U sklopu ovogodišnjeg Tabor Film Festivala, kao dio propratnog programa, predstavljena je izložba Posve sami, zajedno talijanske umjetnice, kustosice i predavačice s berlinskom adresom Martine Menegon. Riječima same autorice, radi se o generativnoj simulaciji uživo, imerzivnoj WebVR-instalaciji i virtualnoj skulpturi. Rad prikazuje virtualne klonove 3D-skena tijela umjetnice koje čine zgusnute formacije kao posljedica algoritamske anomalije. Vječita patnja klonova prelazi iz ekstaze u tjeskobu, opirući se bilo kakvim koncepcijama identiteta, istovremeno razotkrivajući krhkost naših tijela i našu sintetičku tjelesnost.
S Martinom smo porazgovarali o ovom konkretnom postavu i radu, ali i općenito o njenoj praksi i interesima.
Budući da se i sam u radu bavim idejom digitalnih dvojnika, zanimaju me tvoja razmišljanja o ponavljanju kao umjetničkoj strategiji.
Prije svega hvala na ovom intervjuu – uvijek mi je super povezati se s umjetnicima koji se bave sličnim temama! Kao što si spomenuo, “avatari” su definitivno u srži mog rada, ali ja ih ne doživljavam kao virtualizaciju sebe (dvojnice, surogate), već o njima razmišljam kao aktivnim proširenjima/povećanjima mene. Nisu odvojeni od mene već dio mene. Kada radim s avatarima prisutan je konceptualni, ali i terapijski sloj. Stoga se može reći da je ponavljanje mojih avatara način za vizualno promišljanje o sebstvu kao višestrukom, dinamičnom, fluidnom, neograničenom, u stalnoj promjeni i ponekad nestabilnom.
U opisnom tekstu za Posve sami, zajedno stoji kako je to rad koji spaja dvije stvarnosti – fizičku i virtualnu. Što dijeli ove dvije stvarnosti i kako dolazi do njihovog spajanja?
Već dugi niz godina fokusiram svoj rad oko vlastitog koncepta “sintetičke korporalnosti”, što je igra riječima koja opisuje virtualnu stvarnost koja se može fizički percipirati. Zaista osjećam da je naša suvremena stvarnost nadmašila stare pojmove virtualnog i materijalnog te da se sastoji i od fizičkih i od digitalnih elemenata koji su-postoje i u stalnoj su razmjeni. Dakle, ne vidim ove dvije stvarnosti kao razdvojene, već ujedinjene u stvarnost koja je fluidna, dinamična i višestruka – kao i mi sami.
Svojim radom stvaram virtualna okruženja u kojima mnogostruke ja mogu istovremeno postojati, ali i postati vidljive unatoč njihovoj virtualnoj prirodi. Čineći da virtualno postane vidljivo moguće je istinski razumjeti kako je digitalni, online svijet dio naše offline stvarnosti “onkraj tipkovnice”.
Jedan od mojih najdražih načina da to postignem je korištenje neobičnog i grotesknog: ako se virtualno tijelo ponaša, kreće ili izgleda neobično ili čak nemoguće, tada možemo pokrenuti fizički osjećaj i vezu s virtualnim. Ksenia Fedorova je jasnija u tome kada piše da se svijest o sebstu “najintenzivnije aktivira u trenucima uznemirene ravnoteže, u situacijama zbunjenosti i dezorientacije”. Ovaj citat mi je blizak srcu jer obilježava velik dio moje umjetničke prakse i istraživanja.
Na praktičnijoj razini, rad Posve sami, zajedno realiziran je kao fizička i virtualna instalacija. Ovisno o mjestu, rad prikazuje jedan ili dva monitora u offline prostorima koji izvode simulaciju uživo, te stvaraju portal u društveno-virtualni prostor Mozilla Hubsa, gdje je rad instaliran u drugom obliku. Tijekom otvorenja za premijerno izdanje rada na TFF-u bila sam prisutna u obje stvarnosti kako bih mogla razgovarati i povezati se s avatarima koji posjećuju prostor Mozilla Hubsa, kao i razgovarati s ljudima koji su bili prisutni u fizičkom prostoru.
Izložba je postavljena u sobi za mučenje Velikog Tabora. Utječe li i kako ova specifična lokacija na način čitanja i doživljaja ovog rada?
