Mirjana Karanović glumica je koja je svojim ulogama obilježila tri desetljeća srpskog, hrvatskog i bosanskohercegovačkog filma, a i kazališta. Nakon toliko godina ispred kamere, stala je i iza nje. Zbog njezinog režijskog i scenarističkog (scenarij s njom supotpisuju Stevan Filipović i Darko Lungulov) prvijenca Dobra žena, u kojem je i u glavnoj ulozi, razgovarali smo s njom ovo ljeto u Motovunu za vrijeme Motovunskog filmskog festivala na kojem je bio prikazan.
Premijera je bila na Sundance festivalu u siječnju, popratile su ga dobre kritike u američkim medijima, u ožujku je na Festu premijerno prikazan u Beogradu, gdje je Mirjana Karanović nagrađena kao najbolja glumica, hrvatska premijera je bila na Pulskom festivalu, gdje je pak film dobio nagradu za najbolju manjinsku hrvatsku koprodukciju.
Naime, Dobra žena je srpsko-bosansko-hrvatska produkcija (produkcijske kuće This and That Productions, Deblokada, Nukleus Film). Uz Mirjanu Karanović igraju Boris Isaković, Jasna Đuričić, Bojan Navojec, Hristina Popović, Ksenija Marinković, Vlado Kerošević. Središnji lik fima je Milena, žena u srednjim godinama, supruga, majka troje djece, kućanica, koja te svoje uloge uzorno obavlja i ima dobar, čvrst 30-godišnji brak s Vladom (Boris Isaković) sve dok taj uljuljkani život ne prekine videokaseta koju nalazi u kući, a koja prikazuje Vladu kako u ratu ubija zarobljene civile. Prisiljena je donijeti odluku hoće li nastaviti svoj dobar život kao da se ništa nije dogodilo ili će ga razoriti razotkrivši istinu.
Mirjana Karanović ovoga puta sama otvara mračnu ratnu temu, ali su joj one u glumačkom radu dobro poznate. U Svjedocima Vinka Brešana tumačila je udovicu hrvatskog branitelja, u Grbavici Jasmile Žbanić Bošnjakinju koja je iz silovanja za rata dobila dijete, u norveškom filmu Blodsband majku kosovskog Albanca. Takav izbor donio joj je puno teških etiketa, ali i glumački i ljudski kredibilitet.
Dobra žena se otvoreno naslanja na stvarnu snimku zločina specijalne srpske vojne jedinice Škorpioni nad muslimanskim civilima, počinjenom tijekom rata u okolici Srebrenice, koja je puštena 2005. na Haškom sudu. Snimka je izazvala šok u Srbiji i prisilila mnoge da se suoče s onim što se događalo. Međutim, bilo je i osporavanja, prebacivanja na zavjeru međunarodne zajednice, optuživanja nevladinih udruga, umanjivanja zločina jer su počinitelji bili „infantilni“, a povodom snimke se tadašnji predsjednik Vlade, Vojislav Koštunica nije ni oglasio. Kako je na vas djelovala ta snimka? Je li ona zapravo bila okidač za Dobru ženu?
I mene je šokirala i nakon te snimke sam počela da razmišljam kako se osjeća majka klinca kojeg su ubili, a onda sam poslije nekog vremena razmišljala kako bi se osjećala majka ili žena ubojice. I ti ljudi imaju porodice, nečiji su. Činilo mi se da je to odlična priča i da bih voljela glumiti ženu koja se s tim suočava, a onda sam shvatila da takav scenarij nitko u Srbiji neće napisati.
Jeste li s nekim razgovarali o tome da se napiše takav scenarij?
