Povodom ovogodišnje dodjele nagrada Women on Women, koje u Sloveniji dodjeljuje organizacija Mesto žensk, razgovarale smo s jednom od dobitnica, Urškom Sterle, urednicom LGBTQ+ radijske emisije Lezbomanija. Lezbomanija je pokrenuta 1998. i od tada se bez prekida emitira jednom mjesečno na Radio Študentu. Zbog kontinuiteta i kvalitete rada ima pionirski aktivistički značaj, stvarajući prostor za LGBT zajednicu.
Što tebi i cijelom kolektivu Lezbomanije znači ova nagrada?
Za cijeli tim ovo je velika čast i priznanje za naš dugogodišnji rad. Većina našeg rada izuzetno je neglamurozna, neprimijećena, stoga smo izuzetno sretne zbog podrške i iskreno zahvaljujemo WoW komisiji i organizaciji Mesto žensk.
Kako nastaje jedna emisija Lezbomanije? Tko sve čini redakciju?
Od samog početka emisije radimo po principu samoorganizacije i autonomije. Suradnice dolaze iz različitih područja i sa sobom donose svoje znanje, iskustvo i interese. Ne postoji fiksna struktura, no netko mora zauzeti mjesto one koja okuplja različite suradnice, različite teme koje je potrebno uključiti. Prije mene je to bila bivša urednica Nataša Sukič. Tatjana Greif stalna je suradnica koja se svih ovih godina brine o kolekciji vijesti, te je u svom poslu potpuno buntovna i neukrotiva. Takve su i sve druge dugogodišnje koautorice Velikonja, Tratnik, Gržinić i ostale. Emisiju su kreirale snažne osobnosti, a ne podređeni zaposlenici. Mi smo lezbijska mafija i radimo stvari po svojim pravilima.
Spomenula si Lezbijsku mafiju, a često se i predstavljaš kao njezina tajnica – možeš li nam to pojasniti? Što je Lezbijska mafija i što znači biti njenom tajnicom?
Godine 2007. kada je legendarna lezbijska spisateljica i aktivistica Suzana Tratnik dobila nagradu Prešernovog sklada, mi lezbijke požalile smo se na obrazloženje stručnog žirija koji je izbjegavao spominjati lezbijsku tematiku kojom se Suzana bavi. Zbog toga smo joj dale alternativnu nagradu, te je bilo potrebno napisati utemeljeno obrazloženje koje će reći sve što je bilo prešućeno, a kako je bilo potrebno pronaći nekoga da to i kaže, rođena je Tajnica Lezbijčne mafije, s ulogom mafijaške medijske glasnice.
Kada i kako je došlo do toga da se uključiš u stvaranje emisije? Kako ti je bilo preuzeti uredništvo i vođenje emisije nakon što ju je čak 17 godina realizirala Nataša Sukič? Koliko si toga nasljedila, što si preuzela kao svojevrsnu tradiciju, a u kojoj mjeri unijela svoj osobni stil i potpis?
Pjesnikinja Sara Lubej i ja isprva smo radile ankete i intervjue za Lezbomaniju, a kasnije sam uskočila kao povremeni glas u eteru. Nataša me dugi niz godina nagovarala da preuzmem emisiju koja je bila, da tako kažem, njezino dijete. To je velika odgovornost i preuzimanje jednog od glavnih kanala komunikacije nije bila laka odluka, no napokon sam emisiju preuzela 2015. godine.
Lezbomanija je zadržala svoje ime jer je sama ideja zbog koje je tako nazvana ostala relevantna. Mi lezbijke uvijek smo na rubu nevidljivosti, a pravo na samoodređenje i samoimenovanje presudno je za manjine.
Kao dugogodišnja DJ-ica, Nataša je vodila specifičan glazbeni profil, pa sam i ja nastavila tu tradiciju promoviranja žena i LGBT DJ-a i glazbenica, uključujući njihove setove i pjesme, obavještavajući kada i gdje nastupaju u emisiji; ukratko, emisija je platforma putem koje se umjetnici mogu realizirati.
Također, ugošćavamo brojne aktiviste/kinje s drugih aktivističkih scena i podržavamo njihove političke i kulturne aktivnosti. Jasno je da je ovo još uvijek lezbijska emisija i da će tako ostati i u duhu i svojim imenom, ali temeljni dio lezbijskog aktivizma je solidarnost s drugima, povezanost, podrška.
Od prve subote u mjesecu, kada smo krenuli u eter točno u podne, premjestili smo se na povoljnije vrijeme četvrtkom navečer pa nas sada umjesto čišćenja stana u subotu možete slušati tijekom pijuckanja martinija u četvrtak.
U gotovo četvrt stoljeća koliko emisija djeluje, desile su se mnoge značajne društvene promjene. Kako je Lezbomanija odgovarala i utjecala na te promjene? Kada usporediš emisije iz devedesetih i početka dvijetisućetih, s ovim recentim izdanjima, kakve promjene primjećuješ?
