Nemojte, molim vas, pristojan smo svijet…
Nakon prošlogodišnjih jubilarnih 20. Dana hrvatskog filma, središnje smotre kompletne hrvatske (kratkometražne) filmske i video produkcije, Nenad Polimac je osvrt na njih naslovio riječima Jesmo li prepoznali pravu budućnost hrvatskog filma?, a odmah ispod dometnuo zajedničku sliku nasmiješenih cura koje su iste obilježile, sliku Hane Jušić i Sonje Tarokić. Juraj Kukoč je za potrebe službene stranice Dana s navedenim duom i porazgovarao, što je ispalo fantastično, a i svi su ostali – od Jurice Pavičića pa do Damira Radića – iste spominjali kao ključne autorice Dana.
Mnogobrojne laude u potpunosti su na mjestu: njihov zajednički uradak Pametnice gotovo je pomeo kompletnu kratkometražnu domaću igranu produkciju unatrag posljednjih nekoliko godina (uz izuzetak Jurićeva Žutog mjeseca iz 2009. godine), dok su samostalna ostvarenja ili spadala u ponajbolje prikazane naslove – u slučaju Jušićine Zimice; ili obilježila manifestaciju zbog kardinalne greške njihova neuvrštavanja – u slučaju Tarokićinog filma Kurvo!, inače ovjenčanog glavnom nagradom na internoj reviji Akademije dramske umjetnosti. Po zanimljivosti ćemo tome pridodati i njezin prethodni film Crveno, ali i treću autoricu, Barbaru Vekarić. Njezin Puni krug uspješno je prikazan na prošlogodišnjim Danima, a i sljedeći film – Nina, molim te – zaslužuje pažnju. Potrebno je izdvojiti i par muških imena koja, osim zavidne kvalitativne razine, s navedenim redateljicama povezuju i neke tematsko-motivske preokupacije. Od Onda vidim Tanju Juraja Lerotića, apsolutnog pobjednika Dana, ili Tetrapaka Filipa Peruzovića, sve do jednog punokrvnog autora – Ivana Livakovića.
Nakon svega pobrojanog, jasno je da su se stvari promijenile na domaćoj sceni, te da će bilo koji osvrt na problematiku konstrukcije roda i prikaz “ženskosti” u novijem hrvatskom kratkometražnom filmu ticati uglavnom navedenih autorica/autora.
O novijim tendencijama, ali i forsiranoj potrebi da se stvari kategoriziraju, najduhovitije je prozborila Sonja Tarokić, koja se u ranije navedenom intervjuu našalila rekavši kako su njih dvije (ona i Jušić, op.a.), uz Livakovića, predstavnice svojevrsne „estetike pičke“. Pa ako su već odgovori na deskriptivno pitanje feminizma (Zašto o ženama?) predefinirani u okvirima klasične tri kategorije – razlike, nejednakosti i ugnjetavanja; ekplanatorno je itekako još uvijek otvoreno (Zašto je situacija takva kakva jest?).
Kao najčvršća konstanta u novijem kratkometražnom filmu može se izdvojiti napetost, kao dominatno stanje tjeskoba, pri čemu su prevladavajući ženski likovi oni nezadovoljni, a ponekad još uvijek i pasivni. U tome prednjači Vekarić, od prikaza slabašnog pokušaja bijega i emocionalne ovisnosti protagonistice u Punom krugu*, do uzaludne kompenzacije kroz lik submisivnog mlađeg muškarca nakon gubitka onog pravog u filmu Adieu, N† (naravno, objekt žudnje uvijek je ono odsutno i nepostojeće). Zanimljivo je i neprestano preispitivanje klasičnijih tematskih obrazaca: pored filma u kojem se bez propitivanja inzistira na ideji ženskog zajedništva (Pametnice‡, sa scenom spektakularnog zbijanja redova u završnici, iz koje naslov posuđuje i ovaj kratki prikaz, te poigravanjem s odnosom nevino/naivno), Tarokić isto zajedništvo dovodi u pitanje kao neprestano nagrizano ljubomorom (Kurvo!§), uz zadržavanju na opreci ženskog i muškog iskustva, čak donekle i ženske uronjenosti u samopotcjenjujuće društvene stereotipe ili međusobnu borbu za naklonost drugog spola bez kojeg tobože nema cjelovitosti.