Nisam, ali znam što se snima, kojim se temama bave mladi filmaši, o devedesetima nema nešto jako, autentično. I tako sam sama započela. Kada su nas 2009. s Festivala Karlovy Vary vozili na aerodrom u Prag, u autobusu sam izvadila papir i počela pisati. Tada sam napisala prve četiri scene, a kada sam se vratila kući, ispisala sa sve što mi je bilo u glavi. Htjela sam da netko napiše scenarij po toj mojoj skici, jer ja nisam znala kako se piše scenarij, i zvala sam Jasmilu Žbanić za savjet. Ona mi je rekla: ‘Zovi najboljeg. Mirka Kovača.’ Na to nisam ni pomišljala, to je kao da mi kažete – zovi Boga. Ipak sam poslala to Mirku Kovaču i on mi je odgovorio da je zauzet, radio je tada film sa Zrinkom Ogrestom, ali mi je komentirao što valja, što treba popraviti, rekao da je to važna tema, da se trebam time baviti i neka se udružim s nekim mladim. Tada sam se sjetila Stevana Filipovića, kojeg nisam znala, ali sam mu čitala tekstove. Ni on nije znao kako se piše scenarij, ali smo odlučili da ćemo početi pa kako bude. Kada nam s pridružio Darko Lungulov, s njim sam napravila završno uređivanje scenarija. Ta me priča dugo držala i jako mi je bilo važno da ta žena bude obična osoba, da nema aktivizma u sebi, da je bez stava, jer je to sigurna pozicija. Odrasla sam u vremenu ženskih prava i feminizma, a danas se ide u kontra smjeru, prema udobnosti. Želimo život bez muke, samo da nam bude dobro i da uživamo. Najvažniji cilj djevojke nije da završi fakultet i postigne nešto, nego da se situira, i to nije pitanje samo novca, već sigurnosti i zaštite. U priči me vodio takav ideal dobrog, mirnog života u kojemu nema potresa. Devedesetih sam se u nekim teškim trenucima znala pitati kako bi bilo da sam površna i da me ništa ne dira, koliko bi lakše bilo. Željela sam jednu takvu osobu, koja je odsječena od svijeta, koja je dugo šutjela, koja ima izgrađen život i ne unosi promjene, suočiti sa situacijom u kojoj nitko drugi ne može donijeti odluku, već ona sama. Zato je njezina drama jaka, ona je prvi put u životu prisiljena da bude samostalna, a ne zna kako. O tom bolnom rezu s prethodnim životom sam snimila film.
Barbara Matejčić i Mirjana Karanović
Upravo je ta individualna razina suočavanja inače nevidljiva. Mi smo se, uglavnom bezuspješno, pokušavali kolektivno suočavati s prošlošću, pri čemu se bijes i optužbe mogu usmjeriti opet na neko kolektivno tijelo – na političko vodstvo, sistem, vojsku… No vaš film nudi nepoznatu nam perspektivu jedne obične, „dobre“ žene koja mora odlučiti što će kada sazna da je zločinac njezin bližnji.
Za mene to ‘dobra’ ima dvostruko značenje. S jedne strane se trudimo da budemo dobri ljudi, ali to često znači biti poslušan, ne petljati se u stvari koje vas se ne tiču. Roditelji djeci govore ‘budi dobar, nemoj da galamiš, ne postavljaj pitanja, budi miran’. Ali, kada je vrijeme prepuno loših stvari, ne možeš biti dobar, moraš se pobuniti. Njezina dobrota je dala legitimitet njezinom mužu da smatra da je njihov život u redu. Tako su i dobri ljudi dali legitimitet režimu Slobodana Miloševića da misli da je sve u redu. To se vrlo često dešava, životi su nam opterećeni raznim krizama, ali mi nećemo mutiti vodu, nego ćemo biti dobri, a oni koji odlučuju o našim sudbinama će misliti da je sve u redu, jer nitko se ne buni. Dobro je ne biti dobar.
To naslovno „dobra“ možemo čitati i tako da ona postaje dobra u onom trenutku kada odluči da je istina važnija od njezina komfora?
To sam postavila kao moralni imperativ. Lojalnost, ljubav i cijeli život koji gradimo nisu vrijedni moralne izdaje vlastite ljudskosti. To je temelj čovječanstva.
Film na niz razina u središte postavlja pitanje osobnog morala i odgovornosti. Jesmo li odgovorni i za nepostavljanje pitanja? Jer, Milena nije zapravo znala što je njezin muž radio u ratu dok nije vidjela snimku.
