Muzeji suvremene umjetnosti razlikuju se od drugih muzeja po tome što predstavljaju umjetnost koja je na određeni način “buntovnička”, koja probija granice u ustaljenoj umjetničkoj praksi i naše razumijevanje toga što umjetnost uopće jest.
Upravo zbog toga pred njima se nalazi paradoksalni zadatak: s jedne strane, baviti se umjetničkim praksama koje se kritički postavljaju prema povijesti umjetnosti, institucijama i stvarnosti općenito, a s druge strane muzealizirati te prakse, odnosno očuvati ih u okviru institucije iz koje žele iskoračiti, čime one gube ili barem “omekšavaju” svoju političku dimenziju.
Zbog tih kompleksnih zadataka, mnogi od nas muzeje suvremene umjetnosti percipiraju kao getoizirani prostor za elitnu manjinu u kojem se ne osjećaju sasvim ugodno, koji nam je često teško razumljiv i pomalo stran. Međutim, muzej je “prije svega javni prostor, jer posjeduje potencijal pokretanja dijaloga u društvu,” objašnjava Nada Beroš, muzejska savjetnica i donedavna voditeljica Odjela za pedagošku djelatnost u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu.”[i]
Ona smatra da upravo pedagoški odjel muzeja ima važnu ulogu u pokretanju dijaloga budući da prostor samog muzeja premješta izvan njegovih fizičkih granica, ubacuje se u mnoge formalne i neformalne oblike obrazovanja u lokalnoj i široj zajednici i na taj način se otvara prema različitim problemima, dajući svoj doprinos društvu.
S Nadom Beroš razgovarale smo o njenom radu u MSU-u, edukativnim programima u muzeju namijenjenim različitim skupinama posjetitelja/ica, predrasudama prema suvremenoj umjetnosti, ali i odnosu politike prema kulturi u Hrvatskoj.
Odnedavno ste u mirovini, no radili ste u MSU-u više od 20 godina. Možete li nam reći kako je izgledao vaš “put” do odjela za pedagošku djelatnost i kako se sam muzej promijenio u tom periodu?
Kada sam se u siječnju 1994. zaposlila u MSU-u – u to je vrijeme muzej bio smješten u gornjogradskoj palači Kulmer – opis mog radnog mjesta bio je „kustosica za izložbenu i pedagošku djelanost i odnose s javnošću“. Na to sam mjesto došla s dugogodišnjim iskustvom profesorice likovne umjetnosti u srednjoj školi, a paralelno sam radila u medijima, pisala likovne kritike, uređivala likovne rubrike u stručnim časopisima i na Hrvatskom radiju.
Bilo je to kompleksno vrijeme, usred rata, a mnogi poput mene morali su raditi i po nekoliko poslova istovremeno – ne zbog velikih ambicija, nego iz gole nužde. Dok su neki moji kolege, povjesničari umjetnosti i kustosi, pronalazili načina da u tranzicijskim devedesetima otvaraju galerije, osnivaju privatne časopise, bave se preprodajom umjetnina, ja sam imala sreće, pa čak i povlasticu, što sam se našla u instituciji koja je početkom devedesetih znala držati glavu iznad vode, premda ju je to često znalo koštati financijske i druge potpore nadležnih tijela.
Zapravo sam s velikim zadovoljstvom učila od kolega koji su imali važne internacionalne kontakte i iskustvo. Oni nisu htjeli spuštati kriterije i organizirati izložbe domoljubnog kiča kakve su tih godina preplavile muzeje i galerije. Trebalo je u tim okolnostima imati odvažnosti i nastaviti profesionalno raditi svoj posao, učiti kroz djelovanje, a ne unositi dodatni nered u već kaotično stanje u kulturi, pa sam tako i ja prionula sustavno se baviti pedagoškom djelatnošću.
