Objavljeno

Pet romana autorica koje biste trebale pročitati ovog ljeta

Foto: Filip Mishevski / Unsplash

Ove godine malo kasnimo s preporukama, ali ljeto još uvijek traje, a nije problem ni ako čitanje prebacite za hladnije dane – jer spisateljice koje preporučujemo u nastavku svakako zaslužuju da im posvetimo svoje vrijeme. Uživajte!


Marie Aubert, Odrasli ljudi, s norveškoga prevela Anja Majnarić, Ljevak, 2021.

Junakinja Ida, iz čije perspektive čitamo obiteljsku obazrivo humornu ali neobazrivo iskrenu obiteljsku dramu, stiže u kućicu na morskoj obali da bi tamo s „najmilijima“ (najmiliji: pridjev hrv. novinara kad je riječ o obitelji, čak i kad se pokolju međusobno) proslavila mamin 65. rođendan. Tamo je već mlađa sestra Marthe s mužem Kristofferom i njegovom šestogodišnjom kćeri Oleom iz prvog braka. Uskoro stiže majka s drugim mužem.

Da nešto ne štima, jasno je otpočetka, koliko god se svi pretvarali su na idiličnom obiteljskom vikendu. Ida je samica u četrdesetoj, neuspješno „dejta“ s tipovima koje nađe online; i usprkos tome što je samostalna, ima dobar posao, krug ljudi itd., pod pritiskom “biološkog sata koji otkucava“ odlučila je zamrznuti svoja jajašca u slučaju da se pojavi „Faca“ s kojim će imati dijete. To je njezina velika vijest koju želi priopćiti obitelji. No, mlađa sestra, koja je nakon stanovitih neuspjeha u tom pogledu ipak uspjela zatrudnjeli, preduhitri je s „dobrim vijestima“ i Ida se pokunji. Ne samo da je mlađa sestra, vječna Cvilidreta, nježna, osjetljiva, boležljiva, stekla zgodnog muža s djetetom, nego je i trudna. Ida je dobila dvije pljuske odjednom: prva je bila spoznaja da su u vikendici načinjene promjene koje govore o zaposjedanju prostora.

Marie Aubert vješto, empatično duhovito i s malo riječi, britkim dijalozima, pokazuje pasivnu agresiju u obiteljskim odnosima. U malenom prostoru vikendice likovi su smješteni kao na kazališnoj sceni. Bude vam neugodno – kao da ih voajerski špijunirate iz žbunja – jer ljeto je, sve se čuje. Kako tko izgubi kontrolu, tako vidimo loše strane karaktera te osobe.

Idin samonametnuti pritisak ne proizlazi iz stvarne želje da ima dijete, nego iz očekivanja okoline. Naizgled današnje društvo prihvaća samice (kojih je sve više), a ipak se od žene očekuje da bude „kao ostali“, „normalna“. Otud i ljubomora na sestru. Ida očijuka sa šogorom, povjeri joj tajnu koja bi mogla biti razorna. U obitelji se često opraštaju (ili se šutke prelazi preko njih) ljubomora, laži, moralna zastranjenja, okrutnosti kako izgovorene tako i počinjene. Volimo se na van, zar ne?

Iva Gjurkin, Pjesma o vjernosti, Durieux, 2021.

Pripovijest o ljubavnom odnosu između Morane, Vida i Simona ispričana je kao dijalog o sukobu i nevjeri, iskrenosti i bijelim lažima, tjeskobi i ushitu, odvagivanju dobitka i gubitka. Sve je u dijalogu. Koliko smo spremni priznati sebi, a koliko i što drugome, i što dobivamo ili gubimo riskiranjem? Sve je u dijalogu. Jesmo li spremni razotkriti/razgolititi se pred Drugim s/bez predumišljaja? Čak i kad mine onaj trenutak „leptirića u trbuhu“ (za koji smo mislili da će biti vječan) u kojem želimo biti bolji nego što jesmo? Je li naposljetku porazno priznati da smo sa svim idealima i uvjerenjima samo krvavi ispod kože i slabi na slabosti (puti i duha)?

Morana je na stipendiji u Londonu, gdje piše doktorat o drevnoj tamilskoj poeziji aham koja „govori o onome što je svaki slušatelj tijekom života iskusio ili će iskusiti: o izazovima ljubavnih odnosa“, a u kojoj „krajolik zrcali stanje uma, a um zrcali krajolik“, tj. zrcali se unutarnji i vanjski svijet. Iva Gjurkin vješto u svoju prozu (i u prethodnom romanu Līlā, 2019.) upliće znanja vlastite struke. Koliko god da su zapadnjaci nemilice izraubali istočnjačku drevnu mudrost u tonama self help ukoričenja, toliko će im Gjurkin pokazati površnost u tome: ona je indologinja, ima sve to u malom prstu, zna hindi itd. i umješna je u tome da indologiju učini primijenjenom. Na čemu su se spotaknuli mnogi amateri. Neka im Kali oprosti.

