Poslije zime dugometražni je prvijenac redatelja Ivana Bakrača, ujedno crnogorski kandidat za Oscara, koji je u Hrvatskoj premijerno prikazan u sklopu ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Glumačku ekipu čine Momčilo Otašević (Mladen), Maja Šuša (Bubi), Petar Burić (Danilo), Ivona Kustudić (Jana) te Ana Vučković (Marija).
Na nekoj od društvenih mreža pročitala sam možda najbolji opis filma Poslije zime, sažet u jednu rečenicu:
„emotivno iskren generacijski film koji treba gledati sa svojim plemenom, zbog kojeg sav ovaj život i sve njegove enigme na kraju imaju nekog smisla“.
Neka ovo ujedno bude i uvod u razgovor s Majom Šušom, beogradskom glumicom i umjetničkom direktoricom međunarodnog festivala kratkog filma Bašta fest, te jednom od protagonistkinja filma Poslije zime.
Sjećam se, prije desetak godina, kao studenti ste volontirali na FEST-u da biste gledali filmove po cijeli dan. Ove si godine bila u ekipi filma koji je na FEST-u imao premijeru. Kako je bilo stati pred domaću publiku i koje su prve reakcije na film?
Domaća premijera filma na FEST-u je definitivno ispunjenje jednog dečijeg sna i prošlo je baš kako smo se nadali. Publika je disala sa filmom, reagovali su, smejali se, plakali, a posle filma imali potrebu da podele sa nama hrpu utisaka i zagrljaja. Nekako, Posle zime radi na tu čistu emociju i bliskost, za koju sam verovala da će iskomunicirati sa publikom.
Od prve klape do premijere prošlo je nekoliko godina. Što je sve stalo u taj vremenski period? Kako iz sadašnje perspektive gledaš na cijeli kreativni proces stvaranja ovog filma?
Snimali smo 2018. i 2019., onda je pandemija malo usporila stvari oko premijera, zbog čega nam nije žao jer je potpuno drugačije prikazivanje filma u bioskopu sa publikom u odnosu na sve online sadržaje. Čini mi se da ovaj film mnogo bolje „radi“ na velikom platnu, u društvu. Scenario sam čitala 2015., onda su se skupljale pare i ekipa. To sve deluje kao jedan jako dug proces, ali sa druge strane, tokom tog perioda mi smo se združili, povezali, okupljali iz svih različitih gradova, letovali zajedno i tako stvarno stvorili taj osećaj zajedništva, ekipe. Ujedno i svi smo tokom rada na ovom filmu sazreli i porasli, kao i naši likovi.
Poslije zime nazivaju “nostalgičnom filmskom posvetom prijateljstvu i sazrijevanju izgubljene generacije milenijalaca.” Zašto nostalgičnom? I jesu li milenijalci izgubljena generacija?
Definitivno jesmo negde ni tamo ni vamo, odrasli smo igrajući žmurke i školice, a sad smo na Instagramu. Nekako nismo ni analogni ni digitalni. Naše generacije teško odlučuju čime će da se bave, pronalaze poslove, odvajaju od roditelja, odlučuju na zasnivanje porodice. Sve to ima veze i sa celim političkim i društvenim kontekstom u kome živimo, naravno. Ali, opet, ima neke nesnalažljivosti koja nam je zajednička. A ta nostalgija nastane kad ti se pokrenu sećanja na prijatelje, rođendane, sitnice koje razmenjujemo, putovanja, neka nadanja i promašaje. Svi tu budemo krhki i film ima mnogo tih scena i detalja u kojima svako može da nađe deo sebe.
Redatelj Ivan Bakrač kazao je kako je tijekom raspodjele uloga odmah znao da ćeš ti igrati Bubi. Kako bi je ti opisala, po čemu ste toliko slične i koja je njena uloga u grupi prijatelja koju pratimo kroz film?