Premda su materijalne okolnosti bile nepovoljne, nije nedostajalo entuzijazma i kreativnosti. Prilagođavali smo izložbene prostore na Katarininom trgu za predavanja, tribine, radionice. Svi edukativni programi bili su besplatni i pomalo su se počele uključivati različite skupine. Među prvima u Hrvatskoj prepoznali smo marginalizirane skupine društva kao publiku. Recimo, radili smo s Odgojnim zavodom u Turopolju i ženskom kaznionicom u Požegi. To se danas naziva “nova publika”. Kod nas se najčešće deklarativno i populistički teži njenom „razvoju“, kao što možemo vidjeti iz nedavno završenog natječaja Ministarstva kulture.
Integracijska radionica “Predstava po plakatu Borisa Bućana” u koju su bila uključena djeca azilanata
Kako je preseljenje u novu zgradu utjecalo na program i publiku muzeja?
Sredinom ’90-ih naš adresar imao je oko 1000 adresa, a oko 10 000 ljudi godišnje posjećivalo je muzej. To su uglavnom bili kulturnjaci, umjetnici, visokoobrazovana publika, tzv. elitna publika. U novoj zgradi, u kojoj po prvi put dobivamo i specijalizirane prostore za edukaciju, posjet je uvećan deset puta. Čim se promijeni format, tada možete planirati i drugačije sadržaje. Tada smo po prvi puta imali i stalni postav „Zbirke u pokretu“ (čiji smo koautori kolega Tihomir Milovac i ja), pa su i edukativni programi mogli biti planirani i po nekoliko godina unaprijed.
Sve do prije dvije godine bila sam jedina zaposlenica u Pedagoškom odjelu, ali radila sam s brojnim vanjskim suradnicima iz različitih struka i s pripravnicama. Naš je specifikum bio program koji sam pomalo disleksično nazvala Eduakcija. Uz redovite programe, to su bili vrlo kratki, invazivni, 10-minutni „upadi“ u prostor, gotovo gerilski. Primjerice, 2010. imali smo oko 370 eduktivnih programa, a MSU je i nagrađen Godišnjom nagradom Hrvatskog muzejskog društva za 2010. godinu za iznimna ostvarenja u muzejskoj struci i u promicanju suvremene umjetnosti različitim skupinama publike.
Moja je ideja bila uključiti u edukativne programe što više ljudi iz muzeja, ali također i kolege iz drugih institucija i „slobodnjake“. Također, potaknula sam i takozvanu internu edukaciju – prije početka svake nove izložbe pozvani su bili svi zaposlnici, od administracije, preko tehnike do osoblja u dućanu – da zajedno s kustosom ili kustosicom prođu kroz izložbu. Velik broj zaposlenika odaziva se na te susrete i uvjerena sam da su nakon toga motiviraniji za svoj posao.
Sviđa mi se naziv Eduakcija jer i posjećivanje muzeja i obrazovanje u pravilu shvaćamo kao relativno pasivne aktivnosti u kojima samo nešto upijamo (pri čemu nas netko drugi vodi), a u ovom programu takav koncept je izokrenut. Na tragu toga, možete li nam reći kada dolazi do takve promjene u funkciji muzeja, odnosno kada oni prestaju biti samo mjesta na kojima se čuvaju i izlažu umjetnička djela ili predmeti i počinju se otvarati prema široj javnosti?
Postoji „tradicionalna“ definicija muzeja koja u fokus stavlja sakupljanje, čuvanje, konzerviranje i zaštitu, no u posljednjih dvadesetak godina se profilirala – za mene najvažnija funkcija muzeja – interpretacija. Mnogi i dalje percipiraju muzeje u prvom redu kao mjesta koja skupljaju neke dragocjene predmete iz prošlosti, koji najčešće samo skupljaju prašinu. Naravno, kad ti predmeti ne bi bili interpretirani, a to je ono što muzej čini, muzeji zaista ne bi imali smisla.
