Martinu Križanić uistinu je teško opisati u svega par rečenica. Ova svestrana djevojka diplomirala je sociologiju na temi japanskih supkultura kao izrazu otpora prema patrijarhatu, o čemu je pisala i u svojoj zanimljivoj i obuhvatnoj knjizi Slatko lice pobune (Jesenski & Turk, 2013.).
Također se bavi modnim dizajnom, kako kroz trenutni studij kostimografije, tako i putem vlastitog projekta myauMANIA, kojim istražuje granice između umjetnosti, popularne kulture, konzumerizma i aktivizma. Uz to organizira i brojna predavanja, te različita događanja i druženja tematski vezana uz Japan.
S Martinom smo popričali o suvremenoj japanskoj kulturi, modnim subkulturama i subverzivnosti, kao i o njezinom vlastitom projektu te načinu na koji se poigrava s različitim rodnim i modnim stereotipima. Povod je bila njezina prva samostalna izložba u TTF Galeriji te predavanje na temu kreativnog aktivizma u Centru za kulturu Trešnjevka.
NEDAVNO JE ODRŽANA TVOJA PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA, MINIMANIA, NA KOJOJ SI IZLOŽILA NOVU KOLEKCIJU INSPIRIRANU JAPANSKOM SUVREMENOM KULTUROM, KOJA UKLJUČUJE POJAVE KAO ŠTO SU SEIFUKU, KIGURUMI, KAWAII… MOŽEŠ LI NAM OBJASNITI NEKE OD TIH POJMOVA I ZNAČAJ KOJI IMAJU ZA TVOJ DIZAJNERSKI PROJEKT?
Radi se o riječima i pojavama koje dolaze iz japanske popularne kulture i zapravo su njeni prepoznatljivi simboli. Seifuku je izraz za tradicionalnu školsku uniformu mornarskih obilježja. Kigurumi je naziv za kombinezone u kojima nositelj izgleda kao stvarni ili zamišljeni lik – Pikachu, Hello Kitty, zeko ili jednorog. Japanske subkulture, kao što su decora i gyaru, uključile su u svoj stil takve kombinezone, a danas ih nose i mladi diljem svijeta. Isto vrijedi za školske uniforme. Razlog je zabava i osjećaj užitka u nečemu što je veselo i šareno, što nas čini razdraganim.
Japanska pop kultura je prije svega kawaii kultura. Kawaii je izraz za nešto što je slatko, a kao takvo u osobi stvara osjećaj sigurnosti, ugode, veselja, raznježenosti, brige za nešto ili nekoga. Slatke stvari i bića potiču pozitivne emocije, a u društvu kakvo je japansko, prepuno kolektivnih pritisaka i otuđenosti, karakteristika slatkoće prerasla je u autonoman kulturološki fenomen, koji više nije ona slatkoća kakvom se doživljava u drugim zemljama, već prožima sve strukture života.
Međutim, ona više nije samo izvor oslobođenja od svakodnevnih pritisaka, već je postala i sredstvo manipulacije, pobune, izražavanja stavova.
Tako je danas koristi kapitalistički sistem kao obilježje različitih proizvoda, policija i vojska kako bi ublažili osjećaj autoriteta i kontrole, političari u izbornim kampanjama, mladi u subkulturama, feminističke skupine, umjetnici i umjetnice, koji taj temelj slatkoće izvrću i preoblikuju na nevjerojatne načine.
NASUPROT KARAKTERISTIČNE PRETJERANOSTI JAPANSKIH ULIČNIH STILOVA, TVOJI SU NOVI RADOVI MINIMALISTIČKI I MONOKROMNI, BLIŽI ONIMA JAPANSKE DIZAJNERICE REI KAWABUKO. ZBOG ČEGA SI ODLUČILA KRENUTI U TOM SMJERU?
