Objavljeno

Lionel Shriver: Feministkinje previše pričaju

Lionel Shriver, američka spisateljica s londonskom adresom koja gostuje na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, dijeli sa svojim likovima reputaciju pomalo zeznute osobe.

“Mrgodna,” “inteligentna,” “odrješita,” “ozbiljna,” samo su neki od epiteta koji se pojavljuju uz njeno ime, no nisam se dala smesti u namjeri da popričam s ovom vrlo zanimljivom, pronicljivom i samosvjesnom autoricom. Shriver, koja je rođena 1957. godine kao Margaret Ann, s 15 godina promijenila je ime u Lionel jer je željela nešto manje “ženskasto”. Kada je 2005. osvojila nagradu Orange, izjavila je da je željela pobjediti jer je knjiga dobra, a neki novinari optužili su je da je arogantna. “Suočila sam se s činjenicom da se od žena ne očekuje da budu ambiciozne te da se ponašaju posramljeno i iznenađeno kada pobijede – za razliku od muškaraca,” komentirala je za The Guardian.

Ako niste čitali njezine knjige, vjerojatno ste gledali filmsku adaptaciju romana We Need to Talk About Kevin s Tildom Swinton u glavnoj ulozi.  Dosad je objavila 11 romana, a bavila se temama pretilosti, demografije, epidemiologije, majčinstva i obiteljskih odnosa, zdravstvenog sustava, terorizma…

S Lionel razgovaramo o književnim festivalima, američkom snu, likovima koje je teško zavoljeti, feminističko-lingvističkim problemima i padanju pod tramvaj!

Živite u emigraciji od 1985. godine – živjeli ste u Nairobiju, Tel Avivu, Bangkoku i Belfastu, a već godinama živite u Londonu. Odgovara li vam engleski mentalitet više od američkog? Nakon gotovo 30 godina provedenih u inozemstvu, osjećate li se i dalje kao Amerikanka?

Da. Nema boljeg načina da zadržite svoj američki identitet nego da živite u inozemstvu. Identitet ne čini samo ono što vi mislite o sebi, već i to kako vas drugi doživljavaju. Čim otvorim usta, ja sam Amerikanka u Ujedinjenom Kraljevstvu bez obzira koliko dugo tamo živjela. To je jedna od razlika između tih dviju zemalja. Amerikanci spremnije asimiliraju ljude i ne morate živjeti tamo dugo da bi vas počeli smatrati “svojim”. U Europi to nije tako.

Pokušaj da se uklopite i da pripadate, postepeno mijenjajući sebe i svoje navike, doista je neprivlačan i nikome ne koristi jer rijetko kada ćete u potpunosti ispuniti sva očekivanja. Zbog njega se doimate nesigurnima – vjerojatno i jeste nesigurni. Kada sam počela živjeti u Sjevernoj Irskoj, osobito nakon nekoliko godina, bilo mi je jako važno da se distanciram od ljudi koji su tamo živjeli kraće od mene. Napisala sam jednu novelu, koja nikad nije objavljena, o takvom natjecanju između dvaju Amerikanaca u Sjevernoj Irskoj, koja je trebala biti komična. Sada sam puno zadovoljnija i prihvaćam činjenicu da sam Amerikanka koja već dugo vremena živi u Ujedinjenom Kraljevstvu, što nije isto što i biti Engleskinja. To mi sasvim odgovara.

U jednom intervjuu žalili ste se da se od pisaca očekuje da budu zabavljači te da postoji pritisak da govore fascinantne stvari, no vi unatoč tome sudjelujete na brojnim književnim festivalima te dajete puno intervjua. Je li za vas to samo dio posla ili ipak ima i nešto užitka u cijeloj priči?

Naravno da ima. Zapravo uživam u ulozi zabavljačice. Ne mogu reći da ne dobivam određeno zadovoljstvo posjećujući sva ta mjesta, i drago mi je da sam dobila priliku upoznati Hrvatsku jer sam dosad imala vrlo malo kontakta s Istočnom Europom. Jasno, ne bi bilo isto da sam došla ovdje turistički ili zbog nekog projekta i provela ovdje određeno vrijeme. Mislim da najviše naučite onda kada ste prepušteni sami sebi, ali to je oblik putovanja koji više ne moram prakticirati, što vjerojatno nije dobro za mene – da me drugi drže za ruku i tetoše. No, to ne znači da u tome bar malo ne uživam.

