Jedno od obećanja i novogodišnjih rezolucija koje često sebi dajem je i ono da ću više pratiti umjetnost performansa. Svakih nekoliko godina vidi neki rad koji me ojača u toj odluci, no s vremenom se ponovno izgubim u svijetu slova, književnosti i ostalih staromodnih medija. Možda bih trebala prihvatiti činjenicu da imam kapaciteta samo za povremene ekskurzije u ovaj i slične umjetničke medije.
Tako sam prošle godine, negdje u bespućima interneta, jedne anksiozne noći nabasala na video snimku performansa riječke umjetnice Nike Rukavine u kojemu satima u kamenu ploču gravira rečenicu “Don’t be so emotional”. Uklesana slova oboji u zlatno, te na koncu uz fokusirani napor ploču podigne i baci je ispred sebe, a ista se u nekoliko komada razbije. Jednostavan koncept, složena izvedba i na kraju silno oslobađajući efekt za umjetnicu i publiku.
Proguglala sam je i čitajući o njenim radovima shvatila da imamo dosta toga zajedničkog. Poželjela sam je upoznati, u čemu sam (zahvaljujući riječkom femme lobiju) ubrzo i uspjela. Rastrgane putovanjima i promjenama koje su nam se objema događale zadnjih mjeseci, razgovor smo vodile u nekoliko navrata i na koncu se sprijateljile. Pa neka mi netko kaže da mediji (barem feministički) ne spajaju ljude?!
Ne budi toliko emotivna prvi je tvoj rad koji sam vidjela, ali na internetu, ne uživo, no svejedno me dobrano protresao. Prilično jednostavnim elementima izvedbe si uspjela uspješno ujediniti kiparstvo i performans i podložiti ga debelim slojem feminističkog angažmana. I meni cijeli život upućuju istu rečenicu: u obitelji, u intimnom životu, na poslu. Većina ljudi pokušava utišati vlastitu emocionalnost i utišati emocionalnost drugoga. Što je sve bio potisak za tebe, kada si odlučila osmisliti ovaj performans?
Prije performansa je nastala Knjiga nevidljivog utjecaja gdje sam skupljala rečenice od žena koje su im bile izrečene u djetinjstvu i koje su ih obilježile kroz život. Pa sam tako krenula razmišljati o tome koja je “moja” takva rečenica i dobro sam se potrudila da se sjetim neke, a da nije “Pazi na propuh” i “Ne sjedi na hladnom.” Uglavnom, meni su stalno govorili “Šta si tako emotivna?”, tako da sam i ja jedna od onih što žderu svoje emocije pa imaju gastritis. Zato je taj rad nastao prvenstveno kao vlastito oslobođenje od nevidljivih utjecaja (većina mojih radova su zapravo moja psihoterapija, samo fino maskirana). U tom performansu dajem priliku publici da svoje rečenice ispiše na tanjure i razbije ih, što je neka vrsta oslobađajućeg iskustva.
Izdala si i knjigu Priručnik za kućne popravke za žene (op.ur. više o tome na VFF-u u svibnju 2023.) u kojoj si jednostavnim crtežima objasnila takozvane “komplicirane popravke” koje uglavnom obavljaju muškarci. Pričaj mi o tom projektu, zašto ti je bio važan?
Ma i tu se sve desilo slučajno, to je bio poziv na rezidenciju i izložbu od prijateljice kustosice Anamarije Batista iz Beča, a izložba se zvala Productive Work – What is it supposed to be? Pa smo tako ona i ja razglabale o radu i tome što je rad i tu je valjda ispalo da je za mene rad ta fizikalija koju sporadično radim. Pa sam krenula s istraživanjem položaja žena, tj. manjka žena u tim zanimanjima. Uglavnom, ono što me veseli je veliki pomak vani otkad je knjiga nastala (pogotovo u Americi i Australiji) što se tiče broja žena u zanatima. Ja i dan-danas mislim da bih bila završila u nekom zanatu da su cure u moje vrijeme išle u zanatske škole i da mi nisu našli dostojnu zamjenu u kiparstvu.
Vrt i briga o vrtu važan je dio tvoje životne rutine. U kakvoj su vezi tikvice i pomidore s tvojom umjetnošću? Ima li neka tajna veza?
Eh, nije to lako ispričati, a kamoli napisati ukratko. Uglavnom: kad ti mozak stalno radi 100 na sat, imaš potrebu baviti se nečim što daje vidljive rezultate, čisto da se osjećaš da nešto stvarno radiš, da stvaraš i da si korisna. I tu su vrt i fizikalija odlični, samo s godinama vrt sve više zamjenjuje fizikaliju, neću reći zašto.
