Četrdeset godina stvaranja Mridulu Garg (1938.) čini nezaobilaznom autoricom u pregledu hindske književnosti koja je pak tek jedna od mnogih na Indijskom potkontinentu uz bok engleskoj, bengalskoj, tamilskoj i inima. Četrdeset je to godina štrikanja i vezenja tekstova, ostanemo li u ‘ženskome’ ključu i gledamo li Mridulu kao jednu od autorica ženskoga pisma u hindskoj književnosti. No, kako sama autorica ističe, biti žena tek je dio njezina identiteta.
Intervju s autoricom donosimo povodom skoroga izlaska njezine priče Zeleni bindi u zbirci Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (urednice Lora Tomaš, Marijana Janjić). Knjigu uskoro objavljuje Studio TiM, a donosi priče i poeziju indijskih književnika i književnica prevedene s engleskoga i hindskoga jezika.
Iza Vas je već nekoliko desetljeća književnoga djelovanja. Što Vas je privuklo pisanju i kako ste odlučili postati književnicom?
I sama sam se to često pitala u posljednjih četrdeset godina. Svaki put me dočeka nov odgovor i sad sam se već pomirila s tim da ne postoji jedan neoporeciv. Jedna je od čari pisanja da svakodnevnom jeziku mogu udahnuti novo značenje i smisao; preokrenuti neko uvriježeno mjesto u nešto svoje i jedinstveno. Slično tome, imam priliku stvoriti nove likove koji su, premda imaju polazište u stvarnosti, ipak drugačiji i opet moji vlastiti. To je magična spoznaja, ni manje ni više nego prava čarolija!
Katkad pišem da oslobodim sebe činjenične realnosti, prihvaćenih moralnih vrijednosti, izvanjske logike i linearne istine, ali još više da bih ih nadišla. Želim stvoriti alternativni svijet ne da bih sama u nj izbjegla nego da bih čitateljima ponudila alternativne moduse razmišljanja. Ne mislim pri tome na ideologiju. Ideologija sputava, pluralizam mišljenja je taj koji nas oslobađa. Fikcija stvara vrijednosti koje se ne temelje na imitaciji, tradiciji ili moralnim zakonicima nego na slobodnoj volji, suosjećanju i toleranciji disidentske različitosti. Ključna riječ je disidenstvo! Ja sam vječita disidentkinja. To moje disidenstvo ima svoje korijene u razočaranju sustavom ali i samom sobom. Ono isto tako potiče druge na neslaganje, ali i tolerira različita sagledavanja prizme istine s njezinim nebrojenim plohama. Ta istina nikada ne staje sa svojim razvojem.
Što Vas danas privlači pisanju?
Nastavljam pisati jer danas, u trenutku kad dogmatska religioznost diljem svijeta vodi u netoleranciju i užase, postoji još veća potreba za disidenstvom i usložnjavanjem perspektiva. U meni tinja prikrivena nada da moje pisanje može utjecati na mišljenje ljudi. Ne toliko riječima i pričama koliko ponašanjem mojih likova u stresnim situacijama, izborom iza kojega stoje prkoseći tradiciji ili starim vrijednostima. Kada vidi kako se ponaša neki moj lik, možda i čitatelj pomisli: “Ako lik može tako, zašto ne bih i ja mogao.” Znam da se to može dogoditi, meni se dogodilo, iako sam bila autorica teksta. Znamo da većina pisaca koji pišu o pobuni vode vrlo konvencionalne živote, ali dogodilo se više puta da sam naučila nešto od vlastitih likova, shvatila da ako žena u mom tekstu može argumentirano stajati iza svojih odabira, onda mogu i ja.
Jedna od mojih priča, Ćhat par dastak, govori o umirovljenoj učiteljici bez mnogo novca, udovici i majci odrasloga sina koji je vrlo okretan, ali i zbunjen, te se pokušava priviknuti na uvjete života u Americi. Ona ga posjećuje, pomirena s idejom da će morati ostati s njim ili ga moliti za financijsku pomoć. U Americi se sprijateljuje sa starijim, usamljenim i bolesnim Amerikancom, pomaže mu da dođe do liječnika i brine se o njemu. To je iskustvo osnaži. Uviđa da nije slaba, a pomogne joj i u shvaćanju rastrzanosti svoga sina između dužnosti prema njoj i želje da bude slobodan. Može mu stoga mirno najaviti da će se vratiti u Indiju kad dovrši svoje obaveze u Americi. Kada ju pita kakve su to obaveze ona se samo nasmije i kaže da je riječ o privatnoj stvari. Plan joj je vratiti se u Indiju i raditi od kuće kako bi uzdržavala samu sebe, ali i sina, ako to bude potrebno. Pri tome misli i na emocionalnu potporu. Često se sjetim ove priče i crpim svoju snagu iz nje.
