Sve te senzacije u mom trbuhu (All Those Sensations in my Belly) kratki je animirani dokumentarac snimljen u produkciji kuće Adriatic Animation, redatelja Marka Dješke i art direktorice Hane Tintor. Film pripovijeda stvarnu priču djevojke Matie koja iz prvog lica govori o iskustvu transrodnosti i tranzicije. Nakon što smo pogledale film, zaključile smo kako je u pitanju ambiciozno umjetnički proveden rad, o čijim uspjesima ćemo zasigurno čuti u budućnosti.
O procesu rada na filmu zato smo razgovarale s glavnim autorskim dvojcem, Markom Dješkom i Hanom Tintor.
Je li ovo prvi domaći animirani filmski uradak koji problematizira temu i specifično iskustvo tranzicije?
Marko: Zapravo jest, koliko je meni poznato! To bih osvijestio tek nakon što se to spomene u takvom kontekstu. Kroz Fade in-ove radionice angažiranog filma ‘Videoaktiv’ nastali su kratki dokumentarci koji obrađuju temu transrodnosti.
Marko, kao redatelj i scenarist počeo si s jednim konceptom i imenom Matija pleše, a završili na nečemu što isprva niste planirali. Film je promijenio animatoricu, od Tee Jurišić došli ste do Hane Tintor koja je donijela neku novu estetiku u priču. Možeš li nas provesti kroz scenarističke, istraživačke, razvojne i produkcijske faze kroz koje je prošao ovaj film?
Marko: Na interes za takvom tematikom me je prvotno potaknula izložba jedne kolegice s Akademije likovnih umjetnosti čiji se diplomski rad sastojao od video instalacije na temu promjene spola. Pitao sam se kako bi bilo obraditi temu transrodnosti u nekom ‘svom’ mediju.
Vidjevši 2017. godine na Animafestu animirani dokumentarac Ljepotica (Mooi Missi, Diëgo Nurse), zapanjile su me, opet iznova, mogućnosti animacije, ovaj put u kombinaciji s dokumentarnim filmom. Sjećanja na događaje u prošlosti te emocije protagonistice, tamnopute trans djevojke, putem animacije savršeno su ispunili puni potencijal ovog medija. Počeo sam razmišljati o tome kako bi takva tema funkcionirala u ani-doxu, ali u kontekstu hrvatskih prilika, s protagonisticom koja je iz Zagreba. S obzirom na to da živimo u konzervativnom društvu, to je bio pravi izazov. Tim više, LGTB tematiku sam smatrao dovoljno važnom da joj se posveti cjelokupni rad, što u smislu animacije znači naredne dvije do tri godine svog života.
Počeo sam s traženjem junakinje. Intervjuirao sam nekoliko kandidatkinja i kandidata koji su prolazili ili su završili svoju tranziciju. Do tih ljudi sam najčešće dolazio preko kolega i kolegica koje me okružuju, što je bio pokazatelj koliko je transrodnost prisutna, ali toliko slabo zastupljena u javnom mnijenju. Više nije bio problem pronaći nekoga tko je trans, već je bio problem pronaći nekoga tko je trans i istovremeno ima ambiciju sudjelovati u zahtjevnom animirano-dokumentarnom projektu, otvoreno govoriti o sebi i svojim traumama ili potresnim dijelovima života.
Film je, putem studija Jadranska animacija (Adriatic Animation) prijavljen za razvoj, te je dobio dio financija od Hrvatskog audiovizualnog centra. Prvu verziju vizualnog identiteta upotpunila je ilustratorica Tea Jurišić. Smatrao sam da je za takvu tematiku potreban drugačiji dizajn od moga. Tea je za tu prvu fazu dala važan doprinos, a u tom periodu sam i konačno upoznao Matiu. Matia je na prvi intervju došla sa svojom biografijom, otipkanom u guste kartice teksta na mobitelu, podijeljene u životna poglavlja. Sve to je priložila elegantna mlada djevojka, studentica filozofije, ambiciozna oko toga da svoje iskustvo prenese dalje. To me je naprosto oduševilo!
No, uspostavilo se da je Tea bila poviše zauzeta raznim projektima iz ilustracije, stoga je štafeta glavne dizajnerice naposljetku pripala Hani Tintor, također izvrsnoj ilustratorici koja se u Hrvatsku upravo vratila sa studija ilustracije na Cambridgeu, izgarajući od želje da se počne baviti animacijom. Kockice su se posložile i produkcija je započela. Ostvarena je i međunarodna suradnja s portugalskim studijom za animirani film ‘BAP’ koji su za potrebe filma obvezali pokrili foley (snimanje šumova), kompoziting zvuka te glazbeni dio koji su uradili danska kantautorica Sofie Birch, a techno traku portugalski techno DJ Gustavo Lima.
