Nasta Rojc (1883. – 1964.), doživjela je svoju prvu retrospektivnu izložbu u pedeset i petoj godini. Izložba se održala u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1938. Druga retrospektiva održana je posthumno, 1996./ 1997., u istom prostoru.
Za života, osobito u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća, ta je umjetnica djelovala i izlagala aktivno, a u Zagrebu je 1928. osnovala Klub likovnih umjetnica, po uzoru na Women’s International Art Club iz Londona, s kojim je surađivala za svog boravka u Engleskoj 1924.-1925. godine. O Klubu likovnih umjetnica danas se ne zna gotovo ništa, a njegova osnivačica, jedna od prvih naših umjetnica koja se, osim u ateljeu Otona Ivekovića, školovala u Beču, u onome što se običava nazivati poviješću hrvatske umjetnosti, nije pronašla svoje mjesto.
Značaj Naste Rojc za modernističku se povijest umjetnosti i onu koja se o nju oslanja, pokazao nedostatnim. Diskurz takve povijesti umjetnosti koristi temeljne postavke o kreativnosti i naddruštvenim kvalitetama estetičkog područja.[1] No, što to kreativnost jest i što znači «naddruštvena kvaliteta estetičkog područja»? Na koje se sve načine uokviruje kreativnost unutar paradigme i do koje se mjere o kreativnosti unutar datog obrasca uopće može govoriti? Što to znači biri kreativan izvan paradigme? Kako i na koji način takva «nepriznata» kreativnost utječe na kanon? Formulacija pak «naddruštvene kvalitete estetičkog područja» ima prizvuk floskule bačene unutar kanonske ideje umjetnika kao «nadnaravnog bića koje nešto poručuje», prizvuk koji ozvučuje mitološki kontekst umjetnosti kao autoreferencijalnog polja, autonomnog od onoga što nazivamo stvarnošću.
Umjetnost je reprezentacijska praksa onoga čemu društvena paradigma u datom trenutku dopušta da «bude» umjetnost. Umjetnička stvarnost Naste Rojc upravo nije bila svrsishodna onome što se danas naziva disciplinom povijesti hrvatske umjetnosti, i ona tu nije osamljen slučaj. Ta disciplina u kojoj je danas vrlo zaokupljena «raspravom o metodi» i pitanjem što to u hrvatskoj umjetnosti jest, a što nije avangardno, i dalje vrlo malo ili nimalo pozornosti obraća ne onomu što umjetničko djelo jest, nego što to djelo čini.
Umjetnost Naste Rojc izrezana je, dakle, iz povijesti hrvatske umjetnosti jer joj nije bila kadra «paževski» služiti. Ta se umjetnost ne uklapa u okvir nego ga razbija i čini vidljivim. Bez okvira (u Derridaovu smislu te riječi) nema ni slike, pa tako ni slike, odnosno predodžbe jedne discipline koja upravo o tom okviru ovisi. Da bi bilo prihvaćeno i priznato, umjetničko se djelo mora moći identificirati sa prevladavajućom paradigmom, koja se i dalje arhaično prezentira slobodnom i neovisnom, stvarajući tako iluziju o prihvaćanju inventivnosti. Ali, kakva je to inventivnost, kakva vrsta inventivnosti? Inventivnost koja služi svrsi, oksimoronska inventivnost.
Inventivnost i subverzija Naste Rojc odgovor je na pitanje kakva to vrsta inventivnosti unutar paradigme o kojoj govorim, nije bila dopuštena. U slikarskom opusu Naste Rojc prevladavaju portreti i autoportreti. U djelima poput Autoportreta s kistom (1910.), Autoportreta u bijeloj košulji (1925.) i djela koje je na retrospektivnoj izložbi 1996./7. bila izloženo pod nazivom Simbolistički autoportet, autorica se prikazuje odbacujući čin identifikacije s ustaljenim predodžbama građanske ženstvenosti. Opipljiv je prostor u tim djelima negiran, ne radi se ni o interijeru ni o eksterijeru, već o pozadini koja je tamna i zamućena, aprostoralna. Time je u prvi plan stavljen upravo identitet Naste Rojc kao slikarice, što je najeksplicitnije izraženo u Autportretu s kistom.
Simbolistički autoportret, na čijoj je poleđini umjetničinim rukopisom ispisano Ja Borac. Ja. 1914., nestao je nakon retrospektive 1996./7. Zašto? Gdje? Za Romaine Brooks, «njen rad bio je njen život»[2]. Nasta Rojc se, umjesto sa rodnim ili bilo kojim drugim, društvu funkcionalnim identitetom, odbija poistovjetiti i, umjesto toga, ističe ono što za nju predstavlja samu esenciju.
Identitet bez identifikacije? Što to identitet jest, što ga stvara, jesmo li unutar društva zaista njegovi vlasnici? Zašto je identitet unutar jezika imperativ?
Tijelo nije prirodna stvar, već kulturalno kodirani društveni entitet. Takvo, ono je mjesto presjeka biološkog, društvenog i jezičkog, a jezik je temeljni simbolički sustav kulture.[3]
Identitet se stoga pokazuje mjestom presjeka prihvaćene kontrole i paradigme. Jezik Naste Rojc nije kodiran u skladu s onim paradigmatičnim. Stoga je njen opus u tvorevini koja se naziva poviješću hrvatske umjetnosti marginalan. Ogoljavanjem vlastitig identiteta, Nasta Rojc masku i kostim locira upravo u paradigmu.
… «and it is funny about identity. You are you because your little dog knows you…»[4] (Gertrude Stein)
- [1] Mark Roskill, What is an art history?, London, Thames&Hudson, 1976
- [2] Andrea Weiss, Paris was a woman, Portraits from the left bank, Harper Collins Publishers, London, 1995., str.108.
- [3] Rosi Brandotti, Nomadic subjects: Embodiment and sexual difference in contemoporary feminist theory, 1994.
- [4] Andrea Weiss, Paris was a woman, Portraits from the left bank, Harper Collins Publishers, London, 1995., str. 96.