Ivan i ja smo već radili dva kratka filma zajedno i baš smo se dobro povezali i razumeli. Kada sam pročitala scenario, to je bio takav nalet radosti i euforije. Bubi je sva u krajnostima, njene emocije su burne i nezaustavljiva je, ne drži je mesto. Ne dozvoljava sebi da zastane i zapita se nad sobom i životom, već joj je lakše da luta okolo, stalno stvarajući neke bespotrebne probleme. U grupi ona je autsajder, neko ko najviše pravi probleme i ako postoji neka lestvica njihovih zrelosti, Bubi je poslednja na toj listi. Nisam sada više ni sigurna da smo slične, verovatno sam imala neke periode u odrastanju kada smo bile sličnije nego danas, ali sam se stvarno trudila da joj dam celu sebe, jer to je takav lik, koji ne dozvoljava da bude ništa na pola.
U filmu gledamo Bubi, studenticu francuskog, kako, konobareći u kafiću, obećaje svom najboljem prijatelju da će otići živjeti u Pariz. Na kraju filma, Bubi je u Nikšiću i predaje francuski osnovnoškolcima. I drugim protagonistima su životi otišli u smjerovima kojima se nisu nadali…
U prvom trenutku mi je to delovalo kao najveća tragedija, a sad kad pogledam, pa nije baš tako strašno. Za početak, ne mora ona u tom Nikšiću da ostane zauvek, to može biti i samo jedna faza. A ukoliko si u prilici da radiš sa decom, zapravo možeš mnogo da uradiš i promeniš. Svi se sećamo nastavnika i profesora koji su nam oblikovali pogled na svet.
Ipak, kraj filma daje nadu da će sve biti u redu. Ono što pridonosi tom osjećaju je snaga prikazanog prijateljstva glavnih protagonista. Što tebi, u tvom svakodnevnom životu, predstavlja prijateljstvo? Kako su evoluirala tvoja prijateljstva iz djetinjstva, koja su se održala i u odraslom životu?
Mnogo sam vezana za svoje prijatelje. Kod mene baš važi ono prijatelji su porodica koju biraš. I ima raznih ljudi i odnosa, od onih iz detinjstva, do nekih koja se sada stvaraju, sa ljudima koji su ti tu često, do onih koji žive po drugim gradovima i državama, iz našeg posla i potpuno drugih svetova. Najvažnija mi je u svemu tome iskrenost i razmena, jer se jedino tako ne gubi ta bliskost i ljubav. Mora mnogo da se radi na prijateljstvu i da se pažljivo neguje i čuva. A sa ljudima koji su ti tu iz detinjstva je malo lakše, jer znaju mnogo o tebi, nekad i više nego ti sam.
Zagreb Film Festival prikazao je Poslije zime u punoj Kinoteci, a od 10. ožujka se može pogledati i u drugim hrvatskim kinima. Kakva je hrvatska publika?
Ljudi su bili fenomenalni, toliko otvoreni i prijatni. Posebno su me oduševile kolege, čak i oni koje ne poznajem su imali potrebu da priđu i da podele sa nama svoje komentare. Nadam se da će hrvatska publika gledati i voleti naš film.
Za kraj ću se odmaknuti od same teme filma i zamoliti te da se osvrneš na događanja na srpskoj umjetničkoj sceni u posljednjih godinu dana. Srpske su glumice, naime, spontano i nezaustavljivo pokrenule pokret Nisi sama i protresle cijelu regiju… Što se promijenilo?
Desilo se još mnogo novih slučaja progovaranja, Petnica, #nisamprijavila… Želim da verujem da su se osnažile i druge žene da zaustave ćutanje koje je deo naše tradicije. Borba za položaj žena i dalje traje, ima tu još mnogo posla, ali sam zadivljena sa novim generacijama i čini mi se da su mnogo otvorenije, snažnije, da znaju šta žele i ne žele, a o nekim pitanjima i temama o kojima mi razmišljamo tek sad, one raspravljaju u srednjoj školi. Ima sjajnih ženskih kolektiva koji se razvijaju, a autorke u svim profesijama pronalaze prostor za sebe.
