Objavljeno

O ženskim likovima u novijem hrvatskom kratkometražnom igranom filmu

Sonja Tarokić i Hana Jušić, foto Ranko Šuvar/CROPIX

Nemojte, molim vas, pristojan smo svijet…

Nakon prošlogodišnjih jubilarnih 20. Dana hrvatskog filma, središnje smotre kompletne hrvatske (kratkometražne) filmske i video produkcije, Nenad Polimac je osvrt na njih naslovio riječima Jesmo li prepoznali pravu budućnost hrvatskog filma?, a odmah ispod dometnuo zajedničku sliku nasmiješenih cura koje su iste obilježile, sliku Hane Jušić i Sonje Tarokić. Juraj Kukoč je za potrebe službene stranice Dana s navedenim duom i porazgovarao, što je ispalo fantastično, a i svi su ostali – od Jurice Pavičića pa do Damira Radića – iste spominjali kao ključne autorice Dana.

Mnogobrojne laude u potpunosti su na mjestu: njihov zajednički uradak Pametnice gotovo je pomeo kompletnu kratkometražnu domaću igranu produkciju unatrag posljednjih nekoliko godina (uz izuzetak Jurićeva Žutog mjeseca iz 2009. godine), dok su samostalna ostvarenja ili spadala u ponajbolje prikazane naslove – u slučaju Jušićine Zimice; ili obilježila manifestaciju zbog kardinalne greške njihova neuvrštavanja – u slučaju Tarokićinog filma Kurvo!, inače ovjenčanog glavnom nagradom na internoj reviji Akademije dramske umjetnosti. Po zanimljivosti ćemo tome pridodati i njezin prethodni film Crveno, ali i treću autoricu, Barbaru Vekarić. Njezin Puni krug uspješno je prikazan na prošlogodišnjim Danima, a i sljedeći film – Nina, molim te – zaslužuje pažnju. Potrebno je izdvojiti i par muških imena koja, osim zavidne kvalitativne razine, s navedenim redateljicama povezuju i neke tematsko-motivske preokupacije. Od Onda vidim Tanju Juraja Lerotića, apsolutnog pobjednika Dana, ili Tetrapaka Filipa Peruzovića, sve do jednog punokrvnog autora – Ivana Livakovića.

Nakon svega pobrojanog, jasno je da su se stvari promijenile na domaćoj sceni, te da će bilo koji osvrt na problematiku konstrukcije roda i prikaz “ženskosti” u novijem hrvatskom kratkometražnom filmu ticati uglavnom navedenih autorica/autora.

O novijim tendencijama, ali i forsiranoj potrebi da se stvari kategoriziraju, najduhovitije je prozborila Sonja Tarokić, koja se u ranije navedenom intervjuu našalila rekavši kako su njih dvije (ona i Jušić, op.a.), uz Livakovića, predstavnice svojevrsne „estetike pičke“. Pa ako su već odgovori na deskriptivno pitanje feminizma (Zašto o ženama?) predefinirani u okvirima klasične tri kategorije – razlike, nejednakosti i ugnjetavanja; ekplanatorno je itekako još uvijek otvoreno (Zašto je situacija takva kakva jest?).

Kao najčvršća konstanta u novijem kratkometražnom filmu može se izdvojiti napetost, kao dominatno stanje tjeskoba, pri čemu su prevladavajući ženski likovi oni nezadovoljni, a ponekad još uvijek i pasivni. U tome prednjači Vekarić, od prikaza slabašnog pokušaja bijega i emocionalne ovisnosti protagonistice u Punom krugu​*​, do uzaludne kompenzacije kroz lik submisivnog mlađeg muškarca nakon gubitka onog pravog u filmu Adieu, N​†​ (naravno, objekt žudnje uvijek je ono odsutno i nepostojeće). Zanimljivo je i neprestano preispitivanje klasičnijih tematskih obrazaca: pored filma u kojem se bez propitivanja inzistira na ideji ženskog zajedništva (Pametnice​‡​, sa scenom spektakularnog zbijanja redova u završnici, iz koje naslov posuđuje i ovaj kratki prikaz, te poigravanjem s odnosom nevino/naivno), Tarokić isto zajedništvo dovodi u pitanje kao neprestano nagrizano ljubomorom (Kurvo!​§​), uz zadržavanju na opreci ženskog i muškog iskustva, čak donekle i ženske uronjenosti u samopotcjenjujuće društvene stereotipe ili međusobnu borbu za naklonost drugog spola bez kojeg tobože nema cjelovitosti.

