Objavljeno

Nasta Rojc – ispred svog i sadašnjeg hrvatskog vremena

Autoportret u lovačkom odijelu, detalj

Drage čitateljice i čitatelji, isprike što niste na uvid prije dobili ovaj tekst i video koji smo snimali za vrijeme svečanog otvorenja ‘kritičke’ retrospektive Naste Rojc 15. travnja u Umjetničkom paviljonu.

Ideja nam je bila odmah na otvorenju uzeti par izjava, poglavito onu Leonide Kovač i prezentirati vam taj video. No, nezadovoljna samom izložbom, Leonida Kovač odbila se upuštati u razgovor pred kamerom, tako da je pala brza odluka da ćete na uvid dobiti video samo sa radovima Naste Rojc, a da ću ja napraviti kratak tekstualni uvod i prepustiti vas videu.

Zadatak je to teži no što se čini i malo sam ga odgađala, jer svjesna jačine djela i osobe Naste Rojc teško je ne osjećati se nekompetentnom za takav naum. Tako da jedino što mogu je ignorirati taj osjećaj i u blogovskoj-na-kavi-smo-ne? maniri ispričati vam kako se meni pričinja ta ‘čudna teta’ (potpuno prirodno mozak mi evo radi zgodnu referencu na pjesmu Pol 9 kod Sabe, a ja otpuštam tremu i krećem).

Prvo, voljela bi da mi netko dodatno objasni zašto je retrospektiva nazvana kritičkom, jer me objašnjenje kustosice izložbe Jasminke Stošić-Poklečki “Retrospektivu smo nazvali ‘kritičkom’ jer želimo podcrtati da je slikarstvo Naste Rojc u svim segmentima, a osobito u autoportretima, bilo daleko ispred vremena” ne zadovoljava. Zašto jednostavno ne nasloviti izložbu: Nasta Rojc – ispred svog vremena, nego se služiti floskularnim i konformističkim rješenjima i time nastaviti perpetuirati umanjenje značaja ove vrsne slikarice i vrhunske queer osobe, da se prigodno poslužim sintagmom Ivane Kovačić.


Da bi (ukoliko kojim slučajem već ne znate), shvatili o čemu pričam i pratili tekst dalje, svakako prvo pročitajte tekst Leonide Kovač naslovljen Nasta Rojc i naše doba koji se nalazi u katalogu retrospektive, a sva sreća, dostupan je od neki dan i online.

Nakon što sam pogledala izložbu te iščitala tekstove u katalogu, evo što mi se sve učinilo problematičnim.

Naime, čitajući katalog opetovano se spotičete o okolišave rečenice, a hint-hint-number-one je “Neposredno nakon rata, upoznaje Engleskinju Aleksandru Onslow koja joj ubrzo postaje nerazdruživom prijateljicom, pa i više od toga.” wink-wink? kužiš?

Nasta Rojc je bila gej. Je li to tako teško reći?

Na izložbi u dijelu gdje su postavljeni obiteljski portreti obitelji stoji slika djeda, bake, majke, oca, sestre, Branka Šenoe, te je iznad njega Aleksandre Onslow. (Wow, baš lepo, zar ne?) Ali ako uzmete katalog u ruke, u dijelu naslovljen Obitelj, tamo Miss Onslow ne možete naći. (Wow, super da će u službenom dokumentu koji ostaje nakon izložbe biti takva verzija.) (I super da su slike koje su u stvarnosti gotovo minijature razvučene u katalogu na stranicu i pol i obrnuto. I genijalno da normiranje kolorita na slikama u katalogu isto nije baš nešto.)

Također, ako je doseg kritičkog podijeliti na jednu stranu Paviljona portrete, na drugu pejzaže, a u pozadinskoj i najmanjoj sredini ostaviti lijevo autoportrete, a desno ‘simboličke’ crteže, ja se ispričavam.

Pitanje je i šta u centralom dijelu koji gleda sučelice na njeno najpoznatije djelo ‘Autoportret u lovačkom odijelu’ rade narudžbe koje je radila za masonsku ložu? PR potez da bude lakše Jutarnjem staviti senzacionalistički naslov koji će privući publiku na izložbu?

“Slike su se nalazile u hramu lože. Naziv su dobile prema trima malim svjetlima kojima se osvjetljava hram slobodnih zidara – Ljubav, Snaga i Mudrost. Ne zna se je li postojala i treća slika koja je predstavljala Mudrost”, konstatira kustosica. Pa ja ovako s laičkim interesom za okultno, mogu reći da – NIJE. Jer ako je Ljubav ovdje simbolički prikazana kao Žena, a Snaga kao Muškarac, Mudrost nije naslikana, jer u Mudrost gledaš – a to jest hint-hint: kombinacija Ljubavi i Snage.

Završavam s maštarijom da je upravo to bio koncept izložbe: razotkriti svijetu koliko snage i ljubavi, te ‘muških’ i ‘ženskih’ principa je utjelovljavala Nasta Rojc kroz svoj život i stvaranje.

Ali i ne sumnjam da će za koje desetljeće doći vrijeme i za takvu izložbu. (Čak se i Jergović slaže.)

Iako vjerujte mi, ne možete si dopustiti ni da ovu propustite. Otvorena je do 1. lipnja.


Povezano