Kada se spomene riječ kič, obično svatko ima prvu, neposrednu asocijaciju na nešto što im je posebno zasmetalo kao ispoljavanje lošeg ukusa, kao nešto što je po sebi toliko vidljivo. Naizgled, nije potrebno dodatno obrazloženje ni analiza koja bi utvrdila zašto određena stvar u našoj percepciji dobiva manju vrijednost od svega onoga što svakodnevno opažamo, vrednujemo i kategoriziramo estetskim i moralnim kriterijima “lijepo”, “ružno”, “nakazno”, “dobro”, “loše”…
Kič je jedna od stalnih kvaliteta svačijeg načina življenja. Kao što je to Milan Kundera primjetio u svom romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja, kiču se ne može pobeći jer je on trajno utkan u ljudsko bivstvovanje, osnova je same ljudske egzistencije, jedna od njenih trajnih manifestacija i afirmacija. Jedino što je moguće uraditi je naći način da se pruži otpor u već postojećem poretku kulture i vladajuće ideologije, koji je istovremeno uvijek poredak specifične vrste promotivnog kiča.
Forsiranje lokalnog
Svaki ideološki kič, a samim time i patriotski kič, je jedna vrsta društveno i kulturološki konstruiranog i ideološki determiniranog uživanja koje vraća konzumentu/uživaocu uljepšanu, nereflektiranu sliku o njemu samom. Kada govorim o dominantnom obrascu kičaste forme, ili formulaičnosti, izdvajam specifičnu formu patriotskog kiča, kojem bih ovdje posebno posvetio pažnju.
Lokalno ili “lokal-patriotsko” u kiču nužno je fokusirano na partikularno, privativno ispoljavanje “posebnih kvaliteta” koje navodno eskluzivno odražava sama dominantna ideologija i kultura po sebi i iz sebe, “autohtono”. Kroz taj sveprožimajući propagandni obrazac vladajuća ideologija nacionalizma želi sebe legitimirati u prostoru promoviranja ideje jedne države, nacije, patrijarhalne maskuline dominacije patriotskog suvereniteta, pa i dominacije superiornih rasnih kvaliteta suverene nacije.
Omiljeno opravdanje za one koji prakticiraju patriotsko pravo prvenstva očeva nacije je npr. truizam da sve nacije to rade, tj. da sve druge nacije uzdižu na prvom mjestu vlastitu „samobitnost“, pa kad je tako, zašto bi „ova“ nacija bila nekakav izuzetak? Tom selektivnom kvazi-argumentacijom prešutno se daje za pravo odabranoj eliti. Time patriotski kič potvrđuje vlastitu moralnu inferiornost pošto poseže uvijek, na infantilan način, za pogledom i priznanjem drugog, koji tako postaje uvjet priznanja nečega što je navodno izvorno, autohtono i autentično, generirani proizvod elita. Budući da je etički zavisan od negativnog pola svoje dihotomije – naše/njihovo, on uvijek poseže za protetičkom validacijom, posvjedočenjem koja mora konačno doći od strane drugih, onih koji su prethodno proglašeni neprijateljima “našeg”, već dokazanog, smisla za pravedno i vredno.
Kupujmo domaće!
Plošna “sklepanost” ideja primjenljivih na svaku konkretnu životnu situaciju izvedena je po principu simplificiranja, nužnog reduciranja percepcije stvarnosti kroz format popularizirane masovne matrice. To je posebno naglašeno u svakodnevnom formatu televizijske reklame, jer je ona svojom kratkoćom i stalnim repriziranjem idealan format za svaku vrstu instant-stereotipizacije. Državno sponzorirane reklamne kampanje crpe iz populističkog omasovljenog žargona, u ime tog istog načina govora „većine“ koji ide u prilog evidenciji nacionalnih proizvoda kao “apsolutnog dobra” koje nema cijenu, baš kao ni imperativ čiste ljubavi prema rodu i slavljenje maskuliniteta kao totalnog modela društvenog ophođenja.
To je npr. na teritoriju Srbije ispoljeno najsažetije u čuvenoj krilatici kupujmo domaće, što je svojevrsan nonsens bez ekonomskog opravdanja za samog potrošača, osim ako se ne čita i tumači kao sublimirani prostor transakcijskog upliva ljubavi same, koja podrazumijeva osobno lišavanje i žrtvovanje za naciju kao jedinog poželjnog i isplativog surplus arbitra robnonovčane ekonomske transakcije. Krijući se iza naturalizirane nevinosti patrilinearnog prenošenja afekata očeva koji autoritarno vole, reklamni artefakti dirigirane “patriotske ekonomije” – koji uračunavaju svaki naš utrošak energije kao dobitak u ljubavnoj ekonomiji, nas prirodno uvjeravaju da nema ničeg ljepšeg od domaćeg. Time će se sama etnocentrična autohtonost – upitna kao i svaki obrazac političke autoritarnosti – dizajnirati kao patriotski surogat artefakt, estetizirani višak koji će nadomjestiti mogući nedostatak ekonomske kvalitete, ukusa i isplativosti.
