Ovogodišnji festival queer i feminističke kulture Smoqua (7. – 9. listopada, Rijeka) bavi se nemapiranim teritorijima, a organiziraju ga Udruga LORI u suradnji s organizacijama GSG i PaRiter. Građanke svom gradu na peto izdanje Smoque donose umjetničke projekte koji još nisu gostovali u Hrvatskoj, a koji tematiziraju (ne)mapirane prostore queer i feminističkih identitetima.
Tim povodom razgovaramo s autoricama izložbe Devijantne žene, koju možete pogledati u DeltaLabu od 07. do 21. listopada, umjetnicom Feniom Kotsoupoulou te teoretičarkom i aktivistkinjom Aylwyn Walsh. Izložba proizlazi iz istraživanja u sklopu istoimenog projekta koji istražuje povijest i prakse dokumentiranja ženskih tijela s ciljem propitivanja kulturalnih normi u njegovom oblikovanju.
Aylwyn, ti predaješ performans i društvene promjene na Sveučilištu u Leedsu. Fenija, ti si interdisciplinarna umjetnica. Možete li nam ispričati kako ste se upoznale i započele suradnju?
AW: Suradnja se rodila se iz prijateljstva. Upoznale smo se na Sveučilištu Lincoln 2014. godine, gdje je Fenia radila fantastičan rad o otjelovljenju i dokumentiranju. Napravila je feminističku intervenciju u okviru projekta VULVOgrafija: fotografija kroz ženski pogled. Znala sam da bih napravila sve za suradnju s takvom osobom. Naš rad proizlazi iz interpersonalne intimnosti – što nekad smatram erotikom suradnje (inspirirana, naravno, bell hooks).
FK: Upoznavanje i suradnja dogodile su se na organski, fluidan, neiznuđen način. Naš rad je dijalektika, kreativni proces baziran na uzajamnom poštovanju, kritičkom propitivanju, dijeljenju, neprestanoj sumnji i prakticiranju slušanja.
Izložba Devijantne žene bit će dio Smoque – festivala queer i feminističke kulture u Rijeci, koji ove godine tematizira “Nemapirane teritorije”. Kako je vaš rad povezan s temom festivala?
FK: Nemapirani teritoriji su neistraženi, nepoznati, neizmjereni. S jedne strane, vidim naslov kao poziv na propitivanje poznatog, kao i nepoznatog; poziv da zamislimo alternativni i kreativni način nastajanja i postojanja, gledajući sebe i druge. U isto vrijeme, shvaćam to kao provokaciju i poziv da propitamo proces obilježavanja i koloniziranja (ne)ljudskih tijela; da zapamtimo da su kroz povijest tijela potlačenih bila smatrana i tretirana kao teritorij koji oni koji imaju moć mogu označiti, posjedovati, kolonizirati, eksploatirati, (zlo)upotrebljavati i konzumirati.
Što se tiče povezanosti teme festivala s našim radom, mi adresiramo slična pitanja kroz osobna iskustva i povijest. Dosad se projekt fokusirao na vrlo specifične ženske subjektivnosti, s punom sviješću o privilegiranosti koju imamo (kao bijele, srednjoklasne žene, Europljanke, sposobnih tijela). Koristimo vlastita tijela i osobne priče kako bi se angažirale u širem dijalogu o strategijama, nužnosti, problematici i izazovima devijantnih subjektivnosti i njihove vizualne reprezentacije.
Projekt Devijantne žene ima zanimljiv podnaslov – Utjelovljeni arhivi, živući dokumenti – kao da želi evocirati neke od upisanih povijesti/praksi iz prošlosti/tradicija. Koja su vas razmišljanja dovela do ovakvog koncepta?
AW: Vizualni esej koji je prethodio ovoj izložbi bio je šansa da progovorimo o nadziranju roda i obuzdavanju želje i tijela u kontekstu karceralnosti, kriminalizacije i ludila. Kad smo objedinile naša shvaćanja, zapazile smo da suvremena društvena i politička osuda “svakodnevne devijantnosti” dolazi u sukob s prijašnjim načinima na koji su žene osuđivane, odvajane i zatvarane zbog odstupanja od normi. U prošlosti, to je uključivalo (često prisilno) zatvaranje u ustanove zbog “neposluha” (na primjer, ako su bile preglasne, previše ili premalo žudjele). Željele smo se fokusirati naročito na autoritet medicinskih stručnjaka spram ženskih problema, a lik Charcota naveo nas je na razmišljanje o psihijatrijskom subjektu i kriminaliziranom subjektu te kako su oboje deklarirani procesom imenovanja i upisivanjem stigme u ponašanja koja se u drugim razdobljima doimaju potpuno neprikladnima.
U svom radu istražujete osude ženskih tijela kad su devijantna ili neposlušna. Koje su sankcije za neželjena ženska ponašanja?