Generalno gledano, može se reći da je prevladana tendencija da se univerzalno i opće važeće pripisuje sferi muškog, a ono žensko da se shvaća kao periferno, uz jasno određene rodne granice/uloge ili simplificirane generalizacije. Filmove karakterizira i minimalizam, djelomično motiviran oskudnim produkcijskim uvjetima, ali i oslanjanjem na estetiku novog rumunjskog filma, uz tematizaciju prije svega ljubavnih odnosa između dvoje mlađih protagonista. Kao paradigmatski film, čak i u smislu rada s glumcima, nameće se izvrstan uradak Tanje Golić Nije da znam nego je to tako iz 2006. godine, u kojem se secira burna bračna svađa ekspresivne žene i pasivnog (ili pasivno-agresivnog) muškarca. Takav stilsko-tematski izbor, u kojem je dijalog (a u užem smislu dijalog ljubavnog para) najvažniji gradivni element filma, u kratkom je vremenu postao kliše, i to u tolikoj mjeri da npr. Barbara Vekarić isti (auto)ironizira u Punom krugu, gdje jedan od likova piše glazbu za hrvatski kratki igrani film u kojem “neko dvoje priča pizdarije u nekoj sobi”. Uz određene iznimke (Peruzovićev Tetrapak), može se govoriti i o odsustvu simbolike, za kojom napadno poseže tek npr. Dalibor Matanić u svom još nedovršenom omnibusu 6/6, kroz koji prati “šest na prvi pogled različitih djevojaka koje žive na različitim geografskim lokacijama i u naoko različitim okolnostima, ali dijele intimni svijet u koji poniremo”. U Mezaninu, zasad trećem i posljednjem dijelu omnibusa, Matanić operira sa stereotipnim prikazom ženske pasivnosti, uz svakodnevnicu koja se doslovno i metaforički “mora progutati”. U tom smislu zanimljiv je i ciklus filmova snimljenih u sklopu nastavnih obveza na studiju filmske režije na zagrebačkoj Akademiji, nastalih prema kratkoj priči Tarika Kulenovića Igra tucanja. Kao osnovni princip u tom je ciklusu istaknuta aktivnost ženskog lika, uz često okretanje stereotipnih rodnih uloga i frojdovske suprotnosti aktivno/pasivno.
Zimica¶ Hane Jušić, jedan od zanatski najimpresivnije snimljenih novijih hrvatskih filmova, tako donosi strogo skučeni interijer i mnogo šutnje, ali i dramaturški vrlo zaokružen odnos dvoje ljubavnika u kojem minimalistički spektakularan obrat mijenja odnos moći protagonista. Slična se situacija ponavlja u filmu Utorak redateljice Dalije Dozet, u kojem dominantna protagonistica – aktivni subjekt – također napušta partnerov stan nakon seksualnog odnosa. Pri tome duhovita frojdijanska igra s falusom# (fetišem i označiteljem nedostatka) funkcionira kao indikativna metonimija gotovo cijelog ciklusa, uz dodatak neuobičajene i stalne razotkrivenosti muškog lika koji falus u doslovnom i prenesenom smislu predaje (u lakanovskoj seksualno/rodnoj ekonomiji muškarac se pretvara da ima falus, dok žena maskira njegov nedostatak, tako da navedena igra rezultira subverzijom spolne ontologije). Uz navedeno, može se izdvojiti nekoliko (stiliziranih) filmova u kojima je ženski lik uzdignut/reduciran do ideala i mogućnosti muškog bijega iz turobne svakodnevice, što je varijacija klasičnog modela koji u središtu ima simboličku figuru žene kao izvora problema i okidača muške žudnje, odnosno prateće narativne trajektorije. Potencijalno razrješenje je u produkciji heteroseksualnog para, koje se ipak u većini slučajeva ne događa. Radikalan primjer je Ustaj, Miro** Petra Oreškovića (ženski lik kao anima naslovnog), no na sličnim temeljima funkcioniraju npr. i vrlo zanimljivi filmovi Oslobođenje u 26 slika†† dvojca Ramljak/Škobalj te Onda vidim Tanju‡‡ Juraja Lerotića. Iako u skladu sa starom feminističkom krilaticom osobno je političko takva konotacija neizbježno postoji u svim navedenim filmovima, makar u podtekstu, jedan od rijetkih otvoreno političkih radova u tom smislu je Loš dan za kapetana Kuku§§ (2009.) Marina Juranića i Hane Veček, prikaz svakodnevica u ulozi žene-majke. Film je snimljen gotovo u stilu cinéma vérité, uz priču o jednom danu u životu mlade zagrebačke obitelji (edipovska trijada predane žene, prividno odsutnog muškarca i zaigranog dijeteta), u kojoj majčinstvo nije filmski idealizirano do granice neprepoznatljivosti stvarnog iskustva. Liberalna dihotomija privatnog i javnog prikriva podložnost žene unutar naizgled univerzalnog, egalitarnog i individualističkog poretka – to je jedno od općih mjesta određenih struja feminizma, u kojima se društvena struktura liberalizma predstavlja kao politički problem (liberalizam je patrijarhal-liberalizam). Ispraznost i tjeskoba svakodnevice u filmu je dočarana kroz sitne rituale, a prizori oca koji odmara nakon napornog radnog dana (prototip radnika koji se u javnoj sferi potpuno usredotočuje na svoj posao) i majke koja nikad ne odmara gotovo da ironično prizivaju u sjećanje najfeminističkiji film cjelokupne hrvatske kinematografije, Golikov Od 3 do 22 iz 1966. godine.
