Zbog toga što se nikada nisam trudila biti objektivnom kritičarkom, mogu odmah napisati da sam uz Muf stasala i osobno i politički, kao i da sam vijest o njegovom gašenju shvatila kao veliki osobni gubitak. Većina je eseja iz knjige Maše Grdešić Zamke pristojnosti (2020, Fraktura) objavljena upravo na tom portalu, a daju koherentan pregled suvremene teorije i rasprava o feminizmu i unutar njega.
Napisani samosvjesno, promišljeno, britko i dirljivo, Grdešićini eseji sudjeluju u dvostrukom procesu: oni predstavljaju popularnu kulturu i teoriju afekata hrvatskom akademskom feminizmu, ali i upoznaju širu javnost s radovima suvremenih autora i autorica čiji, povremeno vrlo složeni, tekstovi uglavnom nisu dostupni u prijevodu.
Premda je knjiga, kao i ostalih pet zbirki eseja urednica i spisateljica s Mufa, objavljena neposredno prije vrhunca pandemije – u krivom trenutku zbog kojeg (još) nije dobila kritičku pažnju koju zaslužuje – upravo je izvanredno stanje ukazalo na rodne, klasne i rasne nepravde te na važnost čitanja, gledanja serija i zajedništva na internetu o kojima Grdešić vješto piše.
Zamke pristojnosti bave se velikim brojem tema, zbog čega ih je teško sažeti (iako se Grdešić često vraća svojim miljenicama Eleni Ferrante i Leni Dunham te je sklona citirati radove britanske teoretičarke Sare Ahmed). Uz klasične teme feminističke književne i kulturne kritike poput isključivanja žena i ostalih manjinskih skupina iz kanona, tjeskobe koja često prati žensku kreativnost te privilegiranja muške (maskuline) perspektive u fikcionalnim i teorijskim tekstovima, Grdešić u esejima komentira i niz suvremenih rasprava. Kada piše o sprezi roda, klase i rase i „svakodnevnih nepravdi“ koje pogađaju one najmarginaliziranije, njezina je predanost intersekcionalnosti, koja zadire dublje od površne, neoliberalne uključivosti, sasvim iskrena.
Tekstovi su podijeljeni u četiri cjeline. „Dvostruki standardi“ okupljaju općenitije tekstove u kojima se Grdešić bavi važnim feminističkim pitanjima poput kontrole nad ženskim tijelima i izlascima u javnost, ulogama muškaraca i tržišta u borbi za rodnu ravnopravnost te vezom klase i ostalih identitetskih odrednica / tipova obespravljenosti. Posebno su mi dragi eseji „Zamke pristojnosti“ i „Chubby, curvy, fat“: prvi je analiza uloge pristojnosti u ženskoj podređenosti, u kojem Grdešić vješto spaja osobne anegdote (ulično uznemiravanje o kojem piše i u „Ženama, gradovima, slobodi“) sa širim rodnim politikama, a drugi komentar medijskog tretmana nediscipliniranih ženskih tijela. Izdvojila bih i esej „Visoko, nisko, srednjokulturno“ jer u njemu autorica pokazuje umijeće i suptilnost prilikom primjene anglosaksonskih teorijskih koncepata na hrvatski kontekst. Umjesto da, kao što je među stranim teoretičarima i teoretičarkama ustaljeno, otpiše srednjokulturalno (middlebrow) kao nedovoljno inovativno i politički angažirano, Grdešić sklonost prema njemu objašnjava lošim financijskim položajem većine hrvatskih književnika koji si nisu mogli dozvoliti (priuštiti) avangardnije poetike.
Druga cjelina, „Nastavit će se“, uglavnom okuplja eseje o televiziji u kojima autorica analizira nove standarde u snimanju i recepciji televizijskih serija te, povremeno nepravedno, međusobno uspoređivanje i grupiranje takozvanih „ženskih serija“. Grdešić se ovdje dokazuje kao sjajna proučavateljica tekstova i recepcije: izdvojila bih pronicljive komentare o ulozi kraja i epizodične strukture, dobu revivala i razlici krimića usmjerenih na strukturu od onih koji u središtu imaju „bogoliki lik detektiva“.
„Previše informacija“ dio je knjige posvećen književnosti, napose onoj koju pišu i čitaju žene. Kao i prethodna cjelina, i ova se uvelike bavi važnim teorijskim nedoumicama (primjerice, odnosom pripovjedača i osobe autora, statusom istine i univerzalnosti u fikciji). „Smanji doživljaj“, kako autorica sama kaže, „sadrži autobiografske i emotivne, povremeno nostalgične tekstove koji se bave političnošću emocija“. Ono se od konvencionalnog akademskog pisma najviše odmiče upravo uključivanjem privatnog što je, kako napominje Grdešić, riskantan poduhvat za autorice: „Privatnom nema mjesta u umjetnosti, posebno kada dolazi iz ženskog pera. Muško pero, s druge strane, privatno magično pretvara u opće“. Smatram da se rečeno može primijeniti i na kritičke / teorijske tekstove.