Što danas u Indiji znači biti književnica? Je li se položaj književnica promijenio u posljednjih nekoliko desetljeća? Kako je feminizam utjecao na žene koje rade u sektoru kulture?
Svakoj književnici u Indiji, kao i drugdje, postavljaju se dva pitanja. Prvo je, piše li kao žena. Drugo pitanje je treba li žensko pisanje promatrati kao zaseban žanr. Za samu sebe mogu reći da sam žena rođenjem, a književnica svojim izborom i da je to otprilike sve što se ima reći na tu temu. Ali budući da društvo sve književnice stavlja u zasebnu kategoriju, pokušat ću malo ublažiti svoju izjavu.
Prije svega imam dva pitanja. Prvo, reagira li žena drugačije na događaje u društvu, politici ili ekonomiji ili na nepravilnosti u društvu, zemlji ili svijetu? Ne mogu govoriti u ime drugih žena, ali ja sama sigurno ne reagiram drugačije jer sam žena. Reagiram kao osjetljiv, suosjećajan čovjek. Ako to znači da reagiram kao žena, onda se postavlja pitanje jesu li sve žene osjetljivije i suosjećajnije od muškaraca. Ja tvrdim da nisu. Neke jesu, ali sve nisu. Tako zapravo nije važno tko je kojega spola nego kakva je osoba.
Drugo je pitanje doživljavaju li ljudi tekstove žena drugačijima. Nažalost, da. Tako da, iako ne pišem kao žena, ljudi čitaju moje tekstove kao ženske i zbog toga ih doživljavaju drugačije. Ovo ipak ima loš utjecaj na moje pisanje u društvenome kontekstu. Ne mogu kontrolirati što drugi misle i rade, pa ako odluče da postoji posebna kategorija za žensko pisanje i stave me u nju, nikakvo mi protestiranje ne može pomoći. Mene mišljenje drugih ne sprečava da glasno izrazim vlastite stavove, no druge žene možda sputava.
Neke žene danas doista pišu otvorenije o svojim seksualnim žudnjama, no iako to možda dokazuje da žene u njihovim tekstovima kontroliraju što se događa s njihovim tijelima, ne govori mnogo o njihovom stavu o rodu kao političkom pitanju u društvu koje je vrlo nepravedno i prema ženama i prema muškarcima. Meni je osobno od fizičke slobode važnija sloboda mišljenja ili moć ponude disidentskoga mišljenja.
Još 1988. godine ste posjetili Dubrovnik. Možete li nam reći nešto o tom posjetu?
I ranije sam putovala po zapadnoj Europi i Americi, ali uvijek kao turistkinja, a putovanje u Dubrovnik bilo je prvi put da sam iz Indije izašla kao književnica. Tako se moj prvi susret s kolegama na fakultetima izvan Indije i nekoliko pisaca zbio na konferenciji o feminističkim teorijama i praksama u jeziku i književnosti, održanoj u Dubrovniku.
Sjećam se dviju zanimljivih grupa feministkinja iz Amerike i Francuske. Kako ne govorim francuski, a i rad mi je bio na engleskom, bila sam s američkom grupom, no srce mi je bilo u francuskoj. S nekima sam se na konferenciji i sprijateljila. S Nadjom Tesich, koja je rodom iz Jugoslavije, ali je emigrirala u New York. S Roxannom Prazniak iz Virginije koja me pozvala na gostovanje na koledž u Hampden Sydney, pa s Marrianneom iz Iowe, Walterom Hoelblingom iz Graza kojega sam ponovno srela 1993. Bila je tamo i Karen Blomain, pjesnikinja iz Pennsylvanije, Mary Redick iz Kalifornije te netko iz Francuske tko mi je poklonio knigu Anais Nin, ali se sad ne sjećam tko je to točno bio.
Pisaca je na skupu bilo malo, sve se uglavnom vrtilo oko akademskih rasprava, no bilo mi je divno. Osjećala sam se kao kod kuće, sve mi je sličilo na Indiju, onako siromašno ali prijateljski i puno energije. Ekonomski je kolaps bio očit. Šalile smo se kad smo shvatile da zbog brze devalvacije dinara karta do Kotora košta više nego za put izvan zemlje. Političke sam krize ostala poprilično nesvjesna, možda jer sam kao Indijka navikla na takve stalne pretumbacije, a koje nikad ne dovedu u pitanje kontinuitet naše nesavršene demokracije, osim možda u vrijeme Indire Gandhi, 1975. – 1976.