Cijeli ovaj projekt za mene je i izlet iz ‘zone komfora’. Ovaj puta nisam radio ‘svoju’ priču, sa svojim imaginarnim likovima, već o stvarnoj osobi. Medij je bio dokumentarac, kojeg nikada prije nisam radio. U svakom slučaju, kvalitetan tim i internacionalni suradnici osigurali su produkciju na nivou. Film je prije nekoliko dana imao internacionalnu premijeru na festivalu Anibar iz Kosova koji se ove godine održao online.
Hana, kako si ušla u ovu priču, s kojim unutarnjim motivima?
Hana: Iz moje perspektive, ulazak u ovu priču je (bio) totalno iznenađenje. Čak malo šok! Draško Ivezić, producent (i animator) Adriatic Animationa me pitao jesam li ikad razmišljala o radu na animiranom filmu – i to upravo onda kada sam pokušavala sklepati eksperimentalni animirani film na studiju u Engleskoj. Još je veće iznenađenje bilo što se radilo o animiranom dokumentarcu, o čemu sam pisala diplomski rad. Iako me bilo malo frka (ipak mi je animirani film bio prilično nepoznati svijet), jedva sam se čekala upustiti u izazov.
Marko i Draško su mi ispričali o čemu se radi i dali mi slobodu u pristupu i vizualnom oblikovanju. Kada sam prvi put poslušala Matijin intervju za film, iz mene je krenula bujica nečega vizualno novog. Prvi put sam zaboravila na sebe i “ušla” u tuđu kožu – i s tim osjećajem počela crtati.
Nekako se osjećam privilegirano što sam mogla raditi na stvarnoj priči o nekome tko nije “običan”, s ciljem da utječemo na rušenje predrasuda i možda nekome uspijemo razviti razumijevanje za osobu koja pripada manjinskoj skupini i čiji je život zbog toga otežan – a ne bi trebao biti.
Marko, kako je došlo do ovako vidljive promjene smjera i tima koji je iznio film? Pretpostavljam da si bio i ranije upoznat s Haninim radom?
Marko: Do suradnje je došlo ponajviše zahvaljujući Drašku Iveziću, producentu iz studija, te njegovoj sposobnosti da uoči mlade, potencijalno vješte redatelje/ice, animatore/animatorice te ih regrutira u naš studio jednostavnim početkom razgovora: ‘E, jesi pomislio/la da se baviš animacijom?’. Hanin rad sam svakako poznavao preko društvenih mreža, čak štoviše kroz njezin rad na muralima. Tada nisam imao pojma da ju zanima animacija. No, s obzirom na uvid u njezin stil, nakon odlaska Tee njezin doprinos filmu je bio pun pogodak, a Hana se snašla u animaciji kao riba u vodi. Upravo zato što njezina naobrazba ne dolazi isključivo iz područja animacije, svojim stilom je obojila film posebnom emocijom, crtajući i animirajući likove koji se rastežu, mijenjaju volumen i prkose svim tim dosadnim pravilima koje se uče kroz godine studiranja.
Senzacije su animirani dokumentarac (anidocs). Kako ta filmska vrsta stoji u regiji, koliko je se proizvodi, koliko je gledana na festivalima, koji kanali za promociju postoje? Budući da ovakvi filmovi vrlo često obrađuju aktivističke i društveno angažirane teme, postoji li i koliki prostor za prikazivanje u obrazovno-edukacijskom polju, u školama, na fakultetima?
Marko: Osobno, s formatom animiranog dokumentarca sam se susreo upravo kroz “Anidoc” radionicu kao dio stručnog usavršavanja u sklopu studija Adriatic Animation, podržanog od strane HAVC-a, koji se izvodi u organizaciji ASIFA Hrvatske već pet godina i to ima efekta na nove projekte. Istovremeno su se na festivalima animacije već pojavili filmovi koji su se bavili društveno angažiranim temama, te govorili o ljudskim pravima, ratu, psiho-fizičkom zlostavljanju, te općenito u momentima kada je bilo potrebe da animacija ispuni dio dokumenta koji je ostao samo u sjećanju protagonista/ice. Dugometražni animirani dokumentarci kao što su Waltz s Bashirom (Ari Folman, 2008.), pa čak i Persepolis (Marjane Satrapi, 2007.) pridodali su težinu i važnost ovoj tehnici, a kratki animirani uradci su pokazatelj toga da se takve teme mogu obraditi i u puno kraćem formatu. Idealan primjer bi bio film Egg kolegice Martine Scarpelli koji progovara o njezinom problemu anoreksije kroz upečatljivi minimalistički dizajn i intenzivnu atmosferu. Kod nas, to bi bio film Mikrokazeta (Igor Brezović, Ivana Pipal, 2018.).