To je u zoni raspodjele teritorija, što se danas sve više potencira – muški i ženski svijet. Nećemo se miješati u muškarce i njihove teme. Tako je Milena gazda na svom teritoriju, ali izvan toga nikada ništa nije pitala. Zbog mira u kući, a i svog mira. Znala je da joj muž ide u rat, da nosi oružje, prala je njegovu uniformu, ali nije htjela ništa pitati, kao da je slutila da bi odgovor mogao povući neke stvari s kojima se ne bi mogla suočiti. Često je to tako u životu, kada o nečemu ne govorimo, mislimo da će nestati. U filmu ona kaže: „Ma sve će se to nekako riješiti.“ Ne mora ona, nekako će se već to riješiti.
Dobra žena je i film o poziciji žena u našem društvu. Jednu muž vara, od druge pije, jednu je tukao i spasila se kada je umro, a glavna junakinja, iako ima pristojan brak, zapravo statira u životima svoje obitelji i s djecom uspostavlja odnos preko hrane. Uvrstili ste dosta stereotipa o životu žena na Balkanu, koji se pak potvrđuju u praksi.
Više sam se bavila parovima, nego samim ženama. Vlada i Milena su jedan par, jedan način života, onaj koji dobro funkcionira zato što se ništa ne zna. Suzana (Jasna Đuričić) i Dejan (Bojan Navojec) par su koji je svjestan što se desilo, on je njoj sve ispričao i zajedno plaćaju cijenu užasa kroz koji su prošli. Zato oboje piju i drogiraju se.
Vlada je korektan otac i suprug, vezan je uz obitelj, materijalno ih osigurava, za razliku od svojih prijatelja, ne pije, ne vara ženu… zapravo je uzoran balkanski muškarac. Jasno je da je s namjerom takav, da nije portretiran kao loš čovjek, da bi ono što je počinio bilo u većem kontrastu, da bi se pokazalo da i dobri očevi i supruzi mogu biti ratni zločinci.
Zapravo nisam željela da se u njezinu odluku umiješa bilo koji dodatni argument, kao, on je vara pa ga je izdala. Zato mi je bilo važno da on bude čovjek koji bi mogao da bude san svake balkanske žene, a njihov odnos gotovo idealan, jer je time i jasniji privid tog života.
Jeste li imali nekih predložaka iz stvarnosti za Dobru ženu? Postoji li uopće u Srbiji narativ o suočavanju s tim što su počinili naši bližnji? U Njemačkoj su nakon Drugog svjetskog rata tek djeca počela postavljati pitanja što su im očevi radili u ratu, a iz filmske umjetnost našeg područja se mogu sjetiti samo dokumentarnog filma Srđana Keče Pismo ocu, koji se donekle bavi tom temom.
Ne postoji. Kada sam se počela baviti time, otišla sam kod Nataše Kandić i pitala je da mi malo priča o tome, jer je ona bila ta koja je dobila taj snimak Škorpiona…
U filmu se lik kojem „dobra žena“ predaje kazetu i čita kao posveta Nataši Kandić, poznatoj srpskoj aktivistkinji koja se bavi ratnim zločinima.
I jest, ona mi je bila inspiracija. Dala sam Nataši da pročita scenarij, a ona mi je rekla da to u stvarnosti ne postoji, da ni jedna žena od svih optuženih ili osuđenih za ratne zločine nije osudila to što su napravili. Sve su stale uz muževe. Ali, ima jedna koja je malo drugačija, rekla mi je Nataša i ja je pitam da nas spoji da razgovaramo. Njezin muž je bio u Škorpionima i suđen je za zločin na Kosovu. Ona je s njim imala troje djece, a kada je uhapšen, rodila je i četvrto da bi pokazala svoju privrženost. Pitala sam je što misli o tome što je on počinio. On joj je rekao da on to nije napravio i ona mu je vjerovala. Pitam je dalje što bi bilo da ima dokaz da je ipak ratni zločinac, a ona kaže da bi ga ostavila. Njoj s četvero djece bi takva odluka bila teška, ali bi imala jake moralne dileme kada bi bila sigurna da je to radio. Zato mi je takva obrana – ‘ne, to se nije dogodio’ – jasna. Kada sam nedavno po Srbiji prikazivala film, jedan čovjek mi je u Novom Sadu rekao da je snimak Škorpiona namješten i da su ljudi samo glumili da su ubijeni. To je toliko apsurdno, ali on je odlučio u to vjerovati i tako se nositi s tim. Nevjerojatna je ljudska sposobnost da zavarava sebe, da negira. Zato ovaj film nije o suočavanju s činjenicama, nego s vlastitom savješću.