I ja i ti smo kroz godine života od umjetnosti uspjele upoznati život na umjetničkim rezidenicijama. Ljudi često romantiziraju takav život. Opiši jedan dan na rezidenciji, razbijmo mitove!
Da, ne romantiziraju se samo rezidencije, nego i sav naš posao, a to je samo posao kao svaki drugi, samo s nesigurnim primanjima. Dakle, prije nego uopće dobijete rezidenciju morate poslati jako puno prijava, a svi znamo što znači pisati prijave. I kad je dobijete, pitanje je gdje idete, kada i koji su uvjeti. Uglavnom, morate biti spremne spakirati kofere kad god i otići gdje god. Kako će vam biti tamo, ovisi od mjesta ali i ekipe koja će u isto vrijeme biti tamo s vama.
A dan izgleda ovako: ustaneš, odeš naći neku trgovinu jer treba nešto pojesti i popiti kavu, onda dođeš doma, ideš raditi, pa skuhaš ručak, pa odeš u šetnju da malo izvidiš grad, skokneš na neko otvorenje izložbe ili muzej… Ako imaš sreće, imaš dobru ekipu ili već znaš nekoga u tom gradu, možeš s nekim i popiti piće, jer inače si sam kao Pale sam na svijetu i to po dva-tri mjeseca. Ne mogu se žaliti jer bih uvijek stekla neka divna prijateljstva i jako se dobro zabavila.
Studirala si u Veneciji – pa koliko je to kul! Venecija je veliki europski centar umjetnosti, zbog čega ti je bilo važno otići baš tamo?
Ma ne, nisam to svjesno birala, meni se u životu sve nekako samo desi pa se tako desilo i to. Nisu me bili primili u Zagreb na restauraciju kamena pa sam se iduće godine išla prijaviti u Italiju. Mogla sam birati samo jedan grad pa sam izabrala Veneciju jer mi je bila najbliže i znala sam tamo neke ljude. Tako da ništa od romantične priče, ali mogu reći da mi je život u Veneciji bio super i da nisam krivo odabrala.
Zajedničko nam je i to da smo obje članice LGBT zajednice. To oduvijek utječe na moje pisanje i ne bih mogla zamisliti da je drugačije, iako sam milijun puta čula primjedbu da angažirana umjetnost nije prava umjetnost, nego više produžetak aktivističkog angažmana. Što ti misliš o tome? Kako je to kod tebe išlo?
Nešto od čega sam uvijek bježala i još uvijek bježim je etiketa lesbian artist. Jedan od razloga je što stvarno ne volim etikete jer su nebitne, nestvarne i vrlo često se koriste za površan pristup umjetnosti. Tipa “ma pusti nju, ona je lezba” ili “ona je luda umjetnica”.
Ipak, to što sam gay sigurno ima jako puno utjecaja na mene kao osobu jer ipak spadam u manjinu koja nije svugdje dobrodošla. Uvijek smo na oprezu, bili mi toga svjesni ili ne. Moje viđenje svijeta je prožeto zapažanjima nepravdi i pokušajima stavljanja u tuđe cipele vjerojatno velikim dijelom i zbog toga. Ali to jesam li gay ili ne u kontekstu onoga što radim stvarno ne bi trebalo biti bitno. Danas, vani, na umjetničkoj sceni ima strejt ekipe koji se deklariraju kao biseksualni ili gay da bi pripadali toj manjini i bili zanimljiviji ili dobili posao. Mislim da smo svi mi pomalo fluidni i lagati da si manjina radi neke koristi mi je gadljivo. Želim reći da ja sebe ne doživljavam kao neku veliku aktivistkinju; ja samo pričam o stvarima koje zamjećujem, na koje reagiram kao nekakve društvene nepravde i stereotipe, i to radim kroz art jer drugačije ne znam. A onaj koji kaže da angažirana umjetnost nije “prava” umjetnost neka mi prvo odgovori na pitanje što je uopće umjetnost. Možda najbliže o ovoj temi govori moj video rad You don’t even need a man:
“We use so many words to define us. But what if those words just put us in a box, give us labels, put boundaries on us. None of those words are we. The more we try to escape the more boxes we invent, the bigger walls we build. None of those words gives us freedom that we seek.
I have so many faces, even I lost count, none of them is I and all of them are me. They told me so many times that I was strange; sometimes I cared too much other times I didn’t care enough. I was labeled by the needs of others. I can’t tell you how many times I was asked if I was a boy ore a girl or how many times I’ve heard a sentence you don’t even need a man. But, I never told them that I don’t need a woman either. It is the need; the need is what scares me. The need makes you vulnerable, the need to fit in, to be recognized, to be loved, to be accepted. If I lose the need, I might become free but I might become dull too.”