Država se, dakle, postavlja kao nevidljivi sponzor i arbitar koji se u ime navodne pozitivne diskriminacije aklamativno identificira s pozicijom dominantne, većinske nacije u javnom prostoru, obraćajući se patronizirajuće i patrijarhalno, kao otac koji prekorava i naređuje ali i voli – ako ga se bespogovorno sluša. Unaprijed pretpostavljenom, infantiliziranom auditorijumu koji će se, možda i nesvjesno, identificirati bez ostatka s fantazmatskom pozicijom djeteta koje sluša naredbe ničim ograničene ljubavi – pripadaju sve nusposljedice ljubavnog uživanja “domaćeg” i odomaćenog kao nečeg nepatvorenog po sebi.
Žene ne znaju zašto?
Opsesivno prisutne reklame za pivo nas permanetno uvjeravaju da “muškarci znaju zašto”, kao da je riječ o povjeravanju nekakvog tajnog viška znanja koje se naprosto osjeća jer spada u prešutno saznanje o načinima funkcioniranja svakodnevice patriotskog patrijarhata. Maskulina socijalizacija se tako uzdiže iznad bilo koje druge forme udruživanja i socijalizacije, kao superiornija, bolja i ona koja pruža direktni pristup navodno zabranjenom, patetično mistifiiciranom voću uživanja “muževnosti”. Pivo ili neki drugi opijat služe tu kao napitci kojima se otvaraju uživalačko-čarobna vrata muških privilegija. Ono što je uljepšano kao određena vrsta obećanja, u patriotsko-maskulinom reklamnom reproduciranju povlaštene homosocijalne veze, jest upravo tautološko inzistiranje na potpunoj prozirnosti i samorazumljivosti – pa samim time i neupitnom prihvaćanju – onoga što krilatica biti muško podrazumijeva.
Ženama se, s druge strane, kao marginaliziranim pasiviziranim sudionicama za utjehu moralne i estetske bijede nude epizodne, prolazne uloge flertujućeg udovoljavanja i zavodničkog ugađanja, dok anticipiraju mušku želju i izgovorene ili tek pomišljene želje poslodavca, čime se legitimira pravo rodne i spolne diskriminacije, mobinga i drugih oblika inuendo lascivnosti. Opskurna seksualizacija ženske pozicije i erotizacija ženskog suučesničkog participiranja u muškim vidovima poslovno-ljubavničke razmjene rada, znanja i zabave nužan je i dovoljan preduvjet predatorski shvaćenog tržišta “ponude i potražnje.”
Kult porodice i veličanje bratske odanosti
Efekt svakodnevne familijarizacije te pobratimljenja svih članova patriotsko-maskuline zajednice, može se najpouzdanije sagledati u sveprisutnom žargonu svakodnevice. Budući da je aparat patriotsko-patrijarhalne države stopljen s njenom nacionalnom funkcijom, međusobno oslovljavanje i prozivanje muškaraca kao braće daje duhu svakodnevnog obraćanja nužnu notu testiranja bratstva uslijed već unaprijed pretpostavljene “srodnosti po krvi”. Pretpostavka da bi se neki pojedinac mogao ne odazvati na ovu maskulino-agitacijsku prozivku, doživjela bi se kao napad na kult obitelji, odnosno naciju samu, i tretirala kao prekršaj prema gostoprimstvu i gostoljubivosti, prema nepisanim pravilima kolektiva koja su uvijek izvan i iznad zakona države.
Zamka patriotskog kiča je njegovo primarno i osnovno pozivanje da nas uvjeri da “svi tako misle” – aklamativno skrojen vox populi je uvijek i vox dei – i da to svakodnevno treba dokazivati pravom rođenja, povlašćivanjem pripadnosti rodu i spolu, prozivanjem pojedinca prema toj ksenofobično skrojenoj pripadnosti. Neophodno je, također, stalno ponavljati kolokvijalnu mantru o ugroženosti ideala nacionalnog jedinstva, obnavljati ranu uskraćenosti i trenutačnost afektivnog rasterećenja mržnje i odbojnosti, uslijed zakinutosti i uskraćenosti svakog pobratimljenog člana kolektiva. Patriotski kič uvijek estetizira sam čin dodatnog žrtvovanja za naciju, odnosno za državu koja se poistovjećuje s nacijom samom.