Kako bih odgovorila ovo pitanje, morala bi se vratiti u 2019. godinu prvoj iteraciji projekta. Zapravo, pokretni avatari videa Posve sami, zajedno započeli su kao narudžba za limited edition GIF „so much for self control“. Kako bih opravdala kupnju GIF datoteke htjela sam stvoriti nešto dragocjeno.
Moja “offline ja” bi vrlo rado plesala iako ne zna, pa sam pomislila kako bi to umjesto nje mogla učiniti “virtualna ja”. Tražila sam načine kako da prenesem plesne pokrete na virtualna tijela i rješenje koje sam pronašla izgledalo je savršeno; međutim, kada se primijenilo na moje avatare, rezultiralo je vrstama pokreta koje možete vidjeti u Posve sami, zajedno (ruke koje ulaze u prsa avatara, neprirodno postavljene noge itd.). U početku sam se smijala jer su me pokreti podsjećali na “pačji ples”, no što sam više gledala u svoje virtualno ja, to je smješak više nestajao, i shvatila sam da sam virtualnu sebe podvrgnula stalnom i neprestanom mučenju.
Dakle, to što je moj projekt sada instaliran u “sobi za mučenje” apsolutno odgovara, jer odmah kontekstualizira srž algoritamske pogreške koja se izvodi uživo u izložbenom prostoru i mogu zamisliti da avatar odmah postaje vidljiv. To je posebna i neuobičajena lokacija za postav. Iako je ne bih nužno sama zatražila, nisam je mogla odbiti!
U svom radu koristiš razne CGI tehnologije, a tvoje vlastito tijelo / lice figurira kao glavni model. Primijetio sam da se termin “propriocepcija” spominje prilikom definiranja tvog odnosa prema tim varijantama “tijela i ja”. Kako razumiješ propriocepciju?
Vratila bih se nazad na koncept sintetičke tjelesnosti. Ovaj tip virtualne stvarnosti možemo percipirati na fizičkoj razini. Propriocepcija je izraz koji je vrlo tjelesno / fizički povezan i predstavlja mogućnost da osjetimo svoje pokrete i položaj – u osnovi mogućnost da osjetimo “fizičkost” našeg tijela. Kad sam počela promišljati o okidačima sintetičke tjelesnosti, termin propriocepcije se često pojavljivao u odnosu na, primjerice, fizičke testove povezane s osjećanjem virtualnih tijela. Izraz koristim pretežno kako bih naglasila stvarnost virtualnog; ono je za mene toliko stvarno da je fizičko (i obrnuto).
Radiš i kao kustosica i edukatorica. Jesu li ove uloge (i kako) drugačije od bivanja umjetnicom?
Za mene su ove uloge apsolutno isprepletene i u stalnoj (rekla bih čak i neophodnoj) interakciji te se bave razmjenom, dijeljenjem i njegovanjem zajednice. Kada stvaram umjetnost, dijelim svoja razmišljanja i koncepte. Kada predajem, dijelim svoja iskustva koja sam stekla kao umjetnica. Kada kuriram, dijelim s drugima svoju mrežu ljudi kojima se divim (često su to umjetnici/e s kojima sam surađivala i razmjenjivala znanje i iskustva). Sve ove uloge su mi neophodne, ne mogu se zamisliti van njih, i sretna sam što ih mogu sve prakticirati.
U odnosu na tvoj rad, zanimljiva mi je jedna stvar. Ovaj razgovor vodimo putem pisane forme (Google Docs) u kojoj je na neki način prisutan izostanak kontakta. Ova pitanja napisao sam s pretpostavkom kako će tekst, jednom kada na njih odgovoriš, simulirati “prirodni” tok razgovora unatoč tome što se on nije odvio uživo. Na taj način je naš razgovor istovremeno “stvaran” i “virtualan.”
Točno! Bilo mi je zadovoljstvo odgovarati tvoja pitanja! Osjećam se kao da smo razgovarali na način koji se razlikuje od onoga što obično smatramo razgovorom, ali je to ipak razgovor. To je odličan primjer kako naša stvarnost funkcionira i koliko toga možemo još naučiti o kretanju našom stvarnošću – i virtualnom i fizičkom.
Martinin rad možete pratiti na službenoj stranici i Instagramu.