Još jedna stvar koja nam je zajednička je činjenica da smo godinama obje članice Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, tj. imamo status umjetnica, tako da se može reći da ne spadamo baš u onaj najprekarniji dio sektora; međutim, i dalje je u pitanju tek slabašna doza sigurnosti. Kako se nosiš s prednostima i ograničenjima ovog statusa? I što su za tebe uopće prednosti i ograničenja u toj specifičnoj poziciji?
Pa prednost je najprije to da kad sam taj status dobila, više mi nitko nije sjedio na glavi s komentarom da sam nezaposlena. Super je da nam idu staž i zdravstveno osiguranje, to je nešto što nemaju mnoge zapadne zemlje, ali kod njih ti sustavi funkcioniraju drugačije. Zajeb u umjetnosti u Hrvata je što ne postoji uređeno tržište i cjenici, što i dalje mnogi umjetnici izlažu bez honorara, što jedino performans ima neki nepisani cjenik, što se i dalje u dosta galerija i muzeja) očekuje da izlažeš, produciraš i radiš sve o svom trošku (mada se i to mijenja, ali jako sporo), pogotovo kada si mlad umjetnik ili umjetnica. Oni žive od toga da izlažu, a nas nitko se ne pita od čega mi živimo.
Prvi performans koji sam vidjela u životu bio je performans Vlaste Delimar 90-ih u splitskim Podrumima, kada je u maskirnoj uniformi zaklala pijetla! Imala sam 15 godina i dugo poslije toga me proganjalo sjećanje na taj događaj. Pretpostavljam da poznaješ povijest hrvatskog performansa – koji umjetnici i događaji su za tebe bili formativni?
Kako sam studirala izvan Hrvatske, a performans u srednjoj školi nismo baš obrađivali i njime se bavili, tako da sam se i ja s jugoslavenskom i hrvatskom performativnom scenom upoznala tek nakon faksa. Jedan on najdražih mi je umjetnički rad Mladena Stilinovića, volim starije radove Marine Abramović, Tomislava Gotovca, a jako volim i rad Siniše Labrovića. Mi imamo izvrsnu performativnu scenu o kojoj se premalo uči i govori.
Koliko pratiš suvremenu umjetničku scenu i što te u tom nepreglednom obilju najviše privlači?
Još jedno teško pitanje. Vjerojatno najviše pratim performans i društveno angažiranu umjetnost, a zanima me sve više i umjetnost zajednice. A oduvijek mi je najdraža umjetnost ona kod koje zastaneš i ni sama ne znaš zašto stojiš, ali nešto se u tebi pomakne. Tada je sasvim svejedno koji medij je u pitanju.
Posljednjih desetak godina pojavio se na sceni određeni broj mlađih umjetnica koje su u svojim radovima odabrale baviti se feminističkim i queer temama. Izgleda da je i mladim ljudima performans zanimljiv – imaš li i ti taj dojam? Nedavno si sa studenticama Sveučilišta u Rijeci mentorirala performans Usta puna prava. Što si kroz taj proces saznala o preokupacijama te generacije djevojaka, žena? Što ih najviše “žulja”?
Jest, na tom EU projektu „They live“ radila sam s kolegicom kustosicom Marinom Tkalčić. Žao mi je da na akademiji u Rijeci ne postoji smjer performansa, a mislim da ga nema ni u Zagrebu, jer mi se čini da interes postoji. Cure s kojima smo radile su talentirane i vjerujem da će se dio njih nastaviti baviti performansom. Nažalost, mogu reći da su preokupacije i problemi isti ili slični onima koje smo imale i mi u vrijeme kad smo počinjale: nepravda, nezainteresiranost struktura, loša organizacija, neuvažavanje, seksizam, mizoginija… Super je da danas postoje barem EU projekti koji se bave različitim temama i daju priliku studenticama i studentima da izraze vlastite poglede izvan matičnih fakulteta.
Nedostatak profesionalnog bavljenja umjetnošću u zemljama poput naše i malim sredinama je manjak tog umjetničkog muvinga, osjećaj da vrlo često radove kreiraš, apliciraš i osmišljavaš sama. Takvi produkcijski uvjeti znaju dovesti do zamora i/ili određene anksioznosti. Kako se s tim nosiš? Što činiš da bi ti bilo lakše, da bi svakodnevicu podnijela sa što manje neugodnih stanja?
