U Zagrebu je prošlog petka otvorena izložba pod nazivom Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne. Riječ je o kolažnoj izložbi čiji postav sadrži brojne medije, od fotografije i odjeće, do naslovnica i primjeraka časopisa koji su izlazili u tom periodu, poneke dizajnerske raritete, kao što su stare ambalaže popularne Cedevite, a u sklopu izložbe bit će održana predavanja i radionice.
Kada se govori o osamdesetima, obično se na ovaj period referira riječima ‘onda kada se živjelo bolje’. Kako smo svjedoci vremena u kojem se najmanje novca izdvaja za umjetnost, jer nekako u ovim socioekonomskim okvirima ‘nije vrijeme za to’, tim više postaje zanimljivo istražiti što je to omogućilo da u osamdesetima bude dobro.
Nedavno smo u medijima imali priliku čitati o privremenom pauziranju tiska časopisa Zarez zbog nedostatka financijskih resursa, a nešto prije, bili/e smo svjedoci/kinje kako je u medijima negativno odjeknula vijest da su portali poput Mufa dobili resurse iz Ministarstva kulture. Onom tradicionalnom dijelu pučanstva, to je jako zasmetalo. Zbog toga, kada govorimo ne samo o političkoj, već i o kulturnoj sferi, možemo primjetiti svojevrsnu re-tradicionalizaciju.
Koliko je subverzivnost prštala u osamdesetima iz svake pore umjetnosti, saznali smo kroz razgovor s Krešimirom Bagićem, redovitim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je svojim angažmanom doprinio realizaciji izložbe.
Da je riječ o vrlo zanimljivom i dinamičnom periodu potvrdio nam je svojim odgovorima, iz kojih saznajemo dosta o općenitoj atmosferi dekadentnih osamdesetih.
Već je u opisu istaknuto da se izložba referira na razdoblje od smrti Josipa Broza Tita pa do raspada Jugoslavije. Radi li se tu o kratkom periodu u kojem je geopolitička situacija bila relativno mirna, što je omogućilo umjetnicima da neometano stvaraju?
Bilo je to iznimno dinamično razdoblje. Neki ga zovu razdobljem krize, neki razdobljem prosvijećenog socijalizma, neki pak zlatnim dobom popularne kulture. Nakon Titove smrti ideološka je presija oslabila, i to ne voljom čuvara njegova političkog nasljeđa nego zbog toga što su ti čuvari bili razjedinjeni, što su svojim djelovanjem oslabili ulogu vlasti i na koncu doveli državu do raspada.
Sloboda javnog govora, pa i raznovrsne kritike, bila je rezultat već djelomice izborenih demokratskih standarda, ali i dezorijentiranosti političke elite koja više nije mogla ni znala kontrolirati situaciju. U takvom kontekstu umjetnici su imali priliku stvarati djela koja su kritički, polemički ili urotnički prokazivala politički sustav i vladajuću ideologiju, ali i djela koja su propitivala mogućnosti i granice pojedinih umjetničkih praksi i diskurza.
Koliko je politika bila prisutna u književnosti razdoblja osamdesetih?
Kako se uzme. U književnosti naraštaja koji se tada pojavio oko časopisa Quorum politika i politički kontekst gotovo su posve stavljeni u zagrade. Kvorumaši propituju samu prirodu stvaranja, obnavljaju pjesnički jezik i žanr kratke priče, eksplicitno se okreću povezivanju književnosti s drugim umjetničkim praksama (posebice s glazbom, videom ili filmom).
Nešto stariji autori poput Dubravke Ugrešić ili Pavla Pavličića oblikuju različite inačice žanrovskih romana. Irena Vrkljan i Slavenka Drakulić ispisuju knjige koje se i danas smatraju prototipskim tekstovima hrvatskoga ženskog pisma. Istodobno pisci poput Ivana Aralice ili Nedjeljka Fabrija u svojim novopovijesnim romanima progovaraju o povijesti i povijesnim događajima, ali posredno (alegorijski) i o politici.
Kada je riječ o uvijek prisutnoj želji vlasti da nadzire umjetnost, o njezinoj nemoći najbolje svjedoči priča o tzv. Bijeloj knjizi, što je kolokvijalni naziv za dokument koji je 1984. na temelju narudžbe Stipe Šuvara sastavio Centar CK SKH za informiranje i propagandu. Iako su anonimni autori Bijele knjige stigmatizirali sumnjive umjetničke tendencije, ideološka skretanja i otvaranje tabuiziranih tema, prostor slobode govora stalno se uvećavao. Politika se sa svojim ispražnjenim diskurzom nije mogla suprotstaviti ludičkim, ironičnim i alegoričnim umjetničkim diskurzima. Jedan od brojnih paradoksa osamdesetih je i taj da je Bijela knjiga postala fantomski spis (kojega su vidjeli samo odabrani), a djela onih koje je prokazivala postala su iznimno popularna. Uostalom i ja sam prvi put na ovoj izložbi vidio originalni primjerak Bijele knjige.