Bila sam tada jedina Indijka, ne samo na konferenciji nego i u Dubrovniku. Kako sam u to sam vrijeme još nosila bindi, svi su me ispitivali jesam li Indijka. U šali sam se raspitivala imaju li kakav popust za Indijke. Sjećam se i posjeta Lokrumu i potrage za savršenom plažom na kojoj bismo se mogle okupati. Jedino negativno iskustvo dogodilo se kada je nas, grupicu od 8 ili 10 žena, nakon pića i zabave, presrela skupina mladića koji su htjeli napasti Njemicu koja je bila s nama. Bilo je besmisleno da se sve potučemo s njima. Dvije su ih najsnažnije Amerikanke uspjele urazumiti. Vratile smo se u hotel, potresene, odjeća na Njemici je bila dijelom potrgana. Nije mi bilo jasno zašto su baš nju napali. Druge su pretpostavljale da je to zbog njezine sitne građe ali mislim da to nije bio pravi razlog. Primjećivala sam i druge znakove neprijateljstva prema strancima, iako ne prema meni, što me iznenadilo. Rekla bih da je sve bilo na putu da u tren plane.
U jednom svom eseju pišete o kolonijalizmu kao stanju uma. U njemu spominjete i hvalu koja danas često prati pisanje na engleskom jeziku. Zanima me nekoliko aspekata ove situacije. Pišete na hindskome, ali mogli ste lako odlučiti da Vaš jezik bude engleski. Isto to su mogli odlučiti i drugi hindski autori. Ali niste. Što za Vas, u zemlji kao što je Indija, predstavlja odluka pisati na hindskome? Kako mlađa generacija indijskih autora doživljava pitanje jezika u književnosti?
Dvojezičnost nas Indijaca je ništa nego šala povijesti. Engleski je ostao nakon Britanaca kao jezik obrazovanja jer ga je podupro američki neoimperijalizam – svi ti centri po Indiji danas nude zaposlenja, a ta su više nego nužna. U tim centrima vokabular je vrlo ograničen i to je odlika govora mlađe generacije. I sami to znate. Ako ne znate, čitajte tekstove Nadje Tesich. Svi koji su dobro znali hindski, studirali ga ili ga govorili kod kuće, i pisali su na hindskome. Oni koji nisu bili te sreće, pisali su na engleskom. Dobro, osrednje, loše, uglavnom imajući na umu strana tržišta, neki nisu bili uvijek uspješni.
Ja spadam među one sretne. Upisali su me u školu na engleskom jeziku, ali sam bila dobra ne samo u hindskoj gramatici (dijelom i u urdskoj), nego i u hindskoj književnosti. Nisam namjerno izabrala ovaj jezik. Napisala sam nekoliko priča na engleskom i hindskome na početku i pronašla se u hindskoj književnoj riječi. Većina ljudi koji pišu na materinjem jeziku bolje razumije povijest, geografiju, društvene odnose i povrh svega toga kompleksnost i kreativnost koju jezik posjeduje. Mlađa generacija odabire engleski jer je to jedini jezik koji znaju. Barem se meni tako čini jer na engleskom razgovaraju s prijateljima i na društvenim mrežama.
Utječe li rod na odabir jezika u Indiji?
Rod sam po sebi ne, ali obrazovanje da. Manji postotak žena je obrazovan, a postotak žena i muškaraca koji dovoljno dobro poznaju engleski da bi na njemu stvarali književne tekstove je još manji. Zato u većini tekstova koje su Indijci napisali na engleskome nedostaje jezične igre. Ne naravno u svima. Neki su se autori, kao Amitav Ghosh ili Vikram Seth ili mlađahni Rahul Bhattacharya, vrlo kreativno poigrali engleskim kao i svojim materinjim jezikom.
U nekim pričama i esejima pišete o ženama. Jednom ste napisali da književnost može potaknuti ljude da razmisle o svome identitetu, identitetu pojedinca i drugih. Na što želite potaknuti čiatelje kad pišete o ženama?
Želim da shvate da se sve žene ne mogu strpati u isti kalup, da je svaka žena osoba za sebe, vrlo različita od drugih. U kratkim crtama, da na svaku ženu gledaju kao na misaono i tjelesno biće, a ne kao na skupinu jedinki istoga roda. O ženama pišem i kad govorim o drugim temama kao što su politička sloboda, ekonomija, okoliš, korupcija, rat, neredi itd., kao i o muškarcima. Zapravo moje žene tada dolaze na svoje, npr. u priči koju sam nedavno napisala (Vasu ka kutum) ili u ranijem romanu (Anitja). Na čitatelju je da shvati da ga čeka isti posao bez obzira je li protagonist muškarac ili žena.