Vjerojatno mi je malo lakše nego mnogima jer sam davno naučila biti sama sa sobom, i kad sam se odlučila profesionalno baviti umjetnošću pomirila sam se s nesigurnim primanjima. Bila sam i starija kad sam krenula sa svim tim pa nisam imala ona mladenačka razočarenja. A da mi je malo dosta raditi sve sama – je, da mi je dosta nesigurnih para – je. A to rješavam meditacijama, istočnjačkim filozofijama i prijateljstvom!
Koji projekt ili rad ti je bio do sada najteži i zašto?
Don’t put your cross on me – tu me je bilo stvarno frka da me netko ne prebije jer sam ležala pod križem u javnom prostoru za vrijeme referenduma o ustavnoj definiciji braka. I The illusion of truth – tu sam si zeznula nešto u mozgu pa ne mogu više gledati u stroboskopska svjetla. Često kad sam na nekom partiju ekipa me dolazi pitati da im “nešto” prodam jer cijelo vrijeme moram nositi sunčane naočale. 😀
O kojem projektu maštaš, a još ga nisi realizirala?
A nakon “Don’t be so emotional sam u laganoj krizi jer sam tu nekako objedinila sve na čemu sam radila dosta godina. Sad idem u Stuttgart s novim projektom o ljubavi pa se nadam da ću u ta tri mjeseca doći do nekog rada koji će mi biti drag koliko i ovaj prethodni.
*** U ovom trenutku razgovor stavljamo na čekanje. Nika odlazi na tromjesečnu rezidenciju u Schloss Solitude. ***
Čula sam dobrih stvari o toj rezidenciji, no sama se nisam nikada prijavljivala. Kako napreduje rad, jesi li ga završila?
Nisam, ali sam skužila što ću raditi i imala sam prilike pričati sa znanstvenicima iz polja psihologije i neuroznanosti jer su na rezidenciji i znanstvenici, ne samo umjetnici. To je odlično jer ti omogućuje da dobiješ neke informacije koje sama ne bih pronašla ili bih potrošila hrpu vremena na istraživanje.
U jednoj prepisci rekla si mi da ti je dosadilo sama raditi art. U književnosti su kolaboracije rijetke i komplicirane, u umjetnosti i performansu je takav proces nešto uvrježeniji i (izgleda mi) lakši. Kako izgleda kad na nekom radu radiš u timu ili partnerstvu s drugim umjetnikom_icom?
Ovo na čemu trenutno radim je upravo prvi put da surađujem s kolegicom Lauren Moffatt, umjetnicom iz Australije koja se bavi virtualnom stvarnošću. Bit će to zanimljiva kolaboracija jer stvarno nisam tech osoba i ne razumijem pola toga, tako da se veselim učenju. Lauren i ja imamo slični senzibilitet i znamo se dosta dugo, tako da sam jako sretna s tom suradnjom i time da prvi put nemam potpunu kontrolu nad procesom.
*** tri mjeseca kasnije ***
Pojelo me vrijeme, ali i umor. Znaš, ja sam ti u menopauzi već nekoliko godina i nosim se s tim kako znam i umijem. Osim toga, prošle godine dogodilo mi se da sam dobila stalan posao, zamrznula sam status umjetnice. I dalje pišem, čitam, ali sve je još sporije. Bojim se da ću izgubiti povezanost s pisanjem i novim rukopisom, ali taj strah je u nekoj dozi i dobar, drži me budnom. Jesi li ti posljednjih godina pomišljala na stalan angažman u nekom srodnom sektoru? Pod kojim uvjetima bi takvo što prihvatila?
Ja se bojim menopauze da me ovako ludu ne okrene još više! Ma stalno pomišljam da se zaposlim negdje pa da imam plaću i napokon neku financijsku stabilnost, a jedini uvjet koji imam (osim dobre plaće) je fleksibilnost, tj. da mogu uzeti slobodne dane kad imam neku izložbu. Ali vjerujem i u onu da je život pametniji od mene pa će se stvari posložiti onako kako trebaju i kada trebaju. Jer do sad svaki put kada sam probala biti pametna i nešto raditi jer bi to tako trebalo nije baš ispalo bajno. Zato je već neko vrijeme kod mene na snazi filozofija Go with the flow.
Jesam li te ispilala, ha? Intervjui s tobom u medijima su rijetki, a i ovih nekoliko koje sam pronašla su kratki. Medije ne interesira performans ili naprosto ne voliš davati intervjue?
Ma jok, bilo mi je zabavno naše chatanje, a to što medije zanima je vjerojatno tiraža i čitanost, a meni svi kažu da se ne znam prodati. Ja sam jedna od onih naivaca koji i dalje misle da ako radiš najbolje što možeš, prije ili kasnije će ti se isplatiti.