Svakako bi bilo dobro da se animirani dokumentarni filmovi s progresivnim i ponekad teškim temama gledaju i da se o njima raspravlja u školama, jer animacija može omogućiti da se o kompleksnim temama i idejama koje nisu dio općeprihvaćene srednje struje progovara s ugodne distance. To bi poboljšalo kvalitetu kritičkog razmišljanja među mladima i dalo šansu da se svima društvo poboljša u budućnosti.
Hana: Moje je mišljenje da su ovakvi filmovi odličan način približavanja društveno osjetljivih tema mladima. Filmovi su mladima bliska forma (pogotovo animirani) i, vjerujem, prihvatljiv način edukacije i informiranja. Mislim da prostor postoji – društveno angažirani filmovi pripadaju području sociologije, psihologije, etike, a po formi medijskoj kulturi. Smatram da je ovakve teme vrlo važno otvarati i o njima raspravljati u obrazovnom sustavu jer se tako uči i razvija tolerancija, empatija i prihvaća različitost.
Kroz radnju nas vodi naracija transrodne djevojke Matie. Ona pripovijeda svoja stvarna iskustva. Kako je tekla suradnja s njom? Koliko je ona utjecala na krajnji rezultat i cjelinu filma?
Marko: Suradnja sa Matiom je tekla uistinu izvrsno! Ona je od samog početka bila potpuno predana agendi ovog filma. U tome je vidjela veliki potencijal, a što je meni bilo najvažnije, vidio sam da je film raduje. Uz njezino strpljenje, a bilo je ono potrebno s obzirom na sve te sesije intervjuiranja, film je uspio dobiti knjigu snimanja, zatim animatik, layout i tako dalje… Matia je bila velika inspiracija, kao i njezin pristup životu, jer od takvih osoba, koje se moraju nositi s problemima neprihvaćanja zbog neke različitosti, možemo najviše naučiti i o samima sebi. Puno stvari sam naučio, od kojih dosta velik dio nisam ni naslućivao da postoje. Štoviše, shvatih da postoji toliko toga o čemu bi se samo na temu transrodnosti mogli proizvesti sati i sati dokumentarnog materijala. Puno interesantnih situacija iz Matijinog života su jednostavno morale ići van iz filma zbog prostora koji je bio ograničen ne financijama, nego formatom kratkog festivalskog filma. Tako da je uspješnost poduhvata da se u tako kratkom periodu pokrije ova tema, za ocjenu publike.
Hana: Matiu sam upoznala tek nakon zaključanih vizuala. Nisam ju htjela upoznavati prije, na što se ona iznenadila i mrvu uvrijedila (ne za ozbiljno, hahah)! Nekako mi je bilo važno odvojiti osobni dojam o osobi i samo se prepustiti njezinoj priči i glasu. Slali smo joj skice, vizuale, storyboard i nove promjene. Uvijek je imala korisnih komentara, ali i pitanja koji bi nas naveli na promišljanje bi li nešto moglo biti još bolje ili drugačije.
Senzacije nose jednu šarenu, zabavnu estetiku i kroz relativno teške teme diskriminacije i nasilja pokušavaju iznijeti određeni stupanj optimizma. Definitivno nije u pitanju težak i mračan film, već osnažujuće iskustvo urbane djevojke. Jeste li o tome vodili računa ili se to nametnulo kroz proces rada, od strane svih uključenih?
