Nakon što su početkom prošle godine pokrenule prvi bosansko-hercegovački časopis za feminističku teoriju i umjetnost BONA, njegove glavne urednice Marina Veličković i Selma Asotić u intervjuu koji slijedi govore o motivima koji su ih ponukali da okupe redakciju i započnu s pothvatom izdavanja ovog časopisa.
Što ste sebi postavile kao cilj kada ste okupljale prvu postavu uredničkog tima? Jesu li Vam neke publikacije u regiji ili inozemno bili uzori (ili antiuzori)?
Željele smo par stvari: pokazati da je moguće pokrenuti nešto bez basnoslovnih novčanih sredstava donatora, i stvoriti platformu za lijevi feminizam, jer nam se činilo da je ta perspektiva u potpunosti marginalizirana, skoro nepostojeća u Bosni i Hercegovini. Željele smo da se fokus feminističkog pokreta (ako se o njemu uopće može govoriti) prebaci sa jedinke na sistem, a sa druge strane da ljevičarsku perspektivu okrenemo ka rodu.
U prvom pozivu za radove najavile smo Bonu kao mjesto političke edukacije i emancipacije. Bilo nam je jasno na samom početku da nećemo odmah dobiti časopis kakav želimo, već da će Bona morati odrasti, zajedno uz svoje urednice, autorice i čitateljice. Mnogo je publikacija u regiji i inozemstvu kojima se divimo i voljele bismo doseći njihov nivo, ali nam je jasno da sve te publikacije mahom imaju puno više novčanih sredstava i puno veće redakcije. Zato ćemo u narednom periodu pokušati od Bone napraviti samoodrživ časopis. Također, u proteklih godinu dana uspjele smo identificirati neka slaba mjesta i znamo šta želimo/moramo poboljšati.
Možete li se prisjetiti konteksta u kojem ste odlučile pokrenuti Bonu? Je li neka situacija ili događaj bio poseban okidač?
BONA se javila kao ideja tokom 2016. godine. Godina je počela člankom u kojem je jedan sarajevski (dotadašnji) ljevičar iznio svoju tezu da je abortus ubistvo i da je u Jugoslaviji ubijeno 539.000 beba. Objavile smo reakciju na Krivazine, i to je imalo prilično jak odjek, međutim ekipa iz Krive se u međuvremenu više okrenule feminističkoj produkciji, a mi smo shvatile da na prostoru BiH fali platforma koja će dugoročno graditi lijevu feminističku agendu, platforma na kojoj se nećemo stalno boriti da reagujemo na nebuloze, već na kojoj ćemo moći razvijati nove glasove i feminističke politike. Početkom ljeta 2016. smo sjele na pivu i kroz priču shvatile da nam se jako slična ideja mota po glavama i da je vrijeme da je probamo realizirati. Onda smo se uz podršku velikog broja velikih žena odvažile poslati poziv za radove u septembru 2016. godine. Od tada učimo šta raditi i koje greške ne ponavljati.
Na čemu ste odlučile inzistirati odmah na početku, što vam je od prvog broja najvažnije kod tekstova koje birate? U jednom intervjuu ste kazale kako odbijate dosta vrlo dobrih teorijskih tekstova upravo zbog težnje da tekstovi budu za čitanje pristupačni što široj publici. Vjerujem da jedan od osnovnih nauma bio da se napravi časopis koji je čitljiv, otvoren široj publici, ne samo onima koji posjeduju teorijsku feminističku i akademsku naobrazbu. Tko su čitatelji/ice Bone? Je li riječ o homogenim ili heterogenim skupinama, kakve informacije dolaze do vas?
Prvi kriterij nam je bio da tekstovi moraju biti ideološki pozicionirani na spektru koji je nama prihvatljiv. BONA je pokrenuta sa ciljem da razvija određenu političko-feminističku agendu, i nekako smo se od početka složile da je to jedna stvar oko koje nećemo praviti kompromise. Odbijamo radove uglavnom na toj osnovi. Naš urednički posao pomalo je paradoksalan: u jednu ruku, znamo da Bona mora preboljeti svoje dječije bolesti, i želimo da ona bude prostor međusobne edukacije, što znači da su posrnuća i pogreške neminovne. S druge strane, ne želimo objavljivati tekstove iza kojih ne stojimo sto posto. Ista stvar je i sa objavljivanjem umjetničkih radova: želimo da budu što kvalitetniji, ali također smo svjesne činjenice da se pjesnikinjom/umjetnicom/književnicom postaje, i da žene često nemaju luksuz da budu nesavršene, da objave nešto što možda i nije njihov maksimum, ali u sebi nosi jasnu naznaku talenta. Muškarci taj luksuz imaju isuviše često i mediokritet im se prašta. Prije nego nas neko pogrešno shvati – ne borimo se za univerzalni mediokritet! Samo pokušavamo uvijek biti svjesne činjenice da je nekada potrebno samo da neko pokaže barem tračak vjere u to što radite. Tu je i tradicionalno viđenje urednika kao «čuvara kulture» i mi stalno pokušavamo preispitati taj maskulini, militaristički princip na kojem počiva ne samo uredništvo, već i čitava kultura, izdavaštvo, itd.