Nakon što se popnem na pozornicu uglavnom se dobro zabavljam. Volim pozornost publike. Mislim da se mnogo pisaca ne snalazi najbolje u takvoj situaciji i to u potpunosti razumijem. Zapravo je riječ o kazališnoj predstavi. No, začuđuje me kako su se književni festivali namnožili u zadnje vrijeme, i doista ne razumijem zašto ljudi žele ići na njih. Mene, recimo, pisci osobito ne zanimaju. Kada mi se svidi nešto što sam pročitala, nemam potrebu odmah upoznati osobu koja je to napisala – autore i njihova djela držim razdvojene. Ali, recimo, ako upoznam pisca i otkrijem da je iritantan, to mi može pokvariti sposobnost uživanja u njegovom radu u budućnosti, i to mi se nikako ne sviđa. To je jedan od razloga zašto ne razumijem ljude koji idu na takva događanja. Što ako se ispostavi da je moj omiljeni pisac nepodnošljiv? Ne bih nikad tako riskirala!

Foto: Martina Kenji, izvor: FEKP Facebook

U svojim knjigama bavili ste se nizom teških i složenih tema. Zašto je fikcija tako dobar način za hvatanje u koštac s određenim društvenim, političkim, osobnim i drugim problemima?

Mnoge teme kojima se bavi, primjerice, stručna literatura najbolje se izražavaju u formi priče pojedinca. Naposljetku, ono što apstraktne probleme čini važnima je njihov učinak na stvarne ljude. Postoji niz takvih područja koja su zanimljiva ako im pristupite kroz fikciju, jer ona polazi od konkretnog, individualnog iskustva, a to je odličan način za približavanje temama koje se inače mogu doimati udaljenima i dosadnima. Dobar primjer je moj roman So Much for That koji se bavi američkim zdravstvenim sustavom. Kada govorite o toj temi na apstraktan način, ona djeluje uspavljujuće! Literatura koju sam morala proučiti kada sam pisala knjigu bila je prilično zamorna. Ali nikako nije suhoparno ili neemotivno kada netko postane teško bolestan, izgubi sav novac, ili oboje istovremeno. Zato mislim da je taj roman u konačnici prilično dramatičan i dirljiv, osoban i intiman, unatoč tome što se bavi zdravstvom.

Vaše protagoniste i protagonistice kritičari i čitatelji obično opisuju kao nedopadljive i teške osobe. No oni nisu anti-heroji/heroine, koji su nam privlačni iako su moralno odbojni. Zašto stvarate likove koji testiraju granice čitateljske empatije? Jesu li dobri likovi dosadni?

Da, dobrota je beskrajno dosadna! Osobito kada je prejednostavna – kada, primjerice, imate osobu koja posjećuje stare i nemoćne ili spašava mačke s krovova. Za početak, to je izvještačena dobrota, ja sam učinila tu osobu dobrom, baš kao što joj mogu podariti znanje šest jezika (ako mi je pri ruci Google Translate). Dakle, radi se o jeftinoj vrsti dobrote. No prava dobrota – nije da u nju ne vjerujem, ali mislim da je jako teška i da ne dolazi uvijek prirodno. Kraj romana We Need to Talk about Kevin dobar je primjer: pripovjedačica napokon voli svog sina. Mogla ga je voljeti od prve stranice, ali tada ne bi bilo priče. Više me zanimaju ljudi koji postepeno postaju dobri sebi usprkos, zato što je za to potreban trud i zato što je taj proces suštinski narativan.

Dobro ste uočili razliku između likova koji su, ja bih rekla teški umjesto nedopadljivi, i anti-heroja (kojeg, ironično, obožavate). Anti-heroji možda rade loše stvari, no autor vas je naveo na budete na njihovoj strani. Serija House of Cards vjerojatno je najrecentniji primjer – vi doista želite da se Kevin Spacey izvuče. Volim taj format, a volim i unutarnju napetost koja se proizvodi kod čitatelja u takvim situacijama. Osjećate ugodnu zbunjenost kada shvatite da navijate za Kevina Spaceyja unatoč tome što je pravo govno.