Marko: Pa mislim da je to nešto što se nije moglo kontrolirati. Zapravo, svaki moj rad u sebi sadrži humor. Na svu sreću, Hanin stil crtanja je valjanje po tapisonu od smijeha. Istovremeno, i ona se bavi teškim, mračnim temama. To je zapravo savršena kombinacija; mogućnost da se teške stvari ispričaju kroz dozu humora, ali da se težina i dalje ne gubi. Mislim da smo to uspjeli, znam da je svakako Hanin dizajn to uspio. S obzirom da je Matia također komičarka koja voli šale na svoj račun, njoj bi svaki prijedlog za nekim gegom bio izvrstan! Tako da je balans humora i ozbiljnosti definitivno bio glavni ‘match’ u teamu. Ako idemo dalje, valja spomenuti i animatoricu Lauru Martinović, koja je isto sklona humorističnom dizajnu, a zatim i producent Draško Ivezić te savjetnica Chintis Lundgren koji također rade na humoristično-satiričnoj franšizi, komičnoj animiranoj seriji Manivald za odrasle, u čijem univerzumu se opširno obrađuje LGTB tematika. Tako da je ambijent studija Adriatic Animation sam po sebi prirodno okruženje koje potiče rad na aktualnim, angažiranim temama, kroz artistički dizajn i smisao za humor.
Hana: I Marku i meni je u radu važan humor – bez obzira na kontekst ili ideju. Radimo potpuno drugačije, ali to nam je glavna poveznica, rekla bih. Tu nikada nismo nailazili na prepreke. Od početka rada smo imali na umu da želimo razbijati te teške momente filma, ali ne ih izbjegavati. Tako postižemo balans i opuštamo publiku, na trenutke im dopuštajući da zaborave o čemu se uistinu radi. A upravo to, na kraju, jača glavnu poruku filma.
Ne samo u Hrvatskoj, već globalno, došlo je posljednjih godina do važnih pomaka u prihvaćanju teme transrodnosti, posljedično su i takve teme prisutnije na tv-u i u filmskoj umjetnosti. Vide li se ovakvi pomaci u sferi financiranja, jesu li Vijeća filmskih centara poput HAVC-a postala senzibiliziranija na ovakve teme?
Marko: Sudeći da takve teme jesu zastupljene u umjetnosti, pa i u igranom filmu, svakako se može reći da su Vijeća filmskih centara senzibilnija na ovakve teme. Mene je poticaj od strane HAVC-a ugodno iznenadio. Kultura uvijek pokazuje naklonost važnim temama prije nego li to prihvate političari te javno mnijenje, stoga nas ne treba čuditi situacija u kojoj takvi projekti dobivaju poticaje, dok se istovremeno na to žali konzervativan dio građana smatrajući da se radi, u najmanju ruku, o bacanju novca, što je stav istovjetan ostalim stavovima takvih ljudi kada je riječ o filmu i kulturi.
Kakav festivalski život čeka Senzacije, što je već prošao, gdje će sve biti prikazan, kako stoji situacija s tim u ovim pandemijskim vremenima? Film ima znatan inozemni potencijal, vjerujem da planovi postoje.
Marko: S obzirom na situaciju pandemije, cijela festivalska 2020. je oslabljena, kao i distribucija. Dosta festivala je otkazano, a neki se održavaju online. Animafest je odgođen za kraj rujna, stoga je svjetska premijera filma bila na 11. internacionalnom festivalu animacije Anibar. S obzirom da mi je Anibar jedan od najdražih festivala animacije u regiji, pa i šire, drago mi je što je ta premijera baš tamo. Nažalost, i to je jedan od festivala koji će se ove godine održavati samo online. Ostatak rezultata aplikacija za festivale je u iščekivanju.
Hana, nedavno si počela rad na svom prvom autorskom filmu More misli. Reci nam nešto o njemu, zašto ti je važan i kako su Senzacije utjecale na njega, jesi li se u procesu rada na njima „otvarala“ za rad na ovom svom filmu?
Hana: Da, moj prvi autorski film! Strašno sam uzbuđena i samo to želim raditi. Rad na Senzacijama naučio me o koracima izrade animiranog filma, o važnosti rokova, organizaciji, komunikaciji i suradnji. Ali, osim praktične strane, naučio me i koliko je važno prenijeti emociju i na koji način. To je ono s čim nastavljam i što primjenjujem na More misli.
U filmu se radi o mladoj ženi koja, tijekom tuširanja, odlazi u svoj svijet misli u kojem se pokušava pronaći. S jedne strane, to je moja priča, a s druge, gotovo univerzalna priča moje (ženske) generacije. U nedavnoj fazi života pitala sam se koliko usamljenost utječe na moć zamišljanja i koliko je imaginacija u usamljenosti potrebna. I što uopće utječe na naša maštanja i sanjarenja – mi ili netko drugi? Uspomene ili očekivanja?
Dopustila sam glavnom liku da se izgubi u tom svijetu, a ostalo ćete vidjeti početkom iduće godine.