Najviše se obradujemo kada nam se jave neobjavljivane autorice, jer želimo pružiti priliku novim ženskim glasovima. Neke od njih se jave sa gotovim tekstovima, neke sa idejama koje onda pokušavamo zajedno raziviti i usmjeriti. Ideja nam je od samog početka bila demistificirati feminizam, učiniti ga relevantnim u svakodnevnici.
Što se tiče našeg čitateljstva, ima raznih čitateljica Bone – od priznatih i uspješnih autorica, do žena koje su do sada pisale “samo za sebe.” Postoji i treća kategorija čitateljki i čitatelja koja na časopis nabasa na kuhinjskim stolovima, šankovima ili između jastuka kauča. Naša prijateljica je zatekla svog tatu (zakleti komunista, ali ne baš posvećeni feminista) kako čita drugi broj BONE, jer ga je privukla naslovnica (mladež srpa i čekića na ženskom torzu). Zato nam je bilo bitno da BONA bude štampana, da se o nju može slučajno saplesti, da se njome može bocnuti u leđa, da se može nametnuti slučajnom čitaocu na način na koji internet još uvijek ne može.
Što je ono što ste zaključile nakon tri objavljena broja i godinu dana postojanja? Jeste li nakon jednogodišnjeg izlaženja spremne otvoriti neka nova poglavlja, faze rada, u tematskom/financijskom ili formalnom smislu?
Naučile smo da je objavljivanje broja užasno stresno, koliko god se mi trudile da to ne bude. Marinina mama kaže ovako: “Vas dvije svaki izlazak BONE prođete kroz razvod, i onda se smirite tokom štampe.”
Sada kada imamo malo bolju predstavu, i skoro pa rutinu za štampanje broja, pokušavamo pažnju malo više usmjeriti na portal. Tražimo financiranje za nekoliko serija tekstova, kojima bi se malo više pozabavile radničkim pravima i valom privatizacije. To nam je proljetna misija, jer još uvijek smo svjetlosnim godinama daleko od ostvarivanja naše misije da na BONI povežemo teoriju i praksu. Kontinuirano pokušavamo proširiti redakciju koja je trenutno užasno mala, ali bez financijskih sredstava ne možemo priuštiti stalne saradnice.
Opstajete isključivo na temelju volonterskog rada (donacija), postoje li planovi/formati o drugačijem sustavu rada u budućnosti?
Financiranje nam predstavlja najveći problem u kontekstu stvaranja sadržaja, jer ne želimo od žena tražiti da rade još jednu stvar u svojim životima besplatno, iz ljubavi. Želimo ih adekvatno platiti. Pogotovo je problem kada se radi o istraživačkim tekstovima za koje je potrebna novinarka, fotografkinja, prevoz, itd. Sam proces traje sedmicama i zahtijeva užasno puno znanja i posvećenosti, i zaista ne želimo da takva vrsta rada bude volonterska. Sa druge strane, prilično nam je teško naći grantove u koje se uklapa to što mi radimo, jer ne želimo igrati po diktatu donatorskih agendi i žrtvovati vlastitu viziju stvaranja platforme za lijevi feminizam.
Svaki je broj tematski određen, bavile ste se osvajanjem prostora slobode u fizičkom, idejnom i ideološkom prostoru, odnosom feminizma i borbe za radnička prava, reproduktivnom prav(d)om. Na koji način odabirete tematske prioritete i što nas očekuje u novom broju?
Odabir tema je presjek tema koje prepoznamo kao goruće u datom trenutku, i tema koje nas lično zanimaju i o kojima mi želimo da čitamo više. Za sljedeći broj Marina lobira da se bavimo ludim ženama, odnosno mentalnim zdravljem, a Selma bi da se umjesto standardnog broja objavi ručno rađeni, propagadni pamflet pisan jednostavnim, pristupačnim jezikom, i da se distribuira starom dobrom metodom od vrata do vrata.
U regiji se u posljednjih nekoliko godina pojavio razmjerno velik broj lijevo orijentiranih portala, ali i jasno određenih portala/magazina s feminističkom agendom. Što se, po Vama, promijenilo u tom razdoblju na bolje? Potreba za umjetnošću i teorijom koje tematiziraju ženska i feministička pitanja definitivno je rasla, no velik je broj publikacija (u srednjoj struji) koje se na pogrešan način i iz liberalno-konzumerističkog ugla obraćaju ženama i čitateljima.
Što je, po Vama, glavni moto/polazište, četvrtog vala (regionalnog) feminizma kojem nedvojbeno pripadate?
Nismo baš sigurne kako odgovoriti na ovo pitanje. Ljudi govore o četvrtom, petom, desetom valu, a naša borba je u mnogočemu ista. Opet i iznova se pokazuje da neke lekcije, za koje svi smatraju da su davno prevaziđene, zapravo nikada nisu naučene. I čini nam se da potcjenjujemo svoju prošlost.
Prva tri broja časopisa BONA možete besplatno preuzeti za čitanje u PDF formatu na njihovoj web stranici.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