AW: Kao društveno angažirana umjetnica, imam iskustvo rada s marginaliziranim/perifernim zajednicama na zajedničkom mapiranju njihovih iskustava. Radila sam u okviru kaznenog pravosuđa više od 20 godina, a moja knjiga Zatvorske kulture: performans, otpor, žudnja (2019.) govori o složenosti situacije kriminaliziranih žena u kontekstu nadzora, restriktivnih normi i štetnih kaznenopravnih sustava koji i dalje kažnjavaju žene (i rodno nekomforne osobe) oštrije od muškaraca.
Shvatila sam da je rod značajan za razumijevanje ‘uvrede’, jer su ponašanjem van normi žene i rodno nekomforne osobe uvijek već uvredljive. Iako živimo u 21. stoljeću, svaki pogled na kaznenopravni sustav može otkriti sistemsku mizoginiju, što znači da se žene za iste zločine kažnjava mnogo više od muškaraca. Problem je i to što se u karceralnom shvaćanju mentalnih bolesti ženska pitanja ne uzimaju ozbiljno i da su stoga složenija (uključujući učinke mentalnog zdravlja/ brige/dobrobiti i asimetrično opterećenje žena za društvenu reprodukciju).
FK: Postoje i svakodnevne sankcije koje se manifestiraju kroz proces stigmatizacije koji se nekad aktivira i ispoljuje na suptilan način, a nekad prilično nasilno. Jednom kada zastranite od konstruiranih društvenih normi i očekivanja nužno se morate suočiti s društvenim pogledom koji želi kontrolirati, održavati postojeći poredak, suditi. Ako gledamo na rod intersekcionalno (rasa, klasa, dob, sposobnost i drugo), možemo vidjeti da stigma – i sram koji dolazi s njom – raste. Svakodnevna kazna dolazi u obliku emocionalnog ili psihološkog pritiska, (kiber)nasilja, marginalizacije, diskriminacije itd.
Vaš projekt se uvelike temelji na fotografiji, a evocira i samu povijest fotografije, osobito one povezane s kriminologijom, znanošću i psihoanalizom. Zašto vam je fotografija tako interesantan medij?
FK: Fotografija je alat za konstruiranje i dekonstruiranje slika, olabavljivanje povijesti, izazivanje i problematiziranje moći višestrukih pogleda, angažiranje politike i estetike vidljivosti i nevidljivosti, označenih i neoznačenih, sebe i drugih. Fotografija je i metoda za sebe, omogućuje nam da razmišljamo kroz činjenje, da podbacimo i postavimo nova pitanja ili otkrijemo druge načine da na njih odgovorimo. Osobno smatram da fotografija može biti i reakcija na narative koji se javljaju. Pažljivo promatrajući slike koje konstruiramo, možemo također razumjeti i zamke te mogućnosti vizualnih reprezentacija.
Zanima vas odnos osobe između osobe koja fotografira i one koja biva fotografirana. Što se događa u slučaju kada ista osoba zauzima obje pozicije?
FK: Krećem od stava da je sam čin fotografiranja neka vrsta performansa koji započinje i prije nego što pritisnete okidač. Riječ je događaju koji se odvija u određenom trenutku i prostoru, a fokus je na gesti fotografiranja, na odnosu i dinamici moći između subjekta iza i subjekta ispred kamere. Kada sam u situaciji da fotografiram drugu osobu, koja podrazumijeva i odgovornost prema toj osobi, neprestano si postavljam pitanja kao što su: kako stvoriti gostoljubivi prostor uzajamnog povjerenja? Kako zajednički podrivati “muški pogled” – način na koji gledamo i izlažemo se pogledu? To nije lak zadatak, stoga sam uvijek pažljiva prema osobi s kojom surađujem na stvaranju slike.
Kada je riječ o autoportretima, tu pak imamo niz drugačijih, zanimljivih izazova. S jedne strane, imam potpunu kontrolu nad time kako se prikazujem. Najčešće se pobrinem da kreiram ugodan prostor u kojem se mogu osloboditi i igrati, ali i biti otvorena i ranjiva, stupiti u iskreni dijalog s različitim aspektima sebe. Postoji unutrašnja potreba i želja za samootkrivanjem, samoosnaživanjem, ali i neprestana sumnja u sebe. Međutim, kada ti (auto)portreti uđu u vizualnu javnu sferu, oni prestaju biti moji. Kada ih gledam, mogu još uvijek prepoznati skrivene reference i slojeve, ali već se odvio svojevrsni proces distanciranja. Kada gledam Devijantne žene, ne vidim više Feniju, nego višestruke identitete, arhetipe, stereotipe…
Primijetila sam u vašem radu određenu poveznicu između boli i užitka. Nevino i zaintrigirano sam guštala u Fenijinim dlakavim nogama, da bi grubo čupanje dlaka naprasno prekinulo moje sanjarenje. Kako to komentirate?