Često volim spominjati tvrdnju kanadskog stručnjaka Barryja Lorda: “Muzej nije o predmetima, muzej je o ljudima”. Već iz te definicije vidimo da je promijenjena ideja o tome čemu služi muzej, no i dalje postoji određeni otpor, često čak i unutar samih muzeja. Primjerice, kada sam se prije četiri godine natjecala za poziciju ravnateljice MSU-a, predložila sam ideju dvosmjernog muzeja, no gradske strukture koje su odlučivale o tome to su mi zamjerile, uz komentar da je moja cijela koncepcija proizašla iz pedagoškog rada – kao da je to nešto negativno!
“Početnica za konceptualce”, biblioteka Čitanje umjetnosti, MSU
U sklopu MSU-ove biblioteke “Čitanje umjetnosti”, koja djeci i mladima približava pojmove iz umjetnosti, objavljena su 3 naslova: Zgode iz Mihine sobe, Zar je to umjetnost? i Početnica za konceptualce. U pripremi takvih publikacija, koliko sama muzejska pedagoginja mora na neki način iznova sagledati djela i teme koje želi približiti ciljanoj skupini, pogotovo djeci, kako bi ih predstavila na prikladan način?
Na osmišljavanju i izradi ovih knjiga radila sam uvijek s mladim osobama, dizajnericama, studentima, učenicima, jer mislim da je međugeneracijski dijalog jako bitan, kao i timski rad. On uistinu obogaćuje sve strane. Primjerice, na knjizi Zar je to umjetnost? radila sam s tri mlade dizajnerice, u to vrijeme još studentice (Tessa Bachrach Krištofić, Dina Milovčić i Franka Tretinjak) i sa svojom tadašnjom pripravnicom Hanan El Sayed. Htjela sam da upravo ona radi na interaktivnim zadacima za klince, a knjigu smo uspjele objaviti i na engleskom jeziku. Na Početnici za konceptualce radila sam pak s dvije netom diplomirane dizajnerice, Klasjom Habjan i Zitom Nakić, koje su u znatnoj mjeri odredile smjer knjige. Nažalost, unatoč njenom velikom uspjehu kod čitatelja i kritike, nismo dobili pristanak uprave da i ovu knjigu realiziramo na engleskom jeziku, premda smo osigurali financijska sredstva i premda ona u prvom redu afirmira zbirke MSU-a.
Je li radove suvremene umjetnosti, koje mi odrasli često smatramo teško razumljivima i nepristupačnima, djeci teže ili lakše iskomunicirati nego odraslima?
U praksi se pokazalo da djeca s lakoćom prihvaćaju i razumiju suvremenu umjetnost, posebno konceptualu. Mnogi od njih već nekoliko godina redovito dolaze u muzej, otvoreni su za nova iskustva i osjećaju se slobodno u njemu. I mi se ponekad iznenadimo njihovim odgovorima na „teška“ pitanja, i naravno „okoristimo“ se time u svom radu. Na promociji Početnice bilo je dosta nastavnika, čak i profesora s Akademije likovnih umjetnosti, koji su kazali da će ta knjiga pomoći i njima u nastavi. Mnogi od njih u obaveznim školskim programima niti ne dođu do teme suvremene umjetnosti, a vrlo rijetki su nastavnici koji redovito dolaze u muzej jer im je u praktičnom smislu najčešće teško ugurati posjet muzejima u mizernu satnicu likovnog odgoja.
Koja je za vas bila najizazovnija ciljana skupina? Koga je najteže privući u muzej i zadržati?