Generalno gledano, može se reći da je prevladana tendencija da se univerzalno i opće važeće pripisuje sferi muškog, a ono žensko da se shvaća kao periferno, uz jasno određene rodne granice/uloge ili simplificirane generalizacije. Filmove karakterizira i minimalizam, djelomično motiviran oskudnim produkcijskim uvjetima, ali i oslanjanjem na estetiku novog rumunjskog filma, uz tematizaciju prije svega ljubavnih odnosa između dvoje mlađih protagonista. Kao paradigmatski film, čak i u smislu rada s glumcima, nameće se izvrstan uradak Tanje Golić Nije da znam nego je to tako iz 2006. godine, u kojem se secira burna bračna svađa ekspresivne žene i pasivnog (ili pasivno-agresivnog) muškarca. Takav stilsko-tematski izbor, u kojem je dijalog (a u užem smislu dijalog ljubavnog para) najvažniji gradivni element filma, u kratkom je vremenu postao kliše, i to u tolikoj mjeri da npr. Barbara Vekarić isti (auto)ironizira u Punom krugu, gdje jedan od likova piše glazbu za hrvatski kratki igrani film u kojem “neko dvoje priča pizdarije u nekoj sobi”. Uz određene iznimke (Peruzovićev Tetrapak), može se govoriti i o odsustvu simbolike, za kojom napadno poseže tek npr. Dalibor Matanić u svom još nedovršenom omnibusu 6/6, kroz koji prati “šest na prvi pogled različitih djevojaka koje žive na različitim geografskim lokacijama i u naoko različitim okolnostima, ali dijele intimni svijet u koji poniremo”. U Mezaninu, zasad trećem i posljednjem dijelu omnibusa, Matanić operira sa stereotipnim prikazom ženske pasivnosti, uz svakodnevnicu koja se doslovno i metaforički “mora progutati”. U tom smislu zanimljiv je i ciklus filmova snimljenih u sklopu nastavnih obveza na studiju filmske režije na zagrebačkoj Akademiji, nastalih prema kratkoj priči Tarika Kulenovića Igra tucanja. Kao osnovni princip u tom je ciklusu istaknuta aktivnost ženskog lika, uz često okretanje stereotipnih rodnih uloga i frojdovske suprotnosti aktivno/pasivno.

Zimica​¶​ Hane Jušić, jedan od zanatski najimpresivnije snimljenih novijih hrvatskih filmova, tako donosi strogo skučeni interijer i mnogo šutnje, ali i dramaturški vrlo zaokružen odnos dvoje ljubavnika u kojem minimalistički spektakularan obrat mijenja odnos moći protagonista. Slična se situacija ponavlja u filmu Utorak redateljice Dalije Dozet, u kojem dominantna protagonistica – aktivni subjekt – također napušta partnerov stan nakon seksualnog odnosa. Pri tome duhovita frojdijanska igra s falusom​#​ (fetišem i označiteljem nedostatka) funkcionira kao indikativna metonimija gotovo cijelog ciklusa, uz dodatak neuobičajene i stalne razotkrivenosti muškog lika koji falus u doslovnom i prenesenom smislu predaje (u lakanovskoj seksualno/rodnoj ekonomiji muškarac se pretvara da ima falus, dok žena maskira njegov nedostatak, tako da navedena igra rezultira subverzijom spolne ontologije). Uz navedeno, može se izdvojiti nekoliko (stiliziranih) filmova u kojima je ženski lik uzdignut/reduciran do ideala i mogućnosti muškog bijega iz turobne svakodnevice, što je varijacija klasičnog modela koji u središtu ima simboličku figuru žene kao izvora problema i okidača muške žudnje, odnosno prateće narativne trajektorije. Potencijalno razrješenje je u produkciji heteroseksualnog para, koje se ipak u većini slučajeva ne događa. Radikalan primjer je Ustaj, Miro​**​ Petra Oreškovića (ženski lik kao anima naslovnog), no na sličnim temeljima funkcioniraju npr. i vrlo zanimljivi filmovi Oslobođenje u 26 slika​††​ dvojca Ramljak/Škobalj te Onda vidim Tanju​‡‡​ Juraja Lerotića. Iako u skladu sa starom feminističkom krilaticom osobno je političko takva konotacija neizbježno postoji u svim navedenim filmovima, makar u podtekstu, jedan od rijetkih otvoreno političkih radova u tom smislu je Loš dan za kapetana Kuku​§§​ (2009.) Marina Juranića i Hane Veček, prikaz svakodnevica u ulozi žene-majke. Film je snimljen gotovo u stilu cinéma vérité, uz priču o jednom danu u životu mlade zagrebačke obitelji (edipovska trijada predane žene, prividno odsutnog muškarca i zaigranog dijeteta), u kojoj majčinstvo nije filmski idealizirano do granice neprepoznatljivosti stvarnog iskustva. Liberalna dihotomija privatnog i javnog prikriva podložnost žene unutar naizgled univerzalnog, egalitarnog i individualističkog poretka – to je jedno od općih mjesta određenih struja feminizma, u kojima se društvena struktura liberalizma predstavlja kao politički problem (liberalizam je patrijarhal-liberalizam). Ispraznost i tjeskoba svakodnevice u filmu je dočarana kroz sitne rituale, a prizori oca koji odmara nakon napornog radnog dana (prototip radnika koji se u javnoj sferi potpuno usredotočuje na svoj posao) i majke koja nikad ne odmara gotovo da ironično prizivaju u sjećanje najfeminističkiji film cjelokupne hrvatske kinematografije, Golikov Od 3 do 22 iz 1966. godine.