Za obljetnicu genocida u Srebrenici sam bila u Beogradu u Centru za kulturnu dekontaminaciju gdje je održan okrugli stol s novinarima iz Srbije, BiH i Hrvatske. Kolegica iz Sarajeva mi je poslije rekla da nema nikakvih pomaka, da već 20 godina govore isti ljudi, na isti način i istim slušateljima. Bi li nešto trebalo promijeniti u načinu na koji govorimo o onome što se dogodilo? Griješimo li u pristupu ili nismo računali na to koliko će strpljenja biti potrebno?
Kada suočavanje s prošlošću ovisi o pojedincima ili udruženjima, a nije dio strategije koju provodi država kao način da se krene u budućnost, kada se to kroz obrazovanje i medije ne ugrađuje u ono što mi jesmo, onda ni ne može biti velikih pomaka. Tako će biti dokle god budemo živi, ako se nešto ne promijeni. I mislim da oni kojima je još stalo do toga – dakle pojedinci i udruženja – ne griješe, ali su im ograničene mogućnosti, mogu samo pokušati nagovoriti nekoga da obrati pažnju.
U nekoliko ste javnih istupa spomenuli da ste konačno dosegli nivo samopouzdanja koji vam je omogućio da snimite film. Zašto vam je trebalo toliko dugo za samopouzdanje? Iza sebe imate sjajnu karijeru iz koje ste mogli crpiti sigurnost u sebe. Mislite li da je taj nedostatak samopouzdanja ženska karakteristika?
Svakako. Muškarci ulaze u razne poduhvate bez ikakvih sumnji u sebe. Naravno, današnje generacije žena imaju više samopouzdanja, pa svaka šuša napiše knjigu, ali neka, meni je to super. Ja sam uvijek pratila neke redatelje ili redateljice, bilo mi je drago da budem dio tima, da sam netko tko doprinosi, uvijek sam se trudila, lomila i bila sam ponosna na sve te predstave i filmove.
Ali uvijek iz te pozicije nekoga tko doprinosi?
Da, nisam uopće razmišljala o tome da bih mogla biti na mjestu redatelja ili nekoga tko je na vrhu piramide, nisam mislila da bih ja to mogla. Onda se nešto promijenilo. Pročitala sam izjavu Slobodana Šijana da bi mnogi glumci iz Srbije mogli da se bave režijom i spomenuo je i moje ime. To je počelo da me kopka.
Je li vam bilo presudno da se odlučite za režiju to što se radi o vašoj ideji, o vašem scenariju, dakle o potpuno autorskom projektu? Biste li režirali nečiji tuđi tekst?
Nisam uopće mislila da ću režirati ovaj film. Radila sam sa Stevanom Filipovićem i mislila sam da ćemo mi to zajedno, a kada smo morali definirati tko će što raditi, onda sam shvatila da imam jaku ideju o tome kako bi to trebalo izgledati i ako bismo se upustili u snimanje, bila bih grozna, jer nije fer da redatelj bude samo moja isturena ruka. Shvatila sam da moram preuzeti odgovornost. Prvi dan snimanja je bio najteži. Spremala sam se i mislila ‘sad ili nikada’. Nakon što smo taj prvi dan odradili, shvatila sam da bih ja to možda i mogla.
Znači li to da je Dobra žena početak vaše redateljske karijere?
Ne mislim da će moja kreativnost ovisiti o režiji, imam dosta posla i kao glumica, ali ako opet nađem nešto što će me držati tako kao ova priča, onda ću se vjerojatno upustiti u to. Ne mislim da moram, ne tražim što bih sljedeće mogla režirati, ali sada znam da mogu.