Ne biste vjerovali – umirovljenici! Već od 2010. krenuli smo s mjesečnim programom pod nazivom Pristup. Ti su programi uključivali u prvom redu osobe s invaliditetom, a imali smo kontinuiranu suradnju sa Savezom gluhoslijepih osoba Dodir koji nam je omogućio besplatni prijevod na znakovni jezik za naše programe. U multimedijskoj dvorani Gorgona imali smo filmske projekcije probranih filmova za umirovljeničku dob (Zimzeleni filmski klub) kako bi se nakon projekcija razvile i diskusije. To je dobro funkcioniralo nekoliko mjeseci, ali se sve više smanjivao broj posjetitelja za te programe, i na kraju to s gledišta naše uprave više nije bilo ekonomski održivo i ugašeno je. Kada sam tražila uzroke slabijem posjetu umirovljenika (naravno, uzevši u obzir činjenicu da većina penzionera pripada najsiromašnijem dijelu stanovništva), ispostavilo se da je bilo jako teško pronaći adekvatno vrijeme za posjet. Naime, stariji ljudi, ukoliko su u domovima umirovljenika, imaju zadanu dnevnu rutinu (ručak, večera, odmor) i teško ju je mijenjati. Naše radno vrijeme, nažalost, nije prilagođeno ni drugim brojnim posjetiteljima, koji bi nakon 18 sati željeli sudjelovati u programima.
Program Pristup: slijepe i slabovidne osobe uz Reljefometar Vjenceslava Richtera u stalnom postavu MSU-a
Za kraj, kada govorimo o položaju ustanova u kulturi u Hrvatskoj danas, što biste naveli kao glavne probleme? Je li to nedostatno financiranje, nerazumijevanje uloge i važnosti muzeja, jaz između uprave i stručnih djelatnika..?
Najvažniji problem je način na koji sama država tretira kulturu. Budžet za kulturu najmanji je od svih državnih resora, a ako se i poveća u kojem promilu, to je samo zato da se na trenutak ušutka kulturna javnost. Nažalost, mnogi i dalje smatraju da je kultura nebitna, da je tek potrošač državnog novca, i dokle god se ne stvori slika da i kultura sudjeluje u razvoju društva, neće biti dovoljno sredstava za nju. Primjerice, Grad Zagreb, na čelu s Bandićem i njegovim koalicijskim partnerima, ove je godine predvidio samo 300 000 kn za kupnju novih izložaka za sve zagrebačke muzeje!
A mnogi muzeji nemaju dovoljno sredstava ni za hladni pogon. U MSU-u je to također veliki problem – organiziraju se brojni eventi kako bi se pokrili troškovi održavanja, koje bi Grad kao osnivač i glavni financijer trebao pokrivati. Problem je kad ti eventi zbog komercijalnih razloga zakorače u izložbene prostore i postaju prioritet nad temeljnom zadaćom muzeja. A opravdavaju se dolaskom tobožnje „nove publike“. Prisjetit ću vas skandala oko izložbe trofejnog FIFA pokala svjetskog nogometnog prvenstva 2014. u izložbenom prostoru MSU-a, koji je prelio i onako punu čašu, pa je nekolicina kustosa MSU-a morala otvorenim pismom prosvjedovati u javnosti, po cijenu šikaniranja i mobinga vlastite Uprave koja se oglušila na njihove stručne primjedbe.
Činjenica jest da većini muzeja nedostaje sredstava i osoblja za normalno funkcioniranje, a ponekad nedostaje i motivacije. Mnogi su, naime, na vlastitoj koži osjetili da se ne mogu boriti protiv vjetrenjača. Pitanje je kako izaći iz tog začaranog kruga. Osobno, borila sam se protiv tih institucionalnih i društvenih vjetrenjača koliko god sam mogla, a sada, kad sam u mirovini, činit ću to još slobodnije i ciljanije. Vjerujem da se edukacijom i dijalogom, borbom za humanističke vrijednosti, a protiv korumpiranosti i nazadnjaštva u društvu, mogu dogoditi promjene, makar išle sporim koracima. Uporno ću i volonterski i nadalje raditi na tome da se stvore uvjeti i pozitivnija društvena klima, u nadi da bar nadolazeće generacije mladih neće dopustiti da ih se teškim utegom sunovraća u prošlost.
[i] Nada Beroš, “Imperativ oduzimanja nula”, Život umjetnosti, 88/2011. (PDF)
U sklopu ovog temata objavljeni su i razgovori sa Željkom Jelavić i Kosjenkom Laszlo Klemar.