Aktivistička dimenzija može se primijetiti i u filmu Nina, molim te¶¶ Barbare Vekarić, u kojem se tematizira bračno silovanje, odnosno ženski pristanak, još jedan dosta ponavljan motivsko-ideološki sklop. Pristanak je od središnje važnosti za liberalnu teoriju i praksu, a da bi se objasnila legitimnost vlasti, kao opravdanje se uzimao dobrovoljni pristanak pojedinaca da uđu u odnos vladavine. Bračnim ugovorom ženin pristanak se praktički pretpostavlja, tako da je čak do relativno nedavno silovanje u braku bilo kažnjivo samo u rijetkim zakonodavstvima – proturječje neslobode pristanka i uvjerenja o jednakosti tako je postalo simptom liberalizma: partikularni element koji potkopava svoj vlastiti univerzalni element. “Nekad stvari trebaš i odradit”, kaže muž u film, razumno primjenjujući manji ili veći stupanj pritiska za pristanak na temelju iznuđenog podavanja – odbijanje se ne može uzeti doslovno, a ako ga ne prate znaci nasilja, silovanje u braku i nije moguće. Postoje i drugačije veze, kao primjerice u Tetrapaku Filipa Peruzovića, gdje je raspad lezbijskog odnosa prikazan bez senzacionalizma i mistificiranja – kojem se u obradi slične teme priklonio npr. Zdravko Mustać u Bastionu iz 2007. godine.
Jasno je čak i iz ovog vrlo ograničenog pregleda novijeg hrvatskog kratkometražnog filma kako se radi o vrlo živoj sceni, na kojoj se u nekoliko posljednjih godina mogu primijetiti zanimljivi estetski pomaci i značajan potencijal, tako da nema razloga za pesimizam.
A ako baš hoćemo izvesti nekakav zaključak u skladu s odabranim pristupom i obrađenom tematikom, te se uz to pomalo pompozno pozvati na klasične tekstove feminističke filmske teorije, možemo reći da transseksualna identifikacija zasigurno više nije jedini izvor vizualnog zadovoljstva za žensku publiku.
- *Film o ljubavnoj vezi između udane žene i slobodnog umjetnika koja nailazi na prepreke uvjetovane njihovim međusobnim različitostima i potrebama. (sadržaj filmova je prepričan gdje je to potrebno, a ukoliko je naveden u kurzivu, preuzet je iz promotivnih materijala, op.a.)
- †Glavna junakinja nakon tragičnog gubitka partnera zamjenu pronalazi u mlađem muškarcu, nad kojim očigledno dominira i s kojim uz obrtanje uloga ritualno ponavlja obrasce iz prošle veze, ponovo proživljujući bolni događaj.
- ‡Dok Marija ima dečka, njena cimerica Nikolina je još uvijek djevica. Ali kada shvati da su se socijalni običaji promijenili, i ona počinje mijenjati svoja uvjerenja i prihvaćati nove obaveze
- §Dvije prijateljice, Marta i Lana, ljetuju na otoku Pagu. Dok Marta pokušava prebroditi prekid veze, Lana se upušta u ljetnu avanturu.
- ¶Dvoje ljudi koji su nekad bili bliski nakratko se u njegovom stanu vraćaju na staro.
- #Muškarac na papiru crta spolovilo i predaje ga partnerici.
- **Film pripovijeda o ispraznosti života glavnog lika – mladog poslovnog čovjeka čiji se život sastoji od ponavljanja svakodnevne dosadne rutine. Uz previše posla i trke za uspjehom i nametnutim standardima, Miro shvaća da je potpuno osamljen. U njemu se budi svijest o tome da nije sretan i on tone u maštanja, te odlučuje promijeniti svoj život. (fantazije su vezane uz djevojku s reklame, koja za Mira postaje stvarna, op.a.)
- ††Zaboravljeni stari partizan (Vlado Jokanović) živi usamljeničkim životom. Jedina zanimacija su mu promatranje susjeda i sumo. Jednog dana svojim ratnim dalekozorom ugleda prizor koji ga natjera na posljednju diverzantsku akciju. (prizor o kojem se radi je bračno zlostavljanje, op.a.)
- ‡‡Željko (16) i njegov mlađi brat žive sami otkako im se mater liječi u bolnici. Željko se dogovorio dvije stvari sa samim sobom: mora konačno preuzeti inicijativu i upoznati Tanju i mora nabaviti lovu da materi može kupiti periku. Pravu, od prirodne kose. Ako to uspije, čini mu se da bi sve opet moglo krenuti nabolje.
- §§Pratimo majku malenog dječaka – od jutarnjeg buđenja do večeri. Njezin je dan u potpunosti prilagođen djetetu i u tom danu ona ne uspijeva odvojiti ni trenutak za sebe. Otac je u tom stanu samo rado viđen gost koji uvijek nekamo žuri, a dok je prisutan, uglavnom spava.
- ¶¶Nina je godinu dana nakon rođenja kćeri nezainteresirana za seks sa suprugom Nevenom, koji će od nje u konačnici silom dobiti ono što smatra da mu pripada.