Elem, Morana na nekom dosadnom tulumu upozna Simona, zgodnog pankera, učitelja engleskog. Iii… frcne iskra, plane kemija. Komplicirana kao tamilska poezija, ona se nećka jer u Zagrebu ima Vida, matematičara, kojem je obećala vjernost. Naposljetku poklekne…

Zapravo nije bitno što se dogodilo između Morane, Vida i Simona. Bitno je što će čitatelj/ica odlučiti da se dogodilo – za sebe. Usporedna poglavlja (u dva stupca) „Vidim te“ i „Simon says“ (da, autorica se lukavo poigrala s dječjom igrom, pa ovisno o tome kako ćete odigrati, Simon će pobijediti ili ćete se vi pitati kad ste fulali lažnu naredbu) pružaju mogućnost za maštu.

Od izvrsne strukture, preko vješto, decentno upletene mudrosti drevnoga pjesništva, do naše svakodnevice u unutarnjim razdorima zbog bliskih odnosa (koji ne moraju nužno biti ljubavni!), Iva Gjurkin ispisala je tekst koji se svakog tiče. Usto, cizeliranim stilom i rafiniranim jezikom, nepretenciozno ali snagom koja prosvjetljava.

Vigdis Hjorth, Je li majka umrla?, s norveškog preveo Munib Delalić, Ljevak, 2021.

Nakon trideset godina Johanna se vratila u svoj mali norveški grad: voljeni muž je umro, sin je odrastao i ima svoj posao, obitelj, potomka; ostvarila je uspjeh na umjetničkoj sceni i lokalni je muzej poziva da napravi retrospektivu. Retrospektiva je povod za povratak, ne i razlog. Nije karijeristica. Na pragu šezdesete nakanila je svesti račune s familijom: zašto je majka i sestra ignoriraju?

Obitelj ju je odbacila kad se morala izboriti za samosvojnost: kao već udana studentica prava (da bi išla očevim stopama) napustila je i studij i obitelj zbog ljubavi: prema slikarstvu i muškarcu. Odletjela je u SAD i obitelj je se odrekla, premda su prvih godina stizale neke šture, hladne vijesti od majke i sestre.

Johanna ih pronađe, slijedi, pokušava uspostaviti kontakt. Obje je preziru i ignoriraju. Postupno shvaća da je mržnja majke i sestre onkraj svega pojmljivog. Disfunkcionalna obitelj ne dopušta da se kopa po mračnim bezdanima i tajnama koje razaraju odnose. Premda bi Johanna mogla otići od njih i sebe davnašnje, traumatizirane djetinjstvom, shvaća da ne može:„… jer patnja je okov koji donosi magičan užitak koji ti sreća nikad ne može priuštiti“. Nema utjehe za nju, nema milosti. Čut će ono što nijedno dijete ne bi smjelo (barem ne u licemjernom društvu u kojem je svaka majka ujedno i bogorodica svega što izađe iz nje): da se roditeljica kaje što ju je uopće rodila.

Johanna ima sina i pita se: „Kad bismo znali, kad bismo kao djeca shvatili koliko djetinjstvo odlučuje, nikad se, kao odrasle osobe, ne bismo usudili da sami dobijemo djecu.“

Tatiana Ţîbuleac, Vrt od stakla, s rumunjskoga prevela Ivana Olujić, VBZ, 2021.

Prva i početna razina romana asocijativno je dikensovska (premda daleko od romantičarske pravde za ugnjetavanu siročad) ili okrutna na način Ágote Kristóf, ali ubrzo se uspostavlja druga: nacionalna, identitetska. Moldavku Lastočku je kao sedmogodišnjakinju iz doma za siročad uzela Tamara Pavlovna, Ruskinja. Poslije je saznala da ju je zapravo kupila. Radovala se Lastočka izlasku iz doma, iz zla i okrutnosti, da bi shvatila kako je posvojena da bi bila radna snaga. Tamara Pavlovna bavila se skupljem staklenih boca u sovjetskom Kišinjevu. Bile su vrijedne, moglo se zaraditi. No, mukotrpan je to posao, cjelodnevni, gadljiv, traži se vještina, lukavost, snaga. Lastočka skapava u bolovima. Usto, Pavlovna je uči ruski – udaranjem po čelu, pa i batinama. Jer ruski jezik je „ljudski“ – moldavski nije.