Što biste izdvojili kao najvažniji književni događaj osamdesetih?
Pojavu već spomenutog časopisa Quorum. Budući da sam i sam počeo objavljivati na njegovim stranicama, nadam se da me se neće shvatiti krivo. Quorum je uistinu i koncepcijski i sadržajno uspostavio nove časopisne standarde. On je funkcionirao kao prostor u kojemu se književnost prepletala s iskustvima likovnosti, filma, glazbe, videa i fotografije. U njemu je promoviran novi naraštaj pjesnika (Rešicki, Čegec, Mićanović, Žagar), prozaika (Popović, Miloš, Habjan, Ferić), kritičara (Pejaković, Matanović, Bogišić, Rem).
Vladimir Biti je tamo objavljivao svoje teorijske članke i uređivao blokove prevedenih tekstova o pojedinim temama, tiskani su intervjui s bitnim autorima tadašnje jugoslavenske književne scene (Šalamun, Debeljak, Albahari, Basara), problematizirane su teme poput performansa, novih likovnih tendencija, stripa, konceptualne umjetnosti, eksperimentalnog filma. I danas su aktualni časopisni temati o grafitima ili tamnom zvuku.
Nije slučajno to što je Quorum nastavio izlaziti i u trenutku kada se generacija afirmirala. Upravo ove godine navršava se 30 godina njegova izlaženja. Časopis je naime bio dovoljno otvoren, a ljudi koji su ga vodili (Čegec, pa Mićanović) dovoljno mudri da ga učine mjestom afirmacije autora/ica bar još dviju generacija.
Kako biste komentirali važnost izložbe koja se sljedećih mjesec dana održava u Hrvatskom domu likovnih umjetnika?
Izložba nas podsjeća na vrijeme u kojemu se živjelo bitno drukčije nego danas, u kojemu je umjetnička produkcija bila drukčija, u kojemu se o toj produkciji sustavno govorilo i pisalo. Ljudi koji danas imaju dvadeset ili trideset godina teško mogu shvatiti koliku su važnost tada primjerice imali omladinski časopisi (Studentski list i Polet u Zagrebu, Iskra u Splitu, Ten u Osijeku, Val u Rijeci, Fokus u Zadru, Laus u Dubrovniku). To su bile novine koje su imale ozbiljnu nakladu i utjecaj – Polet je u pojedinim trenucima dostizao danas nezamislivih 150 tisuća primjeraka.
Omladinski su tjednici objavljivali analitičke članke o politici, društvenim previranjima, ali i umjetnosti. U tadašnjem Poletu ili Studentskom listu po 3 ili 4 stranice bile su posvećene književnosti, isto toliko glazbi ili kazalištu. Ilustracije tog stanja mogu se vidjeti i na izložbi. Iz tjedna u tjedan objavljivani su ozbiljni analitički tekstovi, eseji, nova poezija i proza, kritički ogledi. To govori o sustavu vrijednosti koji je posve drukčiji od danas vladajućega.
Smatrate li da je današnja književna produkcija sklona retradicionalizaciji?
Ne znam je li retradicionalizacija najpodesniji pojam. Možda donekle i jest. U svakom slučaju svjedoci smo stanovitog olakšavanja literarnog govora, njegove žurnalizacije i gdjekad gotovo estradne spektakularizacije. No tekst je očito u vezi s kontekstom. Logika profita i marketinški diskurz zauzeli su naš životni prostor, a u zadnje vrijeme njihovi se refleksi sve više očituju i u umjetničkim praksama.
Objavljene su već zbirke pjesama sastavljene od novinskih naslova ili reklamnih slogana, romani koji promiču pojedine proizvode. Pojava je očito globalna, tiče se duha vremena i protiv toga nema previše smisla rogoboriti. Uostalom zamislite da netko danas napiše tekst poput Homerove Ilijade ili Gundulićeva Osmana. Tko bi takav tekst primijetio, tko bi ga htio čitati, tko bi ga na koncu shvatio ozbiljno? Ja doduše spadam među one kojima su danas najbučnije zagovorani tekstovi najmanje uzbudljivi. Ali to je već problem – što bi rekao Nikica Petrak – mojega „ispadanja iz povijesti“.