Anitja, moj najvažniji roman, govori o dilemi s kojom smo se suočavali u borbi za nezavisnost: oružana pobuna ili nenasilna borba. Možda se pitate zašto sam o tome odlučila napisati roman, a ne povijesni prikaz ili polemiku. U današnjem se svijetu o svakom događaju piše vrlo detaljno i slikovito, pa čemu onda priče, romani, drame o tim događajima? Jer književnost sudionike pretvara u prepoznatljive pojedince. U književnome tekstu možemo dijeliti ili se poistovjetiti s njihovim životima, čak i kad su nam vrlo strani i tuđi. Kao čitatelji shvaćamo da smo drugačiji od protagonista, no shvaćamo i da je to igrom slučaja mogao biti i naš život. Tako se radoznalost, šokiranost i ljutnja pretvaraju u suosjećanje, i u tom procesu ne samo pisac nego i čitatelj postaje taj Drugi. Internalizacija Drugoga i nadilaženje sebe, po meni, najsigurniji put za borbu protiv predrasuda i nepravde. Znam da se možda previše nadam. Ali pišem da bih ljude potaknula na suosjećanje i na vježbu promišljenoga izbora. Očekujem da čitatelj razmišlja o svemu tome dok drži moju knjigu.
Zbog jednog su Vas romana i uhitili sad već davne 1980. Kako objašnjavate prisutnost cenzure u Indiji, zemlji koja tvrdi da je službeno najveća demokracija na svijetu? Je li se prisutnost cenzure povećala u posljednjih nekoliko desetljeća?
Teška srca moram priznati da se situacija pogoršala te da je cenzura, osobito cenzura koja se poziva na religiju, s vremenom porasla u Indiji. Moja dijagnoza možda nije politički korektna, ali je moje viđenje situacije. U Indiji zajedno žive ljudi različitih vjerskih opredjeljenja. Dogodi se da pripadnici jedne vjerske zajednice demonstriraju i odaju se nasilju jer misle da je njihova religija nekako povrijeđena, a onda opet nakon nekog vremena druga grupa ode u radikalizam sa svojom percepcijom religije te je država na kraju prisiljena nametnuti cenzuru. No istina je da je u Indiji društvena i obiteljska cenzura mnogo raširenija nego državna. Najzloćudnije je njezino svojstvo što vodi u samocenzuru, koja je učestalija kod žena nego kod muškaraca.
Neki su pisci čak bili ubijeni zbog svoga političkoga ili vjerskoga prkosa. Nije ih međutim ubila država, nego samoimenovani čuvari morala ili terorističke grupe. 1988. ubijen je panđapski pjesnik Pash, pa je 80’ih teluški pisac Varvar Rao završio u zatvoru zajedno s drugima, a isto se dogodilo i nekim drugim autorima. Mnogo se pisalo o ubojstvima Pansarea, Dhabolkara i Kalburgija koja su se zbila između 2013. i 2015. Ovo su ubojstva za koja javnost zna. Ne zna se koliko je književnica napadnuto, tuženo, mučeno, sve da bi odustale od pisanja ili da bi pod prisilom počinile samoubojstvo. Ali kao što sam rekla na početku, to često nije povezano s državnim institucijama nego s njihovim obiteljima, kolegama, susjedima.
S druge strane, cenzura postoji diljem svijeta, i ona izravna kao i ona prikrivena. I ja i moji poznanici smo bili žrtve rasizma u Americi, Nizozemskoj ili po drugim europskim zemljama. Čini mi se da se u Indiji ljudi različitih jezika, religija, kultura i povijesnoga iskustva barem uspijevaju održati zajedno, a da ne dođe do raskola ili otvorenoga rasizma.
—–
Marijana Janjić rođena je 1983. u Banjaluci, a u Zagrebu je završila diplomski studij kroatistike i indologije. Trenutačno dovršava poslijediplomski studij sociolingvistike s temom o indijskim jezicima na Sveučilištu u Zadru. Uredila je i prevela nekoliko publikacija, živjela i radila u Indiji nekoliko godina. Volontirala je na Katedri za indologiju te radila na projektu o e-učenju azijskih jezika, a sada predaje o Indiji na Sveučilištu za treću dob Pučkoga otvorenoga učilišta. Već duže vrijeme surađuje s Indijskim kulturnim centrom u Zagrebu.