AW: U procesu prikupljanja našeg rada (koji je nastajao u periodu od nekoliko godina, a dio je napravljen posebno za ovaj festival), i mi smo primijetile da su kategorije “boli” i “užitka” konstrukti koji ujedno služe kao svojevrsne “ladice” – baš kao i ostale norme. Željele smo rastvoriti pitanja srama i zazora, ali bez da ih razdvojimo od pozitivnih osjećaja kao što su radost ili ponos. Zapitale smo se mogu li dlake i dlakavost biti istovremeno uzrok srama i izvor zadovoljstva, te koje priče internaliziramo kada ove stvari ne supostoje, kada – kao u seksu/seksualnosti – možda priželjkujemo oba ta aspekta.
Zašto je bilo važno u projektu zahvatiti i problematiku kozmetičkog uljepšavanja/mučenja?
FK: Kao što je Aylwyn rekla, teme boli i užitka definitivno su prisutne u Devijantnim ženama. Međutim, psihološka i emocionalna bol koje su posljedica neuklapanja u norme toga kako bismo “trebale” izgledati može biti puno jača od fizičke boli koju osjećamo pri čupanju dlaka s tijela. Višestruki utjecaj industrije ljepote na konstrukciju identiteta, barem u zapadnom kapitalističkom svijetu, još uvijek je ogroman i vrlo štetan jer podržava i perpetuira heteronormativne ideje ženstvenosti i ljepote. No, naša namjera nije puko “osuđivanje” procesa uljepšavanja (kao što su brijanje ili depilacija), već veličanje i dlakavog tijela kao lijepog i poželjnog, kao svjesnog izbora.
Fokus je više na užitku nego mučenju: užitku “neuspješnog” utjelovljivanja određenih pretpostavki o ženskom izgledu. Užitku neispunjavanja očekivanja o (samo)prezentaciji i predodžbi. Užitku odbacivanja društvenih normi ljepote. Užitku vidljivih, mekih, poželjnih, sjajnih, prekrasnih dlakavih nogu. Kao što vidite, ovdje još uvijek govorimo o površini i površnome. Govorimo o dlakama. Ipak, dlake na ženskom tijelu i u današnje vrijeme mogu uznemiriti, zgroziti, opstruirati. Veselim se vremenu kada dlake uopće neće biti bitne.
Mnoge žene doživjele su barem jednom u životu da ih se, iz ovog ili onog razloga, proglasi “devijantnima.” No, određene skupine žena bile su kroz povijest na osobitom udaru patrijarhata, npr. žene s mentalnim poteškoćama, lezbijke, trans i queer žene, Romkinje, seksualne radnice, ovisnice itd. Zanima me tko su “najdevijantnije” žene današnjice?
AW: Naravno, svjesne smo da se neka tijela proglašavaju devijantnima puno češće od nekih drugih, zato nam je važna intersekcionalnost – kako se rasa/etnicitet, siromaštvo, zdravlje i pristup društvenoj mobilnosti isprepliću i proizvode stigmu. To su strukturna i institucionalizirana pitanja koja se ponavljaju u različitim područjima: u obrazovanju, medijima, radnom mjestu… Mi ne želimo sudjelovati u proizvodnji hijerarhija ugnjetavanja (još jedan koncept bel hooks) jer prepoznajemo važnost radikalnog abolicionističkog razmišljanja kada je riječ o seksualnom radu kao radu ili trans ženama kao ženama, i zagovaramo redukciju zatvorskog sustava kao načina suzbijanja nasilja. Ove teme očito su vrlo kompleksne i izazivaju čitav spektar emocija i stavova, ali trebamo neprestano nastojati vidjeti ljude onakvima kakvi jesu, pogotovo ako su ranjivi ili marginalizirani, te razmatrati mogućnosti smanjenja štete.
Lombroso and Fererro izradili su svoju tipologiju (ženskog) kriminaliteta, slično kao Gall sa svojom frenologijom. Koje su opasnosti pseudoznanosti danas, na što bismo trebale paziti?
AW: Mislim da pseudoznanosti nastaju u određenim okolnostima i kontekstima, pod utjecajem religije i širenja ultradesničarskih ideja diljem Europe (i drugdje). Mogu poprimiti formu antiimigrantske politike, pojaviti se u sklopu antivakserskih ideologija ili izmigoljiti na površinu uslijed jačanja ovlasti policije. Dužnost kritičkih intervencija je, stoga, rasvijetliti takve kontradikcije – tko biva pozicioniran kao ranjiva skupina i koja je svrha tog narativa? Tko ima moć djelovanja, a tko nema, te koje su predrasude u pozadini tih ideja?
