Redateljica i urednica portala Teatar.hr Nora Krstulović godinama je neumorna aktivistkinja za slobodne i neovisne medije, prava kulturnih radnika/ica, umjetnika/ica i rodnu ravnopravnost. U protekloj godini Nora je predano i angažirano sudjelovala u različitim društvenim inicijativama: u organizaciji prosvjeda “Pravda za djevojčice” i inicijativi #spasime, kampanji Hrvatskog društva filmskih redatelja “Meni se to gleda, a HRT ne da”, još uvijek je aktivna u obrani prava i statusa slobodnih umjetnika nakon pokušaja Ministarstva kulture da donese štetan novi Zakon o umjetnicima, a kontinuirano upozorava i na štetne medijske politike.
Nora Krstulović jedna je od dobitnica nagrade za Strašne žene Fierce Women WoW koje je ove godine prvi put u Hrvatskoj dodijelio portal VoxFeminae.net i društveno poduzeće Fierce Women za značajan doprinos rodnoj ravnopravnosti i socijalnoj pravdednosti u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina.
Kako biste saželi svoju 2019. godinu, u svemu onome što ste uspjeli pokrenuti djelujući u različitim inicijativama?
U 2019. sam navršila 45 godina, što je čak i u najoptimističnijim prognozama pola životnog vijeka. Iz te je činjenice proizašla spoznaja da u ovoj drugoj polovici doista trebam raditi samo stvari koje me vesele čak i kad nisu vesele same po sebi, i one kojima mogu svijet oko sebe učiniti boljim. A prilika za to u 2019. nije manjkalo: od inicijative #spasime, velikog prosvjeda Pravda za djevojčice na Tomislavcu, pregovora u Vladi i zakonskih i društvenih promjena kojima je rezultirala, preko kampanje Meni se to gleda, HRT ne da! i tematske sjednice saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, zahvaljujući kojoj je ograničen ukupni iznos izravnih pogodbi na javnom medijskom servisu, a s hrvatskih filmova skinut barem dio stigme koja im je nametnuta, do akcije za očuvanje kina Europa ili još uvijek aktualne borbe za ‘Zakon o umjetnicima’… Kad tome još dodam predstavu Zamisli koju sam radila za Teatar Tirena, a koja je od premijere stalno na putu, Teatar.hr i sve što uz njega ide, brojne web stranice koje sam proizvela za različite klijente, i neki balans u privatnom životu, čini mi se da bi ovo drugo poluvrijeme moglo biti i slađe od onog prvog. A tek je počelo!
Vrtoglav je niz područja u kojima ste se u svojem profesionalnom životu do sada okušali. Što je nit koja spaja sve te prakse: kazališnu, medijsko-istraživačku, menadžersko-producentsku, aktivističku…?
Pričam priče. Zapravo, samo to radim. Koristim različite medije i sredstva, izvedbene strategije, pa čak i identitete, ali na koncu uvijek s istim ciljem: da priče koje vrijede nađu svoj put do publike. Nastojim za svaku od njih pronaći najprikladniju formu i obrnuto. Zadanoj formi nastojim naći najprikladniji narativ. Ponekad mi tempo diktiraju okolnosti, ponekad imam luksuz birati. Ali na koncu se svede na storytelling. Sve je to režija, samo drugim sredstvima.
Možete li se vratiti dva desetljeća unatrag i ispričati priču o svojim profesionalnim početcima? Što vam je tada bilo važno i kako ste s vremenom stjecali samopouzdanje da se okušate u različitim kulturnim i umjetničkim praksama?