Aktivistička dimenzija može se primijetiti i u filmu Nina, molim te​¶¶​ Barbare Vekarić, u kojem se tematizira bračno silovanje, odnosno ženski pristanak, još jedan dosta ponavljan motivsko-ideološki sklop. Pristanak je od središnje važnosti za liberalnu teoriju i praksu, a da bi se objasnila legitimnost vlasti, kao opravdanje se uzimao dobrovoljni pristanak pojedinaca da uđu u odnos vladavine. Bračnim ugovorom ženin pristanak se praktički pretpostavlja, tako da je čak do relativno nedavno silovanje u braku bilo kažnjivo samo u rijetkim zakonodavstvima – proturječje neslobode pristanka i uvjerenja o jednakosti tako je postalo simptom liberalizma: partikularni element koji potkopava svoj vlastiti univerzalni element. “Nekad stvari trebaš i odradit”, kaže muž u film, razumno primjenjujući manji ili veći stupanj pritiska za pristanak na temelju iznuđenog podavanja – odbijanje se ne može uzeti doslovno, a ako ga ne prate znaci nasilja, silovanje u braku i nije moguće. Postoje i drugačije veze, kao primjerice u Tetrapaku Filipa Peruzovića, gdje je raspad lezbijskog odnosa prikazan bez senzacionalizma i mistificiranja – kojem se u obradi slične teme priklonio npr. Zdravko Mustać u Bastionu iz 2007. godine.

Jasno je čak i iz ovog vrlo ograničenog pregleda novijeg hrvatskog kratkometražnog filma kako se radi o vrlo živoj sceni, na kojoj se u nekoliko posljednjih godina mogu primijetiti zanimljivi estetski pomaci i značajan potencijal, tako da nema razloga za pesimizam.

A ako baš hoćemo izvesti nekakav zaključak u skladu s odabranim pristupom i obrađenom tematikom, te se uz to pomalo pompozno pozvati na klasične tekstove feminističke filmske teorije, možemo reći da transseksualna identifikacija zasigurno više nije jedini izvor vizualnog zadovoljstva za žensku publiku.


  1. ​*​
    Film o ljubavnoj vezi između udane žene i slobodnog umjetnika koja nailazi na prepreke uvjetovane njihovim međusobnim različitostima i potrebama. (sadržaj filmova je prepričan gdje je to potrebno, a ukoliko je naveden u kurzivu, preuzet je iz promotivnih materijala, op.a.)
  2. ​†​
    Glavna junakinja nakon tragičnog gubitka partnera zamjenu pronalazi u mlađem muškarcu, nad kojim očigledno dominira i s kojim uz obrtanje uloga ritualno ponavlja obrasce iz prošle veze, ponovo proživljujući bolni događaj.
  3. ​‡​
    Dok Marija ima dečka, njena cimerica Nikolina je još uvijek djevica. Ali kada shvati da su se socijalni običaji promijenili, i ona počinje mijenjati svoja uvjerenja i prihvaćati nove obaveze
  4. ​§​
    Dvije prijateljice, Marta i Lana, ljetuju na otoku Pagu. Dok Marta pokušava prebroditi prekid veze, Lana se upušta u ljetnu avanturu.
  5. ​¶​
    Dvoje ljudi koji su nekad bili bliski nakratko se u njegovom stanu vraćaju na staro.
  6. ​#​
    Muškarac na papiru crta spolovilo i predaje ga partnerici.
  7. ​**​
    Film pripovijeda o ispraznosti života glavnog lika – mladog poslovnog čovjeka čiji se život sastoji od ponavljanja svakodnevne dosadne rutine. Uz previše posla i trke za uspjehom i nametnutim standardima, Miro shvaća da je potpuno osamljen. U njemu se budi svijest o tome da nije sretan i on tone u maštanja, te odlučuje promijeniti svoj život. (fantazije su vezane uz djevojku s reklame, koja za Mira postaje stvarna, op.a.)
  8. ​††​
    Zaboravljeni stari partizan (Vlado Jokanović) živi usamljeničkim životom. Jedina zanimacija su mu promatranje susjeda i sumo. Jednog dana svojim ratnim dalekozorom ugleda prizor koji ga natjera na posljednju diverzantsku akciju. (prizor o kojem se radi je bračno zlostavljanje, op.a.)
  9. ​‡‡​
    Željko (16) i njegov mlađi brat žive sami otkako im se mater liječi u bolnici. Željko se dogovorio dvije stvari sa samim sobom: mora konačno preuzeti inicijativu i upoznati Tanju i mora nabaviti lovu da materi može kupiti periku. Pravu, od prirodne kose. Ako to uspije, čini mu se da bi sve opet moglo krenuti nabolje.
  10. ​§§​
    Pratimo majku malenog dječaka – od jutarnjeg buđenja do večeri. Njezin je dan u potpunosti prilagođen djetetu i u tom danu ona ne uspijeva odvojiti ni trenutak za sebe. Otac je u tom stanu samo rado viđen gost koji uvijek nekamo žuri, a dok je prisutan, uglavnom spava.
  11. ​¶¶​
    Nina je godinu dana nakon rođenja kćeri nezainteresirana za seks sa suprugom Nevenom, koji će od nje u konačnici silom dobiti ono što smatra da mu pripada.

Povezano