Međutim, mene više zanima stvaranje likova koji nisu ni odbojni ni nepodnošljivi, već s kojima nešto nije sasvim u redu i koji su kompleksni, baš poput stvarnih ljudi. Zapravo se radi o nekom obliku realizma. Ako ne možete podnijeti tu osobu, taj lik, ako vas živcira sve u vezi njega ili nje, ako želite pobjeći, tada sam ja kao autorica pogriješila. Pokušavam stvarati likove koji su privlačni iz nekog razloga, na nekoj razini, čak i ako se ne slažete s njima, ali možete shvatiti njihovu perspektivu.

Imate prilično kritičan stav prema ideji “američkog sna”. Amerikanci (iako ne samo oni) naporno rade kako bi ostvarili bolji život koji, međutim, uporno izmiče. Čini se da zbog toga ispod površine ima puno razočaranja i gorčine, što je svakako prisutno u vašim romanima. Možete li nam reći nešto više o tome?

Moram priznati da me zbunjuje koncept američkog sna. Koliko ja vidim, jedan od problema je što je definiran prvenstveno u materijalnom smislu – ne morate biti osobito pronicljivi da biste to shvatili. No to je ograničeni oblik sreće koji uključuje relativno lijepu kuću, automobil (za neke možda dva automobila), a u posljednje vrijeme nisam sigurna ni spadaju li tu i djeca ili ne. Američki san svodi se na redovita primanja i pristojnu mirovnu – radi se, zapravo, o komforu, ali i o dolasku na odredište, i to je aspekt kojeg smatram najproblematičnijim. Sreća nije neko stanje koje možete doseći, i pogrešno je razmišljati na taj način. Sreća je proces. Ono što mene usrećuje je rad, okupiranost nečime. Stoga, sav taj mukotrpni rad o kojem pričamo, to je, ironično – sreća. Ako očekujete da vas negdje tamo čeka utopija, dovesti ćete se u stanje očaja i zablude. Ne želim zvučati poput nekog gurua, ali zadovoljstvo stvarno nećete pronaći u onom materijalnom. To je prilično očigledno, stoga me čudi da ovakav koncept američkog sna i dalje opstoji.

We Need to Talk About Kevin (r. Lynne Ramsey, 2011.)

U članku Muscular Feminism objavljenom u časopisu Slate, hvalite Margaret Thatcher zbog toga što je djelovala umjesto da vrijeme trati na govorancije. Smatrate li da žene previše pričaju, ili pak samo feministkinje, koje su, kako navodite, “opsjednute jezikom”?

Vjerojatno bih se složila s tom izjavom, iako mislim da bi svi trebali jednostavno ušutjeti! No, priznajem da teško toleriram ovu opsesiju jezikom. Ne želim zvučati naivno niti reći da muški rod ne dominira u većini jezika; očito je da suptilni elementi jezika mogu utjecati na to kako percipiramo žene i muškarce, stoga ne kažem da je to potpuno nebitno, ali nije onoliko bitno koliko neke feministkinje smatraju da jest. U kontekstu pisanja i mog rada, imam problem sa specifičnim oblikom feminizma koji poprima lingvističku formu i pritom uneređuje moj tekst. Ne želim žrtvovati cjelovitost svog rada u političke svrhe.

Osobito mi je iritantno kada autori – često su to muški autori – koriste ženski gramatički rod kao opći, što je postalo popularno u SAD-u (pisala sam već o tome). U engleskom jeziku konvencija nalaže da se za opći oblik u jednini upotrebljava muška zamjenica. Najčešće i najuspješnije rješenje je koristiti množinu (“they” umjesto “he” ili “she”, op.a.), koja je rodno neutralna, ali to ne možete napraviti u baš svim situacijama. Upotrebu ženskog roda kao općeg smatram problematičnom jer se i dalje radi o diskriminaciji, samo obrnutoj, koja ne nudi pravo rješenje. To me smeta jer odvlači pozornost od samog teksta. David Brooks, kolumnist New York Timesa, primjerice, uopće se ne bavi feminističkim temama, ali čim u tekstu naiđemo na “nju”, sadržaj postaje “Ja sam David Brooks i tako sam kul i želim zadovoljiti ljude kojih se potajno bojim.” Upravo je ovo jedna od stvari koje odbijaju ljude od feminizma.