Zamke pristojnosti odlikuju se potpunim nedostatkom prezira prema običnim čitatelji(ca)ma i gledatelji(ca)ma – autorica je sklona korištenu prvog lica množine kako bi naglasila da svi sudjelujemo u (seksističkoj) kulturi, ali i upozorila da možemo stvoriti savezništva koja će je promijeniti (što ona, kao što piše na kraju knjige, „svi srcem želi“). Osvježavajući nedostatak elitizma vidljiv je u autoričinoj usporedbi predanih obožavatelj(ic)a s akademskim čitatelji(ca)ma, odnosno internetskih komentara s profesionalnim proučavanjem medija, kao i u zagovaranju demokratizacije ukusa i umijeća. U eseju „Odgoj čitateljice“, Grdešić piše: „Umjesto patronizirajućeg tona i prezira prema njihovu omiljenom štivu, treba raditi na tome da obrazovanje i znanje postane dostupno što većem broju ljudi“.
Stil je jednako inovativan. Premda je autorica vješta u znanstvenom čitanju, što pokazuje, primjerice, analizom tekstualnosti u seriji Djevojke (Girls) te raspolaže različitim interpretativnim okvirima (kulturnim studijima, teorijom afekata, queer teorijom) i u eseje uključuje vrlo uspjele teorijske ulomke, ona se trudi sudjelovati u preosmišljavanju kritičkog jezika. On, kao što piše Rita Felski koju citira, često ne uspijeva opisati sviđanje, odnosno osjećaje koje u nama neki tekst izaziva, što je povezano s privilegiranjem razuma nad emocijama u zapadnoj kulturi.
Grdešić na više mjesta propituje tu hijerarhiju. Primjerice, kada komentira Napuljski ciklus Elene Ferrante ne analizira samo nepouzdanost pripovjedačice, dvostruko značenje naslova prvog romana Genijalna prijateljica ili reprezentaciju za feminizam važnih tema poput klase i generacijskih sukoba, nego se prisjeća da je čitala „susprežući dah, s vatrom u želucu i srca stegnutog od strepnje i borbene solidarnosti, povremeno stenjući nakon što bi se još jedna nezaslužena, ali očekivana nepravda na kraju ipak dogodila.“ Taj i slični ulomci podsjećaju na tekstove Ann Cvetkovich i Kate Zambreno, autorica koje Grdešić citira, odnosno na žanr osobne kritike. On je, kao što napominje Grdešić, afirmiran u angloameričkoj kritici i kulturi, ali mislim da svoje mjesto u hrvatskoj tek treba dobiti – Zamke pristojnosti su važne jer, između ostalog, donose nov kritički vokabular.
Završni ulomak eseja „Disciplina emocija“ također je vrlo zanimljiv. Nakon niza rečenica koje započinju s „dosta mi je“ i opisuju seksističke fenomene poput odbacivanja autorica od kritičara, seksističkih književnih kritika i tribina te pristojnosti koja se nameće ženama, Grdešić zaključuje da je „njihovo vrijeme […] prošlo“. Napisan u manifesnom tonu, ulomak po borbenom i utopijskom tonu podsjeća na programatske tekstove objavljene za trajanja Pokreta za oslobođenje žena te ga je vrlo ohrabrujuće čitati u ovom skeptičnomvremenu.
Feminizam kakvog Grdešić zagovara u Zamkama pristojnosti i određuje citirajući Meaghan Morris kao “pokret nezadovoljstva ‘svakodnevicom’ i naivnim definicijama svakodnevnog kao onoga ‘kako stvari stoje'” nije tek zanimacija nekolicine relativno povlaštenih žena, već zajednički rad za budućnost u kojoj se nećemo morati baviti problemima o kojima su suradnice i suradnici Mufa tako divno pisali od 2014. do 2018. godine.
Premda su medijski događaji koji su motivirali određene eseje, kao što autorica upozorava, sada možda već i zaboravljeni, nelagoda na gradskim ulicama, strastvena ljubav prema knjigama koje se čitaju cijelu noć i nostalgično oživljavanje prošlih događaja iskustva su koja mnogi i mnoge dijele, ali ih često ne uspijevaju iskazati. Grdešić to čini iznimno dobro. U eseju „Autoportret umjetnice kao mlade žene“ koji se bavi Djevojkama, ona predlaže definiciju umjetnika/umjetnice kao nekoga tko ima nešto za reći i mora to reći. Možda isto vrijedi i za teoretičarku.
