U ponedjeljak, 23. veljače, održana je tribina Muškarci s Venere: Metamorfoze maskuliniteta na filmu u sklopu Filmskih večeri u Močvari. Gosti, najavljeni kao „iskusni tim patologa popularne kulture“, bili su Barbara Pleić Tomić, Iva Radat i Tonći Kožul, a tribinu je moderirala Mima Simić.
Kako je u najavi rečeno, na tribini se trebalo postaviti pitanje (krize) maskuliniteta i govoriti o metamorfozama istog kroz razne modele muškosti na filmu i šire. Radi se o načinima na koji se muškost i muški likovi kreiraju i predstavljaju publici te kako mi, publika, promatramo i doživljavamo te različitosti.
Razgovor je započeo temom očekivanih obrazaca muškosti u javnosti, a potom su sudionici prešli na analizu konkretnih primjera, od festivalskog art filma (Turist) preko financijski uspješnih ekranizacija (Sumrak, Pedeset nijansi sive) do Justina Biebera. Razgovaralo se i o žanrovskim obrascima znanstvene fantastike, likovima očeva u akcijskim filmovima, a svoj su trenutak pod lupom imale i Igre gladi, Nestala i Harry Potter.
Raspravu je počela Simić izjavom kako se rodnim pitanjima najčešće bavimo iz ženske perspektive, dok maskuliniteti padaju u drugi plan. Na primjeru Chrisa Pinea, koji se tijekom dodjele Oscara rasplakao na izvedbu nominirane pjesme iz filma Selma, Radat je rekla kako su te suze odraslog muškarca u hrvatskim medijima predstavljene negativno i istaknula da je „bitno pričati o rasponu muškog izražavanja i emotivnog djelovanja koje se ne uklapa u vrlo skučene okvire tradicionalne muške uloge“. Pleić Tomić je dodala kako su domaći mediji neosjetljivi na takve probleme i da je muškost koja se pokazuje izljevom emocija tabuizirana i povezuje se s iracionalnom ženskošću.
Chris Pine
Kriza očinstva
U slučajevima nezahvalnijeg položaja muškaraca u društvu, kao pri razvodu i dodjeli skrbništva nad djecom, kratkovidno je kriviti feminizam, rekla je Pleić Tomić, i pojasnila koliko su patrijarhalne podjele u društvu odgovorne za to zato što se majku neprestano locira kao primarnog roditelja i apsolutno središte identiteta.„Zašto muškarci ne preispituju maskulinitet?“ pita se Radat i nastavlja:
„Očito je da u patrijarhatu i žene i muškarci imaju skučen opseg djelovanja, ponašanja i izgledanja. Ona skupina s više moći ima manju tendenciju preispitivati postojeći sustav i njegovu ideologiju pa to onda čine žene i nenormativni seksualni ili rodni identiteti. Tek oni muškarci koji se osjećaju zakinuto kreiraju neku kritiku.“
Prvi film kojim su se bavili bio je Turist (Ruben Östlund, 2014.). U filmu se obitelj na skijanju nađe u opasnosti od lavine – dok majka štiti djecu, a otac pobjegne glavom bez obzira, što kreira pukotine u obiteljskoj harmoniji. Simić ga je opisala kao fenomen krize visokodemokratskog maskuliniteta. Kao suprotnost navela je Srpski film i hipertrofirane maskulinitete u njemu: „Izloženi kastracijskim političkim zahvatima identiteti sprskih muškaraca vraćaju se u obliku groteske, dok Skandinavija razvija ravnopravnost, feminizam se bori za pozicije i gura, ali kao da nitko nije radio na dekonstrukciji maskuliniteta“. Radat ga je nazvala podmuklim manevrom, jer se radi o problemu suočavanja s muškarcem koji ne može dobro izvesti tradicionalno herojski maskulinitet i zaštititi ženu i potomstvo, ali i dodaje da „ona od njega ne očekuje ništa što ne očekuje od sebe.“
Turist, 2014.