Ovo je posebno vidljivo kada se stupi na polje ženskih prava, jer je žena u nacionalnom mitu, na kojeg se patriotska estetizacija odricanja intenzivno poziva, uvijek u pasivnoj poziciji majčinskog odricanja i davanja, dok se svaki prekršaj prema ovlaštenim, meritornim čuvarima javnog mišljenja unaprijed označava kao hedonistički i narcisistički. Budući da je pitanje društva izjednačeno s pitanjem porodice, da se patriotska pripadnost poistovjećuje s pripadnošću proširenoj porodici, ljubav prema porodu postaje obavezujuća, a obaveza se dodatnom patetizacijom sanktifikuje kao skoro sveti čin.
Kao i kod svake parareligijske santifikacije, estetizacija rađanja ide u smjeru zadovoljstva u rađanju samom, što je posebna vrsta perverzno-sadističkog raspolaganja užitkom želje kao užitkom u samom bolnom činu porađanja, dakle u samoj patnji. Seksualnost zato ne smije biti opredijeljena logikom čistog uživanja, rukovođenja estetizacijom osobnog zadovoljstva kao primarnog i konačnog cilja, nego jedino dužnosničkom željom odricateljske logike prokreacijskog predavanja vlastitog tijela.
Gdje je žena u naciji?
Uloge muških i ženskih članova patriotsko-patrijarhalnog kolektiva pri tom bivaju strogo razdijeljene. Budući da su društvene uloge strogo binarno, patrilinearno raspodijeljene, propagandna patriotska norma stalno iznova privilegira dodatna ograničenja majčinstva i očinstva kao pasivnog i aktivnog spola u polju žrtvovanja za blagostanje jedine, monolitno privilegirane nacije. Tako je lik muškog patriota realiziran na identitetskoj liniji označavanja uloga oca-domaćina-vjernika-ratnika. S druge strane, opresivna kontrola ženskog tijela i rađanja, opsjednutost ženskom seksualnošću kao nužnom nelagodom koja se mora reducirati na sam čin prokreacije nacije, nutritivne brige za buduće sinove i očeve nacije, ne dozvoljavaju ženi da istupi iz začaranog kruga majke-domaćice-skrbnice za potomstvo-stroja za rađanje.
Linija koja započinje pasivizacijom ženske uloge u društvu nastavlja se zabranom pobačaja i paranoidnom kontrolom rađanja, a završava vrlo lako u estetizaciji klerofašističkog mizoginog nasilja. Estetizacija nasilja sinova i očeva nacije nad suprugama i majkama omiljeni je topos patriotske čežnje za restauracijom privilegiranog poretka očeva. U takvom društvenom okviru retrogradno-regresivnog “povratka na staro,” svi oblici primoravanja i mačističkog raspolaganja ženskim tijelom postaju poželjni i jedna vrsta “nove” norme.
Nostalgičnost patriotskog raja
Da bi se patriotske težnje učinile neizbježnom svakodnevicom svakog pripadnika kolektiva, neophodno je stalno poticati matricu o nekadašnoj veličini, igrati na sentimentalizam uvijek opravdanih, romansiranih zahtjeva “srca” koje se doživljava kao privilegirano mjesto svakog kiča – jer se podrazumijeva da se logika srca nikada ne dovodi u pitanje, nikada ne podliježe sumnji. Tako se ni logika patriotskog kiča, koji se iscrpljuje u bezrezervnom žaljenju za domovinom, ne dovodi u pitanje.
Čežnja povlaštene dijaspore je tako često promovirana kao monolitna čežnja za povratkom domu, opsadno stanje stalnog iščekivanja – budući da je dom u toj nezaključivoj čežnji vječno ugrožen. Doduše, ni čežnja “domaćih”, onih koji su kod kuće, nije drugačije prirode. Floralna, determinističko biologizirana metaforika raskorijenjenosti i odsustva nacionalnog identiteta čiji se povratak zahtijeva – u ekscesivnoj je upotrebi, baš kao i opsesivni zahtjevi za nikad dočekano nacionalno buđenje i samoosviješćenje.
Patriotski kič, u konačnici, sebe želi predstaviti kao vrstu integralnog i zaokruženog znanja o čitavoj stvarnosti, uprkos svojoj estetsko-etičkoj bijedi. Nudeći se kao autentičan odgovor na izazove stvarnosti, on nudi jednu vrstu ersatz skrojenog otkrivenja, nešto što se može samo intuirati, i prema tome ostaje u prostoru tek naslućene tajne dostizanja anonimne sreće u kolektivu. Da bi se ova navodna tajna osvojila, nije potreban nikakav poseban napor – patriotski obrazac nudi tu određenu vrstu surogata, predstavljajući se kao dubinsko znanje zasnovano na tradiciji, naslijeđu i kontinuitetu zajednice.
