Interdisciplinarna umjetnica Branka Cvjetičanin u lipnju je gostovala na 18. izdanju Goat Milk festivala u bugarskom selu Gorna Bela Rečka, gdje je predstavila svoj umjetničko-istraživački rad Soba zaboravljene lingvistice.
Riječ je o radu na temu ženske povijesti koji obitava na razmeđu folklora, konceptualne umjetnosti i ekologije, kroz koji umjetnica uspostavlja fiktivnu tezu o postojanju pisma, vizualnog govora i jezika koje je prethodilo opismenjavanju i povijesti jezikoslovstva, a koje su u povijest utkale žene.
Rad polazi od tradicijskog slikovnog pisma koje se koristilo za oslikavanje ćilima, a koje su u tu svrhu stvarale žene te ih poznavanjem geometrije i vještine tkanja uklapale u složene slikovne i simboličke poruke. Vremenom ta praksa potisnuta je u sferu folklora i etnografskih izučavanja te je time izuzeta iz povijesnih procesa nastajanja pisma i opismenjavanja, kao i teorije jezika. Cjelokupni rad vođen je idejom osnaživanja i afirmacije ženske povijesti, interpolacije suvremenih umjetničkih praksi u lokalni kontekst, formiranja suradničkih platformi razmjene i participacije.
Kako je došlo do tvog sudjelovanja na Goat Milk Festivalu i kako se tvoj rad uklopio u ovogodišnji program festivala, ali i u lokalni kontekst i nasljeđe?
Goat Milk Festival i fondacija Nova kultura iz Sofije koja producira festival, bili su partnerima na projektu Centriphery koji se bavio narativima i mitologizacijom suodnosa centara i periferije, tako da je naša suradnja započela još 2018. godine kada sam obnašala dužnost umjetničke i programske voditeljice “27 susjedstava” u sklopu programa Rijeka2020, te sam u projektu Centriphery bila članica umjetničkog savjeta, a Gorna Bela Rečka je tako postala jedno od europskih susjedstava u sklopu Rijeke2020.
Tijekom odlazaka u Gornu Belu Rečku istraživala sam lokalitete i upoznavala se s lokalnim kontekstom, zajednicom, kao i suvremeno-umjetničkom scenom u Sofiji te sam nakon povratka u svoj umjetnički status krenula s ovim poduhvatom. Otkrivanje tog sjevero-zapadnog dijela Bugarske, što potpada pod regiju Montana, dovelo me do mjesta Chiprovtsi i Etnografskog muzeja u kojem sam otkrila porijeklo Dore Pejačević, iznimnu povijest rudarstva, ali i simboliku ćilima koji su se nekada tkali upravo u Chiprovtsima. U tom trenutku shvatila sam da ćilim na kojem sam odrastala, a koji je bio vjenčani dar moje bake mojim roditeljima, sadrži nikad pročitano pismo na kojem smo svakodnevno boravili, a koje je ona (nepismena) napisala mojim roditeljima. U Sofiji sam zatim susrela bugarskog umjetnika Luchezara Boyadjieva s kojim sam razgovarala o njegovom radu vezanom uz simbole, i tu negdje kreće nastajati Soba zaboravljene lingvistice.
Sobu zaboravljene lingvistice opisujem kao scenski prizor i atmosferu u kojoj rekonstruiram nepoznatu nam priču o teoriji jezika. Fragmenti stvarnosti i fikcije ukazuju na postojanje žene koja je svoj život posvetila izučavanju tog vizualnog jezika boraveći u zabačenim ruralnim krajevima, i ukazujući na iznenađujuće sinapse simbola i prirode.
Na koji način se Soba zaboravljene lingvistice nadovezuje na tvoj dosadašnji rad i istraživanje, posebno u području ženske povijesti?
Prije nego li odgovorim na ovo pitanje, još bih pojasnila da me ovdje zaintrigirala povezanost simbola istog značenja u različitim krajevima svijeta, od Navajo indijanaca, Asteka, do udaljenih krajeva Kamčatke i šire. Simboli su imali neki identičan, a neki vrlo sličan izgled te potpuno isto značenje, što znači da su nosili iste poruke. Kako su „zanati“ bili rodno uvjetovani, taj jezik poznavale su žene za koje se smatralo da su nepismene – i ne samo da su ga poznavale, nego su ga uz poznavanje geometrije i matematike projicirale tehnikom tkanja (ili drugim dostupnim tehnikama) i ti ćilimi (ili neki drugi objekti) su tako putovali poput nekih letećih knjiga, pisama, poruka. Međutim, taj vizualni jezik je nekom meni još neutvrđenom logikom završio u etnografsko-folklornoj baštini, a ne u izučavanju lingvistike.
