao „paklom predgrađa“ koji je uslijedio nedugo nakon njegove smrti – pronicljivi bijes na strukture moći koje isključuju i izrabljuju Davidova je ostavština queer kulturi.
Uvijek neodlučan oko toga koliko otkriti o obiteljskim svađama, traumatičnoj adolescenciji obilježenoj silovanjem i prostitucijom, a potom o svojoj seksualnosti i smrtonosnom virusu, Wojnarowicz je bio uhvaćen između usamljenosti i želje za zajedništvom. U razgovorima koje su McKim i Carr vodili s njegovim suvremenicima opisan je kao osorna, ali i nježna osoba brza uma i ironičnog humora, arhivist koji je naklonost izražavao pomnim kadriranjem prijatelja i dugogodišnjeg partnera, socijalnog radnika Toma Rauffenbarta, i nepokolebljiva sila iza mnogih kolektivnih pothvata. Uz sve to, Wojnarowicz je bio i promatrač iz prikrajka. Svoju je predanost New Yorku, posebice njegovim sumnjivim, prljavim i ruševnih dijelovima, opisao kao želju „nas koji živimo u velegradovima da budemo sami, da izbjegnemo sebe, ali i, živeći kao dio ogromne populacije, nađemo pomoć i ljubav ako ih zatrebamo“.
Wojnarowicz je našao mnoge ljubavi: Hujara i Rauffenbarta, umjetnice i suradnice Kiki Smith i Nan Goldin te Marion Scemamu, francusku filmašicu s kojom je održavao dugogodišnje turbulentno prijateljstvo. Cynthiju Carr, koja je ujedinila njihove verzije Davida u opsežnu priču o umjetnikovom životu, upoznao je pred smrt – Carr je doprinijela ostvarenju Wojnarowiczeve želje da neka od njegovih iskustva nastave živjeti nakon što mu se tijelo strovali mrtvo. Njegovu otvorenost prema neočekivanim susretima, bliskosti koja odudara od ustaljenih obrazaca, te sklonost slavljenju opstanka, vidim kao primjer reparativnih taktika koje Eve Kosofsky Sedgwick opisuje kao snagu queer kulture da se odupre onom što je Wojnarowicz opisivao kao „unaprijed osmišljeni svijet“. U svojoj knjizi Touching Feeling (2003.), Kosofsky Sedgwick kritizira sveobuhvatni paranoični nagon queer teorije. Premda pravilno prepoznaje institucionaliziranu homofobiju koja je istrijebila većinu Wojnarowicze generacije, paranoja koja negira svoj osjećajni aspekt i prikazuje se kao jedina istinita spoznaja o svijetu, neprijateljski je nastrojena prema promjeni.
U stalnom očekivanju nesreće sva su iznenađenja nepoželjna, stoga ona paranoji suprotstavlja reparaciju. Ne nužno optimističan, reparativni je stav otvoreni nadi i drugačijoj budućnosti te umjesto stalnog bijega od pošasti dopušta užitke unatoč nedvojbeno nasilnoj svakodnevici. David Wojnarowicz, turoban sve do trenutka u kojem ga je samrtnička sumanutost učinila istinski radosnim (prizor koji je Carr opisala kao posebno tragičan), u svojim je radovima zabilježio intimnost i nadu koje su, kao i njegov radikalni bijes, dubinski queer. Taj je stav primjetan u jednom od meni omiljenih paragrafa iz knjige Close to the Knives:
„Pogledaš na zbroj svog života i on je obično poprilično velika ruševina iza tebe i gotovo je nemoguće usmjeriti pogled prema naprijed i vidjeti promjene. Tek s neke udaljenosti možeš vidjeti da budućnost može biti jednako uzbudljiva kao prošlost, jer ne znaš što će se dogoditi. Zato ima smisla preživjeti“.
