Deveto izdanje Festivala izvedbenih umjetnosti Zoom održano je od 24. do 29. listopada u Rijeci, a ovogodišnja težnja udruge Drugo more da propita karakter nematerijalnog rada današnjice okupila je umjetnike/ce i performere/ice koji/e se fokusiraju na seksualni rad.
U društvu spektakla, nematerijalnost postaje ključnom karakteristikom proizvodnje. Masovno se trguje informacijama. Nove tehnologije, softver i aplikacije brinu se za bezbolno snalaženje i optimalan životni užitak. Riječ ‘inovacija’ svakodnevno se zlorabi u marketinškoj industriji. Njezin moto mogao bi biti: ‘čega nema, izmislit će se – što već postoji, komodificirat će se’. Moda je prolazna. I radna mjesta su prolazna, dizajnirana tako da prate najnovije trendove u ideologiji prekarijata.
Radno mjesto proletera(ke) vrlog novog svijeta je mobilno sučelje s funkcijama, timovima i višestrukim hijerarhijama. Autoritet više nije izvanjski – internalizirali smo veleposjednike, vlasnike tvornica i menadžere kako bi mogli biti samozaposleni, autonomni i asertivni radnici i radnice od kojih se očekuje uključivanje čitave osobnosti u proces proizvodnje. Budi to što jesi, a onda to naplati. „Često nazivan ‘najstarijim zanimanjem’, što se pak ne temelji ni na jednoj povijesnoj ili znanstvenoj argumentaciji, seksualni rad u vidu prostitucije je svakako jedan od prvih oblika rada koji je od radnika zahtijevao i na današnjim tržištu obavezne kvalitete: prilagodljivost, emocije, društvenost, predanost, fizičku prisutnost, identifikaciju, lojalnost i sl.“, pišu organizatori Zooma u najavi festivala. Kroz širok spektar događanja, festival je pokušao pružiti uvid u spoj tog ‘najstarijeg zanimanja’ s najnovijim tehnologijama kroz očište demokratične umjetnosti sadašnjice.
Festival je otvoren 24. listopada u Rijeci digitaliziranom performativnom instalacijom Digitalni KupleRaj vizualnih umjetnica Olje Grubić i Žive Petrič, koji je 2016. godine već izvođen na Mestu Žensk u Ljubljani.
Na ideju za instalaciju i njezin sadržaj umjetnice su došle spontano, a njihova suradnja započela je još za vrijeme studija na Akademiji za Vizualne Umjetnosti. „Slučajno se poklopilo da je Aksioma raspisala javni poziv za mlade umjetnike, pa smo se ozbiljno uhvatile posla. Digitalni Kupleraj spojio je nas dvije u jedno, rodio se iz naših dugih razgovora uz kumovanje Janeza Janše, Marcele Okretič i Teje Reba. Formu instalacije/digitalnog performansa nismo izabrale, ona je izabrala nas. Živa se najviše nalazi u videu, a ja u performansu, iz čega se Digitalni KupleRaj organski razvio“, objašnjava Olja.
Posjetitelji/ce ulaze u prostor Filodrammatice u skupinama od svega nekoliko osoba. Penju se stubama do uskog hodnika čiji su zidovi obloženi sličicama poput onih iz Kama Sutre. S lijeve strane nalazi se lutka na napuhavanje s pozamašnim penisom. Jedna prostorija nalik je na kavanu, gdje će vam ‘madam’ (kako traži da je se oslovljava), ponuditi piće. Druga prostorija je zatvorena, u nju ulazi svega troje ljudi. Ako ste među njima, naći ćete se za stolom na kojem su tableti s tipkovnicama i slušalice. Na velikom ekranu pred vama nalazi se camp inačica cam djevojke. Nije nimalo nalik na internetske reklame seksualnih radnica u lagano rastvorenim bijelim košuljama koje vas pozivaju da im ‘učinite sve o čemu maštate’. Baš naprotiv, od početka je posve jasno da u igri moći pobjeđuje dugokosa, polugola performerica u vrtoglavim plastičnim štiklama. Ovdje publika čini sve o čemu ona mašta. Disciplinira se ispitivanjem. Odbijete li surađivati (ili ona jednostavno nije sretna s vašim odgovorima) morat ćete izići iz prostorije. Zabavljala sam se slušajući svoju prijateljicu koja je nakon čitavog iskustva bila osupnuta spoznajom da niti jednom nije pomislila konfrontirati se. Zatim smo obje gledale muškarca koji je izišao za manje od dvije minute jer je probao upravo to. Digitalizirana žena drži moć i ne ustručava se upotrijebiti je. „Napravile smo Digitalni KupleRaj kao seksualni chatroom, u kojem sam ja performerica, a Živa kamera koja me non stop prati. Preko Interneta komuniciram s publikom. Kako bi sudjelovali u performansu posjetitelji moraju pristati na verifikaciju istinitosti. Njihova intima se ruši, a ja imam svojevrstan nadzor, koji u virtualnom svijetu, izgubljenom između realnosti i fikcije, ostaje neviđen, iako nije isključen. Na kraju ja odlučujem pravila igre, ja odlučujem o tome što će ostati privatno a što ne; odlučujem o tome hoću li im pokazati određene akcije i kada ću ih izbaciti iz igre. Svaki njihov odgovor ili reakcija može biti, ili pravilan, ili baš onaj koji će ga isključiti iz igre. Sve to ovisi o meni i mojoj želji“, piše mi Olja.
„Od samog početka nismo se htjele usredotočiti samo na određene društvene norme, politike i vrijednosti. Htjele smo obuhvatiti sve, preispitati sve. Odlučile smo da bi naš performans morao biti baš kao Internet, tj, kolačići na Internetu.“ Zaista, baš kao i web stranica koja nas navodi na korištenje kolačića (sa svrhom bolje usluge dakako), tako i performerica na početku inzistira na pristanku posjetitelja da će govoriti istinu i otkriti sve što se od njih traži.
Na Zoomu je izveden još jedan performans koji obrće odnose moći – Macho dancer plesačice Eise Jackson. Osim subvertiranja roda po pitanju onoga što držimo ‘muškim’ ili ‘ženskim’, radeći striptease ova se performerica spustila među publiku i svakog ponaosob pogledala u oči mijenjajući uvriježenu paradigmu seksualne radnice koja je uvijek izložena tuđem pogledu, a dominantna samo ukoliko se od nje to očekuje.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