Odrasla sam na otoku uvjerena kako me čeka STEM karijera, studij na FER-u ili ‘u najgorem slučaju’ molekularnoj biologiji. Nešto vrlo mjerljivo i konkretno. No, u srednjoj školi, u splitskom MIOC-u, ‘zarazila’ sam se kazalištem, dobila prvi glumački angažman u splitskom HNK-u i na nagovor ljudi iz te kuće pristala otići na prijemni ispit na ADU. Kultura je preko noći postala moj život, iako ga računala i brojevi nikad nisu napustili. Sve nakon toga bila je neka stalna kombinacija potrebe za učenjem i pokušaja da i u nemogućim okolnostima u kojima je kultura ovdje zadnjih 30 godina, na najbolji način realiziram projekte koje volim i želim. Za to je ponekad bilo potrebno naučiti PR, ponekad produkciju, ponekad zakonodavstvo… S vremenom su ta znanja poželjeli iskoristiti i drugi, a ja sam od ponuđenih poslova uvijek nastojala birati one na kojima sam mogla i morala dodatno pomicati vlastite granice, čak i kad to nije bilo najlukrativnije ili u klasičnom karijernom putu najlogičnije. Toplo se nadam da ću tako neortodoksno provesti i ostatak života.
Već smo spomenuli da se posljednjih godina bili ste uključeni u niz inicijativa vezanih za kulturni i medijski sektor, no nedavno ste izjavili kako je za Hrvatsku najvažniji dio kulturnih politika upravo onaj vezan za problem medijskih politika. Zašto je važno da se Zakonom o elektroničkim medijima regulira medijsko polje i kolike su doista šanse da ovaj važan dokument kada konačno bude donesen ne čini još veću štetu za novinarstvo i medije?
Zakon o elektroničkim medijima pokriva puno šire područje no što se to čini na prvi pogled, pa regulira i količinu lokalnih vijesti, ali i hrvatske glazbe u programu radio stanica, količinu europskih i hrvatskih sadržaja na televizijama s nacionalnim koncesijama, definira pojam nezavisnog producenta i još mnogo toga. Trebao bi pomiriti javni interes i onaj brojnih interesnih skupina, među kojima i medijima evidentno nesklone vladajuće saborske većine. Zvuči kao početak B filma katastrofe.
Sva je sila spornih odredbi, a još više namjera zakonodavca u aktualnom nacrtu prijedloga koji je u javnom savjetovanju. Primjerice, smanjivanje ionako mizernih 10% udjela lokalnih vijesti u programu radiostanica, na bijednih 4 do 7%, to je državi tajnik Partl, vjerovali ili ne, u programu jedne televizije objasnio ovako: a) lokalni mediji moraju preživjeti, pa im ne možemo nametati obavezu obavljanja javne funkcije, iako su upravo zbog nje i dobili koncesiju i b) zimi se npr. na otocima ne događa ništa i lokalni mediji, pa sve i da hoće, ne mogu ispuniti obavezu od 10% lokalnih vijesti.
Tu su onda i milijunske globe za ‘pristrane vijesti’, pa prilično benevolentan odnos prema udjelu hrvatskih AV djela u programima komercijalnih televizija, i dalje nedovoljno precizna definicija hrvatskog AV djela čije je arbitriranje prepušteno pravilniku Agencije za elektroničke medije, kao i primjedbe Hrvatskog novinarskog društva, koji je uostalom zbog njihova neprihvaćanja i izašao iz Radne skupine… Ministarstvo kulture, pak i dalje tvrdi kako je zakon u proceduru upućen s visokim stupnjem suglasnosti zainteresiranih dionika, jer je HND – valjda – nezainteresiran ili nevažan dionik Zakona o elektroničkim medijima. Već bi samo ovo potonje kod svakoga dobronamjernog trebalo upaliti sve alarme, ali većina medija – za divno čudo – i dalje šuti.
Ukratko, nadam se najboljem, ali svjesna da živim u gradu koji se guši u smeću, u zemlji koja predsjeda Vijećem EU, a čiji je Sabor prošlog tjedna odbio izglasati zabranu jednokratne plastike
Jedna osoba teško može sama postići promjenu. Na koga ste se oslanjali u zadacima i misiji koju ste pred sebe stavljali posljednjih godina, tko vam je „čuvao leđa“ i pomogao da sve što ste postigli bude realizirano?