Manje sam izabrala taj smjer iz vlastitih interesa koliko je on izabrao mene, iz prilagodbe lokalnoj umjetničkoj i dizajnerskoj sceni. Kao i u svim ljudskim zajednicama, postoje određene vrijednosti i ukus koji je dominantan. Kako se taj ukus stalno iznova perpetuira, dolazi do diskriminacije drugačijih oblika izražavanja od strane nadležnih institucija. I sama stalno osjećam taj pritisak, pogotovo jer se moj rad općenito razlikuje od onoga što je popularno i traženo u Hrvatskoj. Odlučila sam vidjeti što će se dogoditi ako se prilagodim stilom, ali da rezultat sadrži iste vrijednosne inspiracije koje sam imala i ranije. Moje skretanje u minimalizam je stoga eksperiment, gerilska akcija. Radi se o kritici suvremene mode ispražnjene od značenja, koja se svodi na čistu formu, kao i o kritici utilitarizma ukusa unutar određene scene. Ocjena kvalitete nečijeg rada na kraju ovisi o dominantnim strujanjima, kao i upućenosti promatrača u koncepte kojima se umjetnik bavi. Prilagodba jezičnog, to jest semiotičkog koda stvaranja i prezentacije čini zapravo cijelu razliku između valorizacije ili degradacije promatranog objekta.
Ranije tvrdoglavo ustrajanje na vlastitom putu zatvaralo mi je niz prilika. U objašnjenju govorili su mi da mi rad nije prikladan, da se traži avangarda. Smiješno je koliko je njima ta riječ danas daleka od originalnog značenja. Avangarda je pomicanje granica i kritika postojećeg sistema, a ne doslovce monokromija, minimalizam, dekonstruirani krojevi. Oni ništa ne znače sami po sebi kada su postali još jedna masovna roba, kopija kopije. Postali su oznaka visoke klase, danas visoko obrazovane kulturne elite. Njihov dominantni ukus i načelno razumijevanje umjetničkih koncepata ne mogu sakriti činjenicu da se na kraju radi samo o pokazivanju statusa i bogatstva.
U konačnici to je isto kao da zamislite ugrađivanje Duchampovog pisoara u dizajn vlastitog doma, ako to preporučuju pravi časopisi. Genijalnost prvotne subverzije postaje kič nove društvene elite.
Učinila sam isto i poigrala se s tim kičem. Preuzimanje takvih stilskih osobina otvorilo mi je ranije zatvorena vrata ove sezone te me čak dovelo i do prve samostalne izložbe. Eksperiment je bio uspješan.
U SVOJOJ KNJIZI SLATKO LICE POBUNE NAPISALA SI KAKO JE KAWAII SUBKULTURA DOPRINIJELA OSNAŽIVANJU ŽENSKOG IDENTITETA U JAPANU. NA KOJI SE TO NAČIN SLATKOĆA MOŽE KORISTITI KAO ORUĐE OTPORA?
Tako je, kawaii je prvo bio mladenački pokret koji se razvio 1970ih, a kasnije je ta kultura slatkoće postala instrument za izražavanje novonastalih, izvornih japanskih subkultura koje nisu bile uvezene sa Zapada. Te subkulture su „ženske“ u svojoj naravi, što znači da ih stvaraju i predvode žene, a muškarci slijede njihov primjer, kako su primijetile teoretičarke Sharon Kinsella i Yuniya Kawamura. Ženske subkulture su proizašle iz djevojačke kulture (onna no ko bunka), koju čine dva fenomena – s jedne strane shōjo kultura, a s druge strane kawaii. Shōjo karakterizira ekstremizirana reprezentacija ženstvenosti, iskrivljavanje osobina roda i seksualnosti, prezentacija putem aseksualnosti i transrodnosti. Shōjo promiče društvene veze temeljene na kulturi umjesto na krvnim vezama i seksualnosti, potkopava profil tradicionalne obitelji i oca patrijarha, te se razvija usporedno uz kawaii unutar kulture mladih žena.