Je li vama itko prigovorio zato što koristite muški oblik kao opći?

Nije, ali ima onih koji nisu bili te sreće. No, u engleskom jeziku se nešto događa, organski se razvija preferencija za množinu, a jezik najbolje funkcionira onda kada se organski mijenja. Čini mi se da će se na kraju množina početi koristiti za jedninu. Mnogi ljudi to već rade, ali to je gramatički neispravno. Iako sam cjepidlaka po pitanju gramatike, mogla bih prihvatiti tu množinu, i zapravo je često koristim kada pišem dijaloge.

Bili ste u Belfastu 1988. godine za vrijeme masakra na groblju Milltown, no niste nastradali. U kratkoj priči Kilifi Creek, koja je 2014. osvojila BBC National Short Story Award, pišete upravo o trenucima kada skoro poginemo, ali ipak se izvučemo (više ili manje) neozlijeđeni. Navodite da je riječ o ne-pričama u kojima se radi o događajima koji se nisu dogodili, te da takvi trenuci najčešće nisu osobito epski niti iz njih možete izvući značajnu pouku. Kako to?

Pripovjedačica kaže da nije riječ o pravim poukama, no to je dijelom zato što pouke shvaćamo kao nešto maleno i izrecivo. U priči postoji pouka – i to najveća koju ikad možete dobiti, ali koju nikad u potpunosti ne shvatite sve dok nije prekasno. Bilo mi je važno pokazati da su to trenuci koje smo svi mi proživjeli. Oni nemaju neko izravno značenje – ništa se nije dogodilo, pa se nema što ni za ispričati. Baš sam jučer doživjela jednu takvu situaciju.

Bliski susret sa smrću?

Mogao je biti još bliskiji, ali u svakom slučaju bio je preblizak da bi bio ugodan. Prelazila sam cestu, ne preko zebre, i odjednom se s moje desne strane stvorio tramvaj! Potrčala sam u stranu i promašio me. Da sam ga spazila nekoliko sekundi kasnije, mislim da bih imala nesreću – i ovaj intervju bio bi puno drugačiji! U svakom slučaju, bila je to glupa situacija, no njen najvažniji dio bila je pomisao “Jebote, ovo je mogao biti posljednji dan mog života. Mogla sam umrijeti u Zagrebu, a oproštaj u taksiju bila bi mi posljednja uspomena na supruga – jer se od tada nismo uspjeli čuti preko Facetimea. Oh, Bože.” No, kao što kaže pripovjedačica, at some point there is no ‘almost’. To me motiviralo da napišem Kilifi Creek – motalo mi se po glavi dugo vremena, ali tek kada sam dokučila taj kraj – pad protagonistice sa zgrade – znala sam da je to to.

Spomenuli ste da radite na novoj knjizi u kojoj se bavite ekonomijom. Možete li nam otkriti neke sočne detalje?

Mom izdavaču se knjiga ne sviđa! Ne bih ovo trebala govoriti uokolo – ostavite to na hrvatskom! Koristila sam drugačiju formu no ikad prije – riječ je o knjizi smještenoj u bliskoj budućnosti, između 2029 i 2047. Mislim da je jako zabavna. Tema je ekonomski krah u SAD-u: novac, odnos ljudi prema novcu i propast SAD-a, do koje će zasigurno doći – to je nešto što se dogodi svima. U knjizi ima puno ekonomije – mislim da je to izdavačeva zamjerka. Ali ekonomija je zanimljiva i zabavna, i ne planiram ništa izbacivati! Kao što sam već rekla, jedna od moći fikcije je vam ukaže na nešto zanimljivo u području koje vas inače ne interesira.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano