U galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva trenutno se odvija izložba pod nazivom Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija i utjecaji , nastala prema projektu dizajnerica Maše Poljanec i Maje Kolar te povjesničarke umjetnosti Ane Bedenko, koje su zajedno sa suradnicama/ima stvorile digitalni arhiv s informacijama o djelovanju hrvatskih dizajnerica između 1930. i 1980. godine.
Njihov je cilj usustaviti trajno otvorenu online bazu podataka vezanu uz opuse, utjecaje i kontekst rada autorica koje su u povijesti hrvatskog dizajna uglavnom ostale nevidljive, na taj način pokušavajući odgovoriti na pitanja „tko su one bile, kakvo je bilo njihovo djelovanje i što od njih možemo naučiti?“
S autoricama ovog zanimljivog projekta porazgovarali smo o njegovu pokretanju, stvaranju arhiva i statusu hrvatskih dizajnerica, a izložbu, ako još uvijek niste, možete pogledati do 19. ožujka.
KAKO JE DOŠLO DO IDEJE ZA NASTANAK PROJEKTA? KOLIKO JE VAŠE VLASTITO ISKUSTVO KAO DIZAJNERICA UTJECALO NA NJEGOVO POKRETANJE I DALJNJA RAZMIŠLJANJA?
Projekt je pokrenut kao autorska koncepcija usmjerena revalorizaciji postojećeg stanja i dosad predstavljene povijesti dizajna, a realiziran je u sklopu galerijskog programa HDD-a. Usprkos velikom broju danas aktivnih dizajnerica, često smo suočene s različitim formulacijama tog ženskog djelovanja. I same radeći unutar ženskog kolektiva i umjetničke organizacije Oaza, zanimala nas je neispisana povijest dizajna te smo bile zaintrigirane manjkom ili nevidljivošću nekih od prethodnica.
Krenule smo s nekom vrstom osobnog istraživanja i odlučile detektirane protagonistice te nama zanimljive narative koje njihovi opusi, metodologije i osobne pripovijesti sadrže, zabilježiti i učiniti na jednom mjestu dostupnima i drugima. Svoju prvu fazu projekt predstavlja izložbom u Hrvatskom dizajnerskom društvu u formi digitalnog arhiva o radu (i životu) kolegica u periodu od 1930-tih do 1980-ih.
Maša Poljanec i Maja Kolar (foto: HDD)
TEMELJNA INICIJATIVA JE USPOSTAVLJANJE DIGITALNOG ARHIVA DIZAJERNICA. KAKO BISTE OPISALE PROCES IZRADE TAKVOG ARHIVA, ŠTO GA KARAKTERIZIRA I S KAKVIM PREPREPKAMA STE SE SUSRELE?
Tema istraživanja i postupno prikupljanje građe samo po sebi je nametnulo način predstavljanja sakupljenog materijala. Odluka da se materijali prezentiraju online proizašla je iz činjenice da do sada oni nisu bili dostupni na Internetu. Nepostojanje takve baze, barem kada se radi o obujmu građe i tretmanu iste, bilo je dodatni poticaj za oblikovanje i sistematizaciju ovog, važno je naglasiti otvorenog, arhiva. Kao prvenstveno dizajnerice-praktičarke iznenadio nas je dugotrajan proces dolaženja do pojedinih informacija te općenito nedostupnost većine materijala, bilo za potrebe online pretraživanja ili u vidu arhiva strukovnih udruženja. Neke od autorica koje smo obradile već su razmjerno poznate publici, ali do preostale dvije trećine dolazile bismo detaljnim “istragama” uz pomoć raznih strukovnih udruženja, gradskih arhiva, pojedinaca koji se individualno bave temom našeg interesa te kroz privatne zbirke obitelji autorica.
Najzanimljivija građa je, očekivano, proizašla iz sastanaka i razgovora sa samim autoricama. Pojedini profili složeni su iz fragmenata te iz raznih izvora, a sada po prvi put na jednom mjestu predstavljaju cjelovito djelovanje autorica. Arhiv trenutno okuplja poveću listu detektiranih autorica, s 30 aktivnih profila koje smo nastojale popuniti sadržajem koji nije isključivo faktografski, već uz biografiju, intervju i radni opus pojedine od autorica broji i njene osobne citate, detalje o metodologiji rada i/ili zanimljivosti iz radnih iskustava. Ovu otvorenu bazu podataka nastavit ćemo dopunjavati. Već sada postoji dodatna građa koju planiramo kontinuirano nadograđivati, samostalno i uz pomoć drugih.
Rajna Buzić Ljubičić, razvoj ideje za vizualni identitet VIII. mediteranskih igara, 1977.-1979.
NEMOGUĆNOST REKONSTRUIRANJA POTPUNIH AUTORSKIH OPUSA DIZAJNERICA DOVELA JE DO PROPITIVANJA TAKVOG ISTRAŽIVAČKOG MODELA. KOJI SU TI MOGUĆI „ALTERNATIVNI ARŠINI“ U PRISTUPANJU ŽENSKOM SUDJELOVANJU U POVIJESTI DIZAJNA I KAKVA PITANJA POSTAVLJA „ŽENSKI“ ARHIV U ODNOSU NA NEKI DRUGAČIJI TIP ARHIVIRANJA?
Zbog izostanka sustavnog bilježenja aktivnosti autorica (bilo izlagačkih ili u vidu angažmana u industriji i unutar drugih područja djelovanja), te zbog manjka građe (sačuvanih opusa), bilo je zahtjevnije rekonstruirati pojedine životopise. Nakon provedenog istraživanja čini se da se o njihovoj participaciji i unutardisciplinskom utjecaju nije govorilo (ili barem ne u ovolikoj mjeri), djelomično iz razloga što je potreba za afirmacijom bila manja, a sastavni dio rada vezanog uz oblikovanje nije bio primarno/isključivo autorski koliko na razini doprinosa kolektivu.
Pitanja koja ovakva baza zapravo nastoji uputiti na van su kako nanovo prevesti te upotpuniti do sada utemeljenu historiografiju i kakvu ulogu ili utjecaj ovi radovi mogu imati danas, s odmakom, ne nužno kroz filter ženskog koliko neprikazanog. Također, mogli bismo reći da je ovaj projekt nastavak istraživačkih projekata koje u zadnjih nekoliko godina provode praktičari dizajna, a koji žele prikupiti i sačuvati nedovoljno arhiviranu povijest dizajna, te je kroz različite teme pokušavaju razjasniti.
Lidija Laforest
U TEKSTU IVANE MANCE KOJI PRATI IZLOŽBU ISTAKNUTO JE KAKO „POVIJESNE PRIPOVIJESTI NIKADA NE MOGU BITI CJELOVITE ODNOSNO DA JE ISKLJUČIVANJE KONSTITUTIVNO SVAKOJ PRIČI O TOME ŠTO JE I KAKO ZAPRAVO BILO“. ŠTO JE ISKLJUČENO IZ PRIČE O POVIJESTI HRVATSKIH DIZAJNERICA I NA KOJI NAČIN SE TO ISKLJUČIVANJE MOŽE POZITIVNO AFIRMIRATI?
Povijest jednako kao i sam identitet hrvatskog dizajna još uvijek je na neki način nedovršen, stoga je glavna ambicija projekta zapravo bila priključiti autorice koje dosada iz niza razloga nisu bile navedene ili zastupljene. Pozitivna afirmacija im tek predstoji – nadamo se da će se njihov utjecaj iznova vrednovati iz današnje perspektive, od strane studenata dizajna i/ili onih zainteresiranih za temu istraživanja.
PROJEKT JE POPRAĆEN I IZLOŽBOM TEMELJENOM NA PLAKATIMA KOJI REPREZENTIRAJU SAKUPLJENE PODATKE IZ DIGITALNOG ARHIVA O 30 RAZLIČITIH DIZAJNERICA U ODREĐENOM VREMENSKOM RAZDOBLJU. ŠTO JE ODREDILO ODABRANI NAČIN PREZENTACIJE U IZLOŽBENOM PROSTORU?
Uz ulogu autorica koncepcije projekta preuzele smo i onu urednica i dizajnerica, tako da je naglasak stavljen upravo na specifičan tretman dokumentacije i građe proizašle iz istraživanja. U galeriji HDD prikazana je online baza podataka, popraćena serijom plakata koji su svojevrsni uvod u cjelokupnu, dosad sakupljenu, građu dostupnu putem: www.dizajnerice.com
Svaki od plakata pripada jednoj od trideset prezentiranih autorica, onih za koje su za sada mogli biti sastavljeni kompletni opusi, te je svaka od njih predstavljena vlastitim značajnim projektom te uvodnim informacijama o djelovanju u području dizajna. Plakatima smo pokušale prikazati široki raspon djelovanja tih autorica, od razvoja koncepata vizualnih identiteta, realizacije sustava proizvoda, formiranja upravljačkih sučelja, obrade specifičnih materijala, uvođenja inovacija u suradnji s tehnolozima, postavljanje inicijalnih edukativnih programa i kolegija, te mnoge druge važne aspekte njihove prakse.