Svako takvo otkriće neka je misaona evolucija te iz poletne, romantične fascinacije krene u propitivanje tih osnovnih postulata koji uvijek ispočetka govore kanonima iz kojih su jednostavno izuzete neke činjenice. Tako da, možda, istražujući žensku povijest ustvari pokušavam osvijestiti ključ po kojem se uspostavlja ta povijest, sagledavaju činjenice, kako se gradi ta arhitektura, narativ, i selektira memorija za buduće generacije.
Koje slikovne i simboličke poruke možemo iščitati iz ćilima?
Ukoliko tradiciju tretiramo kao kondenzirano znanje tim slijedom, rad tematizira ideju univerzalnog morfemografskog pisma koje su uobličavale uglavnom žene. Što se tiče samih simbola i njihovih značenja, ćilimi su, kao i drugi objekti, bili skup pismena – logograma, odnosno znakova. Tipičan simbol za ćilime su stilizirane figure životinja, biljaka i ponegdje ljudi. Žene su u ćilime upisivale priče o životu, crpile su znanje direktno iz prirode detaljno je promatrajući i poznavajući, što bi se moglo zvati i pretečom znanost o botanici koja je upravo kroz stilizirane simbole obitavala u tom jeziku.
Iako svaki od ćilima sadržava gotovo identične simbole, oni su kao kompozicije u glazbenim notnim zapisima – svaki drugačiji. I na kraju, svaka slika, odnosno priča, tako je mogla biti iščitana bilo gdje i izgovorena bilo kojim jezikom. U Sobi zaboravljene lingvistice prisutne su i razne druge poruke. Jedan od elemenata atmosfere sobe je i svjetlosna instalacija, zlatna soba, u kojoj pokušavam rekonstruirati moguću priču o njezinom duhovnom životu i odnosu spram religije, prikazujući je kao ženu koja stvara svoje osobne liturgijske koreografije.
Za nastanak ovog interdisciplinarnog rada zaslužan je tim suradnika/ca – tko je sve sudjelovao i koje su im bile uloge/doprinosi?
Ovo je tek početak i prva izvedba Sobe, rekonstruiranje atmosfere, zamišljanje života zaboravljene lingvistice, i tek se formiramo kao tim. U ovoj Sobi atmosferu su stvarali i Zoran Majstorović, kompozitor, glazbenik, multiinstrumentalist, kompozitor audio atmosferskih sekvenci koje se temelje na zvukovima okarine – drevnog vjetro-instrumenta. Tu je i Suzana Marjanić s Instituta za etnologiju i folkloristiku, sugovornica o ritualima i mitovima te „staroj vjeri“ i religijskim tradicijama s područja Balkana. Rad je produciran kroz Polygon – Centar za istraživanja i razvoj projekata u kulturi, te Fondaciju Nova kultura i GoatMilk18 festival, i u suradnji s lokalnom zajednicom.
U opisu rada stoji da je usmjeren, između ostalog, “uspostavljanju novih geografskih narativa obilježenih novim afektivnim romantizmom.” Što misliš pod pojmom “afektivni romanizam” i kako on može promijeniti postojeće narative i općenito naš pogled na svijet?
Afektivni romantizam nije toliko romantičan koliko je više u afektu :). Trenutno se “prosvjetljujemo” na ubrzani način, a naše odluke vezane uz prirodu, bivanje u njoj, bivanje sa sobom i stavljanje svega toga u suodnos, bar u protekle dvije godine, totalno su donešene u nekom afektu. Romantično u tom smislu dobiva novi predznak, jer ovaj romantizam ima elemente eskapizma s jedne strane i totalne paranoje s druge. Istovremeno i zbog sveopće kataklizme sve je dodatno nestvarno, kao da je sve u zraku i kao da je ovo posljednji romantizam kojeg ćemo se sjećati jer će nam biti potrebna revizija svih dosadašnjih znanja i iskustava. Kako će sve aterirati, tek ćemo vidjeti. U međuvremenu – sađenje.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