S obzirom na shōjo i kawaii, sve što djevojke čine u japanskim subkulturama tiče se nekog oblika manipulacije s ovim osnovnim inspiracijama. Ali taj način nikada ne ostaje isti, on varira od društvene klime i u stalnoj je mijeni, zato je teško dati jednostavan odgovor kako se kawaii koristi kao oruđe otpora. Određene subkulture ga koriste na sebi svojstven način; primjerice, gyaru su 1990-ih i 2000-ih godina stvorile seksualnu revoluciju ranije neviđenu u Japanu, njihov stil „neprivlačnih mini suknji“ bio je genijalan. Grotesku i humor u slatkoći do umjetnosti je dovela japanska Harajuku zvijezda Kyary Pamyu Pamyu. Decore i lolite koriste slatkoću kao aseksualnost, obranu od seksualizirane kulture, ali decora istovremeno gomilanjem kawaii robe do apsurdnih količina na svom tijelu komentira i masovnu kapitalističku industrijsku proizvodnju.
Ono što je zajedničko svima je korištenje tih rodnih osobina na atipične i tvrdoglave načine, stvaranjem modnih slika koje su muškarcima i mainstream kulturi neprivlačne ili čak uvredljive. One se igraju s rodom ne poštujući tuđe granice i očekivanja, te u tome leži subverzija.
KAWAII POKRET JE POPULARNOST DOŽIVIO I IZVAN GRANICA JAPANA, ŠTO NAM POKAZUJE POSTOJANJE LOLITA ZAJEDNICE I U HRVATSKOJ. ŠTO JE TO TOLIKO PRIVLAČNO U JAPANSKIM KULTURAMA NA ZAPADU I MOGU LI ONE OVDJE UOPĆE FUNKCIONIRATI NA ISTI NAČIN KAO U JAPANU?
Sigurno je da kawaii ili shōjo u Japanu i na Zapadu ne mogu funkcionirati na isti način; radi se o vrlo različitim kulturama po pitanju društvenih odnosa, psihologije, religijskih temelja. Kultura slatkoće na Zapadu je potpuno nov koncept i time sam po sebi već subverzivan. Ima stereotipne oznake staromodne ženstvenosti, podređenosti, čednosti, a opet ga koriste djevojke koje su svojeglave i često uključene u feministički pokret. Ovaj koncept je prilično vezan uz treći val feminizma, a na internetskim zajednicama došlo je i do buđenja riot grrrl subkulture s kawaii osobinama.
Druga bitna komponenta je aseksualnost japanskih subkultura. Djevojke koje su preuzele takve subkulture na Zapadu ističu da im one omogućuju bijeg iz seksualizirane kulture. Ta aseksualnost sama po sebi u Japanu nije subverzivna, ona označava „dobre žene“, a služi shōjo kulturi kao poluga „tihog bunta“, njeni ženski svjetovi na van djeluju poslušno. Prava subverzija u Japanu je individualističko, „sebično“, hedonističko ponašanje žena.
Ali u zapadnoj kulturi su ponuđeni oblici ženskih identiteta ekstremno seksualizirani, radilo se o školarki, majci, vojnikinji ili časnoj sestri. U takvom društvu pojava potpune aseksualne prezentacije odraslih žena je uvredljiva. Primjerice, to pokazuju reakcije muškaraca koji na ulici djevojke vrijeđaju, ne seksualno, već prijeteći, o čemu izvještavaju mnoge djevojke u tim subkulturama, često kao dio feminističkih akcija.
POIGRAVANJE STEREOTIPIMA ISTIČEŠ KAO STALAN FOKUS SVOJEG RADA. NA KOJI NAČIN TO POSTIŽEŠ I ZBOG ČEGA SI U SVOJ DIZAJN UKLJUČILA I ELEMENTE HIP HOP KULTURE, KOJA SE UGLAVNOM SMATRA PATRIJARHALNOM?
Stereotipi su odlični jer čine princip našeg funkcioniranja kao ljudskih bića, način na koji si objašnjavamo i predočavamo svijet oko sebe. Ako učinite i mali pomak unutar stereotipa, to će u onome koji promatra izazvati razmišljanje, makar i na podsvjesnoj razini, iako će prva nagonska reakcija, na primjer, često biti ljutnja. Tako da zapravo nije teško postići igru sa stereotipima, koja nam sama nadalje definira i otkriva smjerove u kojima želimo ići. Ona je prije svega proces u kojem moramo biti prilagodljivi i osluškivati reakcije. Osim što promatrači razmišljaju o našoj igri sa stereotipima, usporedno i mi razmišljamo o njihovim reakcijama.
U dizajn najnovije kolekcije odlučila sam unijeti gangstersku rap i hip hop kulturu jer mi je to iskreno u tom trenu izgledalo najblesavije u kombinaciji s minimalističkim, monokromnim, androginim elementima, a ja se jako volim šaliti. Moj rad je uvijek vezan uz subverziju roda i tu se poigravam s njegovim stereotipima, ali ekstremizacijom rodnih osobina, kako to čine Japanci. Takva ekstremizacija i ukriživanje jasnih rodnih kodova otvaraju cijeli niz (trans)rodnih mogućnosti te u konačnici dovode do apsurda i spontanog urušavanja samog koncepta roda.
KAO DIZAJNERICA, ALI I SOCIOLOGINJA, MISLIŠ LI DA MODA UOPĆE MOŽE FUNKCIONIRATI KAO PROSTOR SUBVERZIJE, S OBZIROM NA NJEZINU POVEZANOST S INDUSTRIJOM I KAPITALIZMOM?
Na Zapadu u određenim alternativnim skupinama još uvijek postoji vjerovanje da je kapitalizam izjednačen s dominantnom kulturom no to nije istina. Mnogi teoretičari danas više niti ne govore o jednoj dominantnoj kulturi, već više njih koje se bore za prevlast unutar sustava. A kapitalizam je čudovište za sebe koje će zastupati bilo koju ideologiju, dokle god je ona profitabilna. Lice kapitalizma se mijenjalo kroz povijest, a veliku promjenu doživljava 1960ih kada počinje preuzimati kontrakulturne i subkulturne osobine, postaje takozvani „cool“ kapitalizam primjerice, to su Che Guevara majice). Mainstream tržište otima i sažvače sve osobine alternativnih ideologija, prazni ih od značenja. No istovremeno se stvaralo novo tržište koje su razvijali svi oni koji su uključeni u alternativne ideologije, a podupiru ih konzumenti koji biraju robe u skladu sa svojim vrijednosnim sustavima.
Danas sve više konzumenata odbija podržavati neljudske uvjete masovne industrijske proizvodnje, i radi njih raste alternativno kapitalističko tržište sa svojim zakonima.
Japanska alternativna modna industrija te uz nju vezano tržište i mediji savršen su primjer mogućnosti modne subverzije. Istraživanje Yuniye Kawamure detaljno nam opisuje kako su ovaj svijet i njegova subkulturna ideologija jasno odvojeni od mainstream kulture i modne scene te dapače vrijednosno su si suprotstavljeni. Sam kawaii pokret jest bio integriran u mainstream 1970ih no prerastao je u nešto puno više; kawaii kulturu. Iz nje su se zatim rodile i razvijale japanske subkulture. U konačnici one su stvorile ovu alternativnu industriju i tržište.
Pravi uspjeh japanskih subkultura leži u njihovoj neprestanoj promjenjivosti, za razliku od konzerviranosti subkultura na Zapadu. Radi stalne prilagodbe one su za mainstream kapitalističko tržište praktički neuhvatljive.
Lekcija koju su te subkulture svladale je da vrijednosni sustav nisu marte, spitka i irokeza, isto tako to nije crna boja i gothic križ kao što nisu ni vrećaste hlače. To su samo vanjska obilježja našeg vrijednosnog sustava s kojima se predivno igrati, ali opasno je dopustiti im da postanu statična oznaka nas samih. Vrijednosni sustav je autonoman za sebe i moguće ga je predstaviti na različite načine, granice su samo domišljatost i kreativnost. Jedino takva prilagodljiva, subverzivna, to jest alternativna moda može preživjeti izazove masovnog tržišta.