Bavim se gotovo isključivo timskim disciplinama i svoje uspjehe redovito dijelim s grupama sjajnih suradnika. No, ne očekujem ni od koga da mi čuva leđa. Za svoje izbore na koncu ipak svi odgovaramo sami. Trudim se prijatelje i obitelj ne tretirati kao ‘servis kad je frka’, ali ako baš zapne, uvijek su tu, znaju koji su i znaju da sam im beskrajno zahvalna.
Što smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom u posljednjih 20 godina?
Najtočniji odgovor bio bi: činjenicu da još uvijek radim sve što radim, a da sam pri tome uspjela ostati svoja i neovisna.
Velikim uspjesima gotovo uvijek prethodi (ne)vidljivi rad godinama ili desetljećima ranije. Što je sve prethodilo uspjesima koje ste kao jedini nezavisni medij koji se bavi kazalištem postizali posljednjih godina?
Teatar.hr je od nastanka do danas stvarno prošao golem put: od rubrike na portalu Monitor.hr do vlastite domene i paywalla, premda mi – kad sam ga pokretala – ni u primisli nije bilo takvo što. No, možda zbog toga što je prostor za kulturu u medijima presahnuo, možda zato što se Teatar.hr kazalištem bavi iz neuobičajenog kuta, a zasigurno i zato jer se sama bavim kazalištem, nerijetko je doživljavan kao dio problema, a ne rješenja. I to nije bilo uvijek ugodno. Od prijetnji svih vrsta do pokušaja kupovine utjecaja, osobnih i političkih pritisaka, naročita ona tri puta kad smo dobili neko javno financiranje. Pa smo onda od njega prije deset godina odustali. Učili smo se novinarstvu u vremenu kad je počelo ozbiljno gubiti na cijeni, a sve to u branši u kojoj ga na taj način nikad nije ni bilo…
Nagomilalo se, ukratko, u 20 godina svega, pa i tužbi, ali do danas niti jedan sudski postupak nismo izgubili. S druge pak strane, pravo su nas sve te poteškoće tjerale da se stalno preispitujemo, da nalazimo nove načine funkcioniranja, pa u krajnjoj liniji i dovele do paywalla i potpune neovisnosti o javnom financiranju, a time i politici.
Uspjeh nije samo radost i veselje, prati ga velika količina stresa i psiho-fizičkog napora. Kako ste se nosili s pritiscima, rokovima, umorom te sa svim onim što neizbježno dolazi kao rezultat napornog rada?
Nekoć sam bila jako ponosna na svoju minimalnu potrebu za snom, radoholičarske kapacitete i visoku toleranciju stresa. Moje tijelo nije bilo istog mišljenja, pa smo nakon par ozbiljnih sukoba uspjeli postići neki kompromis. Kamo sreće da smo to obavili i prije.
Samokontrola je nešto najnapornije na svijetu, možda i zato što je adrenalin organska droga. U stresnim situacijama i danas reagiram isto, nastojim emocije svesti na minimum, koncentraciju na maksimum i što efikasnije (ne nužno i najbrže) izaći iz tog mora adrenalina i prošetati, ako je ikako moguće u prirodi. Konačno sam shvatila da nitko neće paziti na mene ako to ne činim i ja sama, pa nastojim poslu ukrasti vremena za jogu, ne skačem na svaki mail i trudim se ne raditi barem dva dana u tjednu, kad god je to moguće. Učim reći ‘ne’ nemogućim rokovima, ‘da’ mirnim trenutcima uz knjigu, bučnim dugim večerama i rasplesanim večerima s dragim ljudima.
Dodjela nagrada Fierce Women WoW održana je u sklopu EU projekta Women on Women. Aktivnosti projekta sufinanciraju Kreativna Europa i Zaklada Kultura Nova.