Lastočka je zbunjena: odrasta u multikulturnom Kišinjevu, u dvorištu s Rusima, Moldavcima, Ukrajincima, Židovima i svatko kod kuće govori svoj jezik, ali ulica zahtijeva ruski, jezik uspješnih. To dvorište je odgaja: dominantne žene, različite po svemu (domaćice, kurve, raspuštenice, doktorice). Uče je preživjeti strahote patrijarhata. Bol ih mijenja, čini ih jačima, ali i bezosjećajnijima. Ima i nekoliko muškaraca, a ratni je veteran pouči tajni života: „Ima u svijetu takvih ljudi koji, ako ne pripovijedaju, ne mogu ni živjeti. Za njih, za te ljude, uvijek lijepe i počesto lude, život mora biti priča. … Znaju da priča nikada ne ostavlja stvari nerazriješenima. Priča – čak i najkraća, čak i najtužnija – uvijek pazi da bude pravda.“

Zato Lastočka pripovijeda priču: da nastavi živjeti. Uviđa da Tamara Pavlovna nije monstrum: kupuje joj slatkiše a sebi uskraćuje, nagrađuje ju odjećom za dobre ocjene, dopušta joj „da sama bira prijatelje, što je bilo veliko. Nisu se sva djeca smjela igrati s ‘Čifutima’, s ‘Vlasima’ i osobito ne s ‘božjacima’“, želi je školovati za doktoricu. Uza sve Lastočkine nevolje – pojavljuje se Gorbačov, glasnost, perestrojka, potres i rat u Pridnjestrovlju. S previranjima, mijenja se i jezik: ispada da je moldavski nametnuta varijanta rumunjskog pisan ćirilicom. (Nakon Drugog svjetskog rata rumunjski jezik bio je strogo zabranjen u MSSR-u.) I ponovno mora učiti jezik, na novom pismu. Ima kaos u glavi: moldavski, ruski (koji je u međuvremenu zavoljela kroz književnost), rumunjski za koji joj tvrde da je istinski njezin.

Lastočka će postati doktorica u Bukureštu („U Moldovi sam ona koja je otišla, u Rumunjskoj pridošlica“), ironijom sudbine udati se za Židova i dobiti kći koja ima bolest staklenih kostiju i zove se Tamara. Usamljena je, nedostaju joj žene iz dvorišta: „Pravednija od samoće samo je smrt.“ Na koju, zbog kćeri, nema pravo.

Tatiana Ţîbuleac, moldavsko-rumunjska autorica, dobila je 2019. Nagradu Europske unije za književnost za ovaj roman koji je preveden na mnogo jezika.

Milica Vučković, Smrtni ishod atletskih povreda, Fraktura, 2022.

Posljednjih godina mnogo smo doznali o psihopatiji i sociopatiji, istražuju se te anomalije sa svih aspekata: psiholoških, socioloških, antropoloških, fenomenoloških. I da, statistika kaže da je znatno više muškaraca u toj kategoriji. A živimo u vremenu u kojem svatko ima pravo javno izraziti svoje mišljenje, pa neki je opći diskurz: zlostavljač je uvijek kriv, jadna žrtva.

Milica Vučković pokazuje širu sliku: žrtva je pristala na tango sa psihopatom, štoviše, trudi se. Autorica postupno, ali detaljno opisuje „preobražaj“ obične žene u onu koja ne samo da trpi zlostavljanje, nego počinje i sama njime uzvraćati. Vučković nije pristala na kič prikaz žrtve kao jadne i bespomoćne. Čak i kad se zapita: „Koje su granice ljudske izdržljivosti?“

Na poslovnoj zabavi njezine firme, Viktor sjedne pored Eve, priča joj nešto što ona baš i ne razumije, ali zgodan je kao Apolon. Eva je već bila odustala od muškaraca: iza sebe ima neuspio brak sa Zagrepčaninom, mrtvim puhalom ili „smeran i nenapadan,“ sinčića s kojim živi kod roditelja u kući u Železniku, beogradskom predgrađu koje mrzi. Obožava oca, zamjera štošta majci, koja pak sebi zamjera što nije studirala nego radi kao piljarica; ima znatno mlađu sestru Veru s kojom nema nikakav odnos. Da bi se što prije osamostalila, Eva je završila višu i zaposlila se kao tajnica u IT firmi. Ne uživljava se u posao, nije ambiciozna. Ona je prosječna žena i, osim neuspjelog braka, ništa dramatično joj se nije dogodio.

Dok nije zaplesala s Viktorom. Čak i u fazi „leptirići u stomaku“, bilo je znakova njegove patološke ličnosti, ali ih je ona uredna kakva već jest, mela pod tepih. Viktor je intelektualac i nabija joj na nos njezinu neobrazovanost. Poslije joj nabije šaku. Eva nije ni malodobna ni maloumna zašto trpi zlostavljanje? Prije Viktora je bila samostalna, snažna osoba. Upravo zato ju je i odabrao!

No, kasno je: ulovila se u vrzino kolo – kad je dobar, najbolji je na svijetu, kad pobjesni, sama je kriva. Dakako, Viktor je jako pametan – kad ste čuli da je, hajdemo reć’, osoba s poteškoćama u intelektualnom razvoju, psihopat.

Psihopati su oko nas: dobro su uklopljeni, štoviše (odveć) često na važnim pozicijama jer ne prežu ni od čega kad su cijepljeni od empatije i emocija. Uvijek su manipulativni, vješti u gradiranju zlostavljanja. Ali žene koje su bile u vezi s njima o tome ne govore. Sramota je. Zato je važan ovaj roman Milice Vučković koji je u Srbiji dobio mnogo medijske pozornosti i prodan je u velikoj nakladi.


Povezano