O očinstvu u akcijskim filmovima govorila je Pleić Tomić koja se tom temom bavila u nedavnom tekstu za Muf. Navedeni primjeri filmova ove tematike bili su Taken (Pierre Morel, 2008.), Face/Off (John Woo, 1997.) i Istinite laži (James Cameron, 1994.), u kojima otac spašava kćer. „Kroz akcijsku igru spašavanja i izbavljenja dolazi do emotivnog ozdravljenja i poboljšanja lošeg odnosa oca i kćeri s početka filma. Očev autoritet mora biti potvrđen i dokazan da bi se između njih mogao uspostaviti harmoničan odnos“, rekla je Pleić Tomić.
Nesigurna uloga muškarca u obitelji, koji nije bitan ili ga se ne smatra dovoljno sposobnim, a on ujedno možda samog sebe tako vidi, doživljava reafirmaciju njegovim herojstvom. „Djetetu koje spašava, kao pri začeću, nanovo daje život“, rekla je Radat. Transformaciju kćeri iz buntovnice u djevojku primjerene ženskosti i ženstvenosti često prikazuje odjeća. Radat je zaključila kako je sretan kraj prikazan vraćanjem žene pod kontrolu, što se čini jačanjem očinskog autoriteta, ugroza feminizma.
Djevojke kao ciljana publika
Sljedeći su se na tapeti našli likovi iz Sumraka i Pedeset nijansi sive te Justin Bieber. Edward Cullen i Christian Grey stvoreni su kao ženska fantazija za nekim idealiziranim prošlim vremenima kad za ženu nije postojala prevelika količina izbora i odgovornosti, no konkretni se negativni čimbenici te prošlosti zanemaruju, rezonirale su Pleić Tomić i Radat. Simić i Kožul dodali su kako su formulaični serijali poput Umri muški cijenjeni kao opća kulturna mjesta, a ovi su meta poruge i „obezvrijeđeni zbog romantične potke upravo zato što je njihova publika ciljana, imaginarno ženska“.
Kožul za Biebera navodi kako prema njemu postoji nevjerojatna količina animoziteta i da je to zato što ima predominantno, u široj percepciji vrlo prezrenu, žensku tinejdžersku publiku. Radat je to proširila na zanimljiv način: “Biebera se mrzi jer je oblikovan da bi se svidio ženskoj publici, ugrožava muškog gledatelja i konzumenta koji ne želi da se njegov identitet stavlja u tuđe ruke. Muškarci se nalaze u nezavidnoj poziciji u kojoj su žene još od pamtivijeka – netko drugi kreira njihov identitet u skladu sa svojim interesima i fantazijama i ne progovara iz pozicije muške moći, dominacije, agresije i snage na koju računa tradicionalni maskulinitet, već podilazi.“
Simić navodi kako su žanrovi koji bi trebali biti otvoreni, poput SF-a, zapravo silno konzervativni baš po rodnim ulogama: „Radnja se može odvijati 2476. godine, ali ćete primijetiti da su strukture identične ovima danas.“ Radat iznosi da su svjetovi u SF-u često konstruirani kao preslika našeg svijeta i reafirmiraju sve vrijednosti koje su u našem svijetu prihvaćene. „Sve što je nama zazorno, i u SF-u će biti stavljeno sa strane i bit će reafirmirane vrijednosti koje su danas dominantne, jer drugo bi za publiku značilo da mora preispitati vrijednosti u koje vjeruje kao bogom dane, prirodne i jedine moguće.“ Kožul bi to radije nazvao samo krizom SF-a, s čime se teško složiti jer iza neke idealizirane slike SF-a koju možemo promišljati stoji izdavačka i filmska industrija koja te sadržaje proizvodi prema ustaljenim obrascima koji donose zaradu.
Igre gladi
Spomenut je i recentni zamah superherojskih filmova baziranih na stripovima koji imaju ciljano mušku publiku, ali u smislu konzumacije ta se muška pozicija svodi na univerzalnu. „Od muškaraca se ne očekuje i ne traži se da se prilagode i da se poistovjećuju sa ženskim likovima na način na koji su se žene morale naučiti, ali Igre gladi su recimo globalan fenomen koji je kreirala žena,“ rekla je Radat i nastavila kako su Igre gladi drugačije žanrovski, nisu romantične, odnosno smještene u tradicionalno žensku ‘banalnu’ sferu emocija:
„Možemo konstruirati moćan ženski lik, protiv kojeg se publika neće buniti i koji će biti prihvatljiv i afirmirati drugačiji model ženstvenosti. U takvim su filmovima muškarci nužno konstruirani kao likovi koji se orijentiraju u odnosu na taj lik.“
„Bum koji je doživio Sumrak (a potom i Igre gladi i druge potencijalne franšize. op.a.) posljedica je prepoznavanja ženske publike“, kaže Radat i iznosi zanimljive podatke: „Istraživanje o potrošačkim navikama mladih djevojaka pokazalo je da je to izrazito stabilna skupina koja zna raspolagati novcem – usprkos recesiji tržišna su sila. Njihova kupovna moć onda može odrediti kulturnu proizvodnju jer će se prodati gomile knjiga, napraviti film… Zahvaljujući kapitalizmu mlade djevojke i žene mogu se afirmirati kao publika i zahtijevati kulturne proizvode koji progovaraju njima, zadovoljavaju njihove potrebe, adresiraju neke njihove fantazije te koje će kreirati i muški i ženski lik koji njima odgovara. I LGBT zajednica i žene općenito morale bi s kapitalizmom ući poziciju pregovora kako bi ostvarile način života koji im u tradicionalnoj patrijarhalnoj obitelji ne bi bio dostupan. Neće se zahvaljujući ženskoj kupovnoj moći srušiti patrijarhat, ali ima nekakvih promjena, nekakvog pregovaranja.“
Je li feminizam pokvario Harryja Pottera?
Kožul je pokušao skrenuti raspravu na trenutnu modu recesijskih romantičnih komedija i modele likova u njima, što je, zbog recesijskih motiva, dovelo do rasprave o filmu Nestala (David Fincher, 2014.). O njemu je Simić izložila zanimljivu teoriju: „Sadržaj filma se na meta-razini bavi upravo konstrukcijom rodnih uloga unutar žanra trilera.“ S tim se tvrdnjama Radat nije složila jer „Simić ide u detalje na temelju kojih kreira neki svoj film koji je često zanimljiviji i kritika je time sofisticiranija od samog filmskog teksta, što ‘prosječni’ gledatelj neće uočiti“. Simić je potom istaknula da u tome i leži važnost filmske kritike.
Tribina je na kraju otvorena za pitanja iz publike, što je donijelo raspravu o Harryju Potteru. U vezi serijala knjiga J. K. Rowling kritizirao se benigan maskulinitet protagonista iza kojeg se svejedno krije njegova nepobitna odrabranost, i potpuno repliciranje klasnih, rasnih i rodnih odnosa. „Uživala sam u Harryju Potteru dok nisam otkrila feminizam“, rekla je jedna posjetiteljica. Kožul se na čitavu stvar ironično nadovezao s: „Ja mislim da biste vi žene trebale znati dokle možete furati taj feminizam, a da mi ne pokvarite Harryja Pottera.“
Obje do sada održane tribine u sklopu Filmskih večeri u Močvari mogu se proglasiti uspjehom. Zanimljivi sugovornici, ugodna, otvorena, pametna i nadasve opuštena rasprava i dobar odaziv publike idu u prilog tome. Jedini bi se prigovor mogao uputiti skoro dvosatnom trajanju. Ali čak ni to, niti što je dio tribine o maskulinitetima odlutao od svoje postavljene teme, razgovor nije učinilo nimalo dosadnim ili manje interesantnim.
Nakon tribine prikazan je film Bronies (Laurent Malaquais, 2012.) o odraslim muškim fanovima animirane serije My Little Pony. Iduća filmska večer zakazana je za ponedjeljak, 23. ožujka, s temom Kultni film: između margine i mainstreama.
