Ili ‘Misteriozno porijeklo golog trbuha’
Iako posljednjih godina vlada opća pomama za tzv. trbušnim plesom pa su se mnoge djevojke i žene dale u nabavu zveckavih marama i grudnjaka ukrašenih imitacijama dukata, malo se priča o povijesti plesnih kostima čija je ženstvenost, baš poput telećeg pogleda Šeherezade iz turske sapunice, omađijala naše dame.
Zanimanje zapada za orijentalne plesove posljednjih godina je veliko, no znanstvena istraživana ove teme poprilično su ograničena. Naime, u islamskim zemljama prikazivanje ljudskog lika općenito se izbjegava, a tome treba pridodati i brojne pokušaje da se žensko plesanje u javnosti zabrani. Stoga nas ne treba iznenaditi manjkavost povijesne građe koja bi trebala svjedočiti o razvoju plesnih kostima i plesu općenito. Među rijetkima koji se danas studioznije bave orijentalnim plesom i njegovim povijesno-kulturnim okvirom spada plesna pedagoginja Ivana Medvedec, koja je na naslovnu temu nedavno održala predavanje. Istražujući porijeklo orijentalnih plesova došla je do zaključka da ono što se danas smatra kostimom orijentalne plesačice ima puno više veze s Hollywoodom nego s tradicijom. Stoga kad govorimo o orijentalnom plesu treba imati u vidu da je on samo još jedan školski primjer orijentalizma kako ga definira Edward Said. Iz tog razloga naše znanje o Orijentu više govori o zapadnoj kulturi, koja uspostavlja svoja značenja u opreci prema njemu.
Zapadnjačke predodžbe Orijenta većinom su zasnovane na romantičarskim prikazima pisaca, slikara i istraživača koji su istok predstavljali kao egzotično mjesto naglašene ženske putenosti. Posebnu fascinaciju izazivali su haremi jer niti jedan muškarac sa zapada nije smio u njih ući.
Zbog oskudnih izvora koji su bili dostupni zapadnom svijetu stvorena je slika harema kao izrazito erotiziranog prostora. Takvu ideju podupirale su i orijentalističke slike koje su prikazivale oskudno obučene žene u trenutcima odmora ili druženja. Takve prikaze savršeno su nadopunjavale priča o orijentalni ples koji služi ženama da privuku sultanovu pažnju. U stvarnosti, žene su u haremima rijetko imale priliku vidjeti sultana, pa je vjerojatnije da su većinom plesale pred drugim ženama, smatra Medvedec te dodaje kako zaključci o trbušnom plesu kao sredstvu zavođenja ne čude jer treba uzeti u obzir da europski trgovci i istraživači koji su putovali Afrikom nisu imali priliku vidjeti druge žene, osim profesionalnih zabavljačica i prostitutki.
Stvaranju takve predodžbe išle su u prilog i fotografije plesačica pornografskog sadržaja.
Serije lascivnih razglednica predstavljane su kao scene iz svakodnevnog života, a neke i danas cijenjene publikacije objavljivale su takve fotografije pod krinkom znanstvenih istraživanja.
Ipak Medvedec smatra teško mogućim da su žene u arapskom društvu odlazile na čajanku s prijateljicama obnaženih grudi.
Jedan od najvažnijih trenutaka u stvaranju predodžbe orijentalne plesačice u kolektivnoj svijesti zapada su razglednice čuvene Mata Hari. Ono što je posebno problematično su njezini dvodijelni plesni kostimi. Naime, sve slike tradicionalnih orijentalnih plesačica do tada svjedoče da im kostimi nisu otkrivali trbuh, noge, a nekima čak ni dekolte.
Prema nekim teorijama odjeća kakvu danas nose orijentalne plesačice (dvodijelni kostim koji više otkriva nego pokriva), pa čak i neki elementi plesa preuzeti su iz Hollywoodskih filmova (Theda Bara, Marylin Monroe, Gina Lollobrigida u ulozi kraljice od Sabe, Rita Hayworth kao Salome…).
Budući da je Hollywood dobro zarađivao na prodaji mistične putenosti Orijenta slično je učinilo i autohtono stanovništvo te zapadnjačku verziju sebe, za dobre novce, počelo prodavati omađijanim turistima sa zapada.
Iako priča o orijentalnim kostimima uvelike podsjeća na raspravu ‘kokoš ili jaje’ ono što ipak bez previše dubioze možemo reći je da su orijentalni ples i kostimi plesačica odličan primjer za proučavanje multikulturalnosti i globalizacijskih trendova.
Tradicionalni orijentalni plesovi sve više koriste elemente plesova drugih zemalja, a slično je i s plesnom odjećom koja se u velikoj mjeri mijenjala pod utjecajem zapada. Baš kao što su orijentalne plesačice u nekim zemljama prigrlile kraće suknje, koje su vidjele kod žena sa zapada, tako neke današnje plesačice trbušni ples izvode uz suvremenu elektronsku glazbu, a plesne kostime kombiniraju s urbanim trendovima poput dreadlocksa i tetovaža (American Tribal). S druge sve je popularniji i stil koji njeguje do grla zakopčane tradicionalne haljine što nas vraća na početak, na pitanje kako se tradicionalna plesačica, koja osim što pokriva trbuh ispod kratkih gaća za svaki slučaj nosi i duge, pretvorila u golišavu Mata Hari.
Za daljnje proučavanje ove teme, Ivana Medvedec preporuča slijedeće linkove, a ukoliko vas bokovi nekad povuku, Ivana vodi tečajeve orijentalnih i trbušnih plesova u Oazi, a dosta korisnih i zabavnih linkova na ovu temu stavlja i na Facebooku, na Oaza Fan Page-u.
