Ako razmišljate koju biste knjigu čitali na godišnjem odmoru, svakako vam savjetujemo da na svoj popis uvrstite novu knjigu Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil, 2019.).
Maša Kolanović radi na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Do sada je objavila niz autorskih članaka o književnosti i popularnoj kulturi, knjige fikcije Pijavice za usamljene (2001.); Sloboština Barbie (2008.); Jamerika: trip (2013.) te studiju Udarnik! Buntovnik? Potrošač…: popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije (2011.). Uredila je zbornike Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva (2013.) te The Cultural Life of Capitalism in Yugoslavia: (Post)Socialism and its Other (2017., zajedno s D. Jelačom i D. Lugarić).
Zbirku Poštovani kukci čini 12 kratkih priča, a ilustrirala ju je sama autorica. Kao i u prethodnim knjigama, Kolanović se odbija vezati samo uz jedan žanr; dapače, može se reći da osmišljava vlastite, hibridne žanrove kao što su “tranzicijska gotika”, “postsocijalistička zona sumraka” ili “jezivo stvarnosna proza” (kako saznajemo već s korica). Tematski se priče vrte oko svakodnevnog života: od turistifikacije Dubrovnika, svađe s teleoperaterima i preljuba do kupovine dječjih igračaka i odlaska s bakom na tržnicu. Ono što ih povezuje je prisutnost Konzuma kao metafore ekonomski opustošene Hrvatske, kao i kukaca (kupaca) u koje nas je pretvorio kapitalizam.
Naslov knjige sugerira da je riječ o jezivim pričama, no čitatelji koji očekuju tipične horor zaplete vjerojatno će biti razočarani (ili barem pomalo zbunjeni). Što je zapravo jezivo u tvojim pričama?
Baš tako. Ovo nije žanrom iskonstruirana jeza, ovo je jeza koja izvire iz naše prepoznatljive svakodnevice. Ta se jeza nalazi u vrlo običnim i svakodnevnim situacijama kad ih se promatra iz jedne specifične perspektive koja opaža trenutke bespomoćnosti, ranjivosti, bijesa i očaja. Jeza je naposljetku osjećaj, tj. efekt dok kojeg se može doći različitim strategijama gradnje priče.
Metaforika kukca svojevrsna je posveta i referenca na Kafkinu Preobrazbu. Kontekst u kojem je Kafka pisao očito je drugačiji od hrvatske sadašnjosti, no možemo li reći da su neke njegove ideje aktualne i danas?
Svako vrijeme i svaki kontekst aktivira različite potencijalne značenja u književnim tekstovima i općenito, umjetničkim djelima. Meni se čini kako iz prepoznavanja našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima pronalazimo puno toga aktualnog, da ne kažem akutnog: osjećaj bespomoćnosti, apsurda i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. Kafka je naposljetku svoje tekstove pisao u zamahu razvoja kapitalizma ranog 20. st., zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi. U tom je smislu Kafka naš suvremenik, a iz tog je uvida proizašao i moj motiv da metaforički povežem vlastiti tekst s Kafkinim.
U knjizi zorno prikazuješ premreženost identiteta i predmeta koji nas okružuju. Do koje mjere su naša sjećanja, emocije i događaji u životu definirani konzumerizmom?
Odnos ljudi i stvari jedna je od središnjih tema ove knjige. Koliko je složen taj odnos, koliko stvari progovaraju o nama samima u našim najintimnijim trenucima, koliko smo zapravo određeni i ovisni o stvarima svojevrsno je ljepilo različitih priča u ovoj knjizi. Taj me odnos u knjizi nije samo zanimao u smislu kritike konzumerizma iako se upravo ta problematika logično nadaje kao primarna. Zanimao me taj odnos i na jednoj dubljoj egzistencijalnoj razini, primjerice, možemo li kao ljudi uopće ostvariti odnose, iskazati osjećaje, spoznati svijet bez posredovanja naizgled trivijalnih materijalnih predmeta. Osvještavanjem te spoznaje koliko god da je vrlo jednostavno i izvire iz vrlo očiglednog u našoj materijalnoj stvarnosti, isto je pomalo jezivo.
Jedna od najupečatljivih priča u knjizi, Beskraj, tematizira majčinstvo na način koji dosad nismo imali prilike vidjeti u hrvatskoj književnosti. Daleko od idealnog prikaza majčinstva kojim nas bombardiraju sa svih strana, klaustrofobični svijet tvoje “majke-dojke” pokazuje sav fizički i emocionalni rad koji je potreban za brigu o djeci (koja su ovdje prikazana gotovo parazitski). Zašto si se odlučila za takav prikaz?
Na takav sam se prikaz odlučila jer društvo rijetko prepoznaje i priznaje sav teret majčinstva, o tome nije pristojno javno govoriti, podržava se samo idealna verzija. Jer da nije tako, možda ”ne bi svita bilo”. A opet, žene među sobom dijele upravo takve priče, jedna drugu razumiju po pitanju umora i opterećenosti, baš kako kažeš, u golemom emocionalnom i fizičkom radu koji unatoč svim krilaticama o ravnopravnosti ipak većinom pada na leđa žena. Htjela sam takvim prikazom prekinuti takav samodostatan krug komunikacije i sve te afekte koje kruže među, kako kažeš, ”majkama-dojkama” servirati otvoreno.
Motiv ustaškog “U” pojavljuje se gotovo u svakoj priči, kao najnormalniji dio svakodnevice. Jesmo li “oguglali” na rastući i otvoreni fašizam u našem društvu?
Eto, to je taj jedan tipičan komadić jezivosti o kojem pišem. Jezivo je upravo to koliko su ustaški simboli postali svakodnevni. Na njima se ogleda tipično hrvatska ”banalnost zla”. Ljude više posebno ne šokira činjenica da im djeca veselo spuštaju niz tobogan s ugraviranim svastikama i slovima U.
U nekoliko priča važnu ulogu ima i mobitel, ali ne kao sredstvo komunikacije, već više izvor frustracije i nemoći. Kako vidiš ulogu tehnologije u našim životima?
Tehnologija je svakako jedno od onih istodobno moćnih i opasnih oružja u našim rukama koje prvenstveno ovisi o onome tko ga i kako koristi. Mobitel nam je definitivno olakšao život u mnogim segmentima, ali isto tako prijeti dokinuti ono izvorno ljudsko i najvrednije u nama, a to je neposredna komunikacija, empatija, slušanje i gledanje sugovornika. Naš mozak se istrenirao da svako malo mora provjeriti tu spravicu čime se težište unutar nas samih izmješta u mjesto izvan nas samih. Lakše nam se baciti u konfete spamova na društvenim mrežama, nego promisliti o našim postupcima, uživjeti se u drugog. Preobrazba naše društvenosti i ljudskosti je u tom smislu već nepovratno uzela maha. Ipak, književnost može nešto kritički reći o tome jer svima ostalima to nije u interesu.
Osim književnih, pišeš i znanstvene radove na temu kapitalizma, ekonomije, kulture, tranzicije… Što ti književnost omogućuje, a znanost ne, i obrnuto?
Uvidi koje dobivamo iz znanosti sustavni su, temeljiti i zorni, ali znanje koje proizvodi književnost nerijetko govori neposrednije i direktnije te time posredno ukazuje na manjkavost znanstvenog diskursa. Književnost i umjetnost govore s jednim nepredvidivim viškom znanja i proizvode efekt u našim emocijama koje znanstveni diskurs može teško postići. Zato se ne mogu izražavati isključivo u znanstvenom diskursu, ponekad ga osjećam kao pretijesnu cipelu i obratno.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