MOŽETE LI OD PREDSTAVLJENIH DIZAJNERICA IZDVOJITI DVIJE ILI TRI KOJE SU VAMA IZ NEKOG RAZLOGA BILE NAJUPEČATLJIVIJE?
Osobno smo možda najsklonije onim autoricama čije je djelovanje usko vezano uz edukaciju i prenošenje praktičnih znanja (kao što suBranka Frangeš Hegedušić,Neli Geiger, Olga Höcker,Otti Berger i Milica Rosenberg) te autorice specijalizirane za rad u specifičnom materijalu, s razvijenom tehnikom i/ili uporabni aspektima predmeta koje oblikuju, ponajviše zbog razvijenog jedinstvenog oblikovnog jezika (poputGrete Turković i Milane Hržić Balić).
ČINI SE KAKO SE U ZADNJIH PAR GODINA, ZAHVALJUJUĆI IZLOŽBAMA I MONOGRAFIJAMA, POPRAVLJA SITUACIJA VEZANA UZ VIDLJIVOST HRVATSKIH DIZAJNERICA, ŠTO VRIJEDI I ZA NEKE OD SPOMENUTIH AUTORICA, POPUT IVANE TOMLJENOVIĆ MELLER ILI MARIJE KALENTIĆ. KAKO BISTE VI OPISALE TRENUTNU POZICIJU DIZAJNERICA I DIZAJNA U OKVIRU SUVREMENE POVIJESTI UMJETNOSTI U HRVATSKOJ?
Pojedinačne retrospektive “Bauhausovke” Ivane Tomljenović Meller ili “Nevine” Marije Kalentić (r. Gerasimenko) važna su izdanja pojedinačnih autora istraživača i institucija poput Muzeja grada Zagreba ili Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), koji je zaslužan za predstavljanje autorica iz tvornice Jugokeramika na izložbi Porculanski sjaj socijalizma – Dizajn porculana: Jugokeramika/Inker 1953. – 1991. čija je autorica Koraljka Vlajo. Galerija HDD je pak, zajedno s Vlajo, zaslužna za predstavljanje autorica iz industrijskih postrojenja Elektrotehničkog instituta Končar (Skriveni dizajn – Odjel dizajna Končar 1971. – 1990).
Svakako možemo reći da je vidljivost vezana uz aktualnu produkciju dizajnerica veća, što dokazuju i brojne nagrade udruženja HDD-a i ICOGRADA-e, a pokazatelj pozitivnog stanja je i sve veći broj autorica na vodećim pozicijama kada su međunarodni projekti u pitanju, te pri osnivanju i pokretanju vlastitih studija. Vidljivosti koje trenutno nedostaje je eventualno one od strane javnosti o percepciji važnosti, kvalitete i potencijala dizajna.
Greta Turković, servis za kavu (1937.)
USPRKOS TOME, U ARHIVU DIZAJNERICA JOŠ JE UVIJEK VELIKI BROJ SIVO ISPISANIH IMENA KOJIMA NEDOSTAJE PODATAKA. KOJA JE BUDUĆNOST ARHIVA I TKO SVE U NJEMU MOŽE PARTICIPIRATI?
Baza je napravljena po principu otvorenog arhiva, te će ovisno o broju prikupljenih informacija i broju suradnika rasti. Dosad uključenim izvorima (Odjel zaštite i pohrane građe NSK; Grafička zbirka NSK; Muzej za umjetnost i obrt (MUO); Dokumentacijski i informacijski odjel MSU; Institut za povijest umjetnosti (IPU), Fotoarhiv Branko Balić i dokumentacijski fondovi; Kabinet za arhitekturu i urbanizam – Arhiv za likovne umjetnosti (HAZU); Arhiv Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH); Avantgarde museum – kolekcija Marinka Sudca; INDOK odjel Elektrotehničkog instituta Končar; Školska knjiga; Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta (HAZU) i dr.) pridružiti bi se trebali i privatni kolekcionari te autori individualnih istraživanja sličnih temata. Nadamo se (većem) odazivu iz tekstilnih industrija, te sličnih područja slabije pokrivenih u ovoj fazi projekta. Plan nam je da se dio novo prikupljene građe i sastavljenih opusa prezentira ove godine i na Danu D.
Jasenka Mihelčić, MINA – Modularni industrijski numeriči automat (1985.)
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