Lezbomanija i općenito čitav lezbijski aktivizam u našoj zemlji uvijek je bio usko povezan s aktualnim društvenim pokretima. Gdje je bilo pobune, bilo je i maničnih lezbijki.
Svako desetljeće donosi svoje probleme i odgovore na njih. Devedesete su obilježene borbom za opstanak nakon neovisnosti, dvije tisuće pritiscima da se regulira pravni status. Uvijek relevantne teme su feminizam, rod, seksualnost, pitanje tjelesne autonomije i nasilja, samoodređenje i politička i ekonomska emancipacija. Također se moraju podržati svi politički napori koji se tiču rase, etničke pripadnosti i migracija. Ne vjerujem da postoji bilo koje pitanje iz ’90-ih ili 2000-ih za koje bi se moglo reći da je riješeno i okončano.
Študentska organizacija Univerze u Ljubljani (ŠOU) je nakon desetljeća sustavnog smanjivanja, krajem prošle godine, posve ukinila financiranje Radio Študenta što kao posljedicu ima i nemogućnost dobivanja sredstava iz svih drugih izvora, jer svi fondovi imaju za preduvjet apliciranja da projekt ima određeni udio aktivnosti već financijski pokriven. ŠOU i sve aferame koje godinama etiketiraju tu organizaciju su svakako tema za sebe, no kako ta situacija utječe na vas, te općenito kakav je status Lezbomanije na RŠ, koju razinu autonomije uživate?
Kao lezbijske aktivistice navikle smo raditi pro-bono, i na taj način će emisija i dalje funkcionirati jer tako radimo sve ove godine. Velik dio aktivističkog rada predstavljaju stvari koje jednostavno treba učiniti da bi postojala infrastruktura za zajednicu, da bi postojali kulturni proizvodi i da bi se bilježila povijest.
Najvažnije je da uživamo punu autonomiju na Radiju, koja je ugrađena u samu ideju ovog medija. Takva uređivačka politika omogućava manjinama da djeluju cjelovito, bez cenzure, bez intelektualne kolonizacije.
Infrastrukturno, povlačenje sredstava apsolutna je katastrofa za neovisni medij kakav je Radio Študent. Ovo je, inače, dio šire priče o kontroli i uništavanju alternativnih medija. RŠ ide na živce svakoj vladi, ali postoje temeljne razlike između načina na koji se različiti oblici vladinih struktura bave “nepoželjnim”. Sada smo u razdoblju krajnje neizvjesnosti, u razdoblju velikih čišćenja i transformacije društvenih struktura koje ćemo morati preživjeti.
Lezbomanija se, kao najdugovječnija lezbijska radijska emisija na našim prostorima a vjerojatno i šire, emitira na Radio Študentu koji je prvi studentski radio u Europi. Prije Lezbomanije pokrenut je časopis Lezbo i Lezbijska knjižnica. Ljubljanski skvot i autonomni kulturni centar Metelkova Mesto postoji već skoro 30 godina, a od ranih 2000-tih postaje domom LGBT zajednice kroz razne inicijative, udruge, Paradu Ponosa, festival Rdeče Zore i klubove Monokel i Tiffany. Još duže se dešava najstariji europski LGBTIQ filmski festival (Festival gejevskega i lezbijskega filma). Što je učinilo ljubljansku aktivističku i kulturnu scenu tako ustrajnom i naprednom, unatoč nedostatku institucionalne podrške i financiranja i svim problemima s kojima se svaka LGBT i općenito alternativno kulturna scena susreće?
Ljudi… Što više gledam povijest pokreta, to više otkrivam da su progresivnu scenu napravili pobunjeni i ustrajni pojedinci i pojedinke koji su bili spremni izaći iz ustaljenog poretka i platiti visoku cijenu za to. Radikalna pozicija donijela je radikalne politike, akcije, prostore, projekte koji su otvorili mogućnosti. Zbog svog rada ti su isti pojedinci označeni kao dežurni krivci, kao oni koji uvijek nešto zahtijevaju i za nečim teže. Pa, ova težnja donijela nam je temeljne prostore i projekte koji su nam omogućili, da kao zajednica počnemo stjecati kulturni kapital. Na račun ovog kapitala, možemo pokušati pobjeći od kulturnog siromaštva i apatije.
Kakve daljnje planove imaš s Lezbomanijom?
Mislim da se Lezbomanija treba ponovno radikalizirati. I dalje će biti potrebno sačuvati prostor za umjetnice, tako da će dio emisije definitivno biti posvećen promociji njihovog stvaralaštva. Međutim, nova, politički teža vremena zahtijevaju oštriji odgovor tako da čemo se vratili dobrom starom kritičkom eseju. Mislim da nije moguće napraviti značajne društvene promjene pomirenjem i dopadljivošću. Uvijek mora postojati neko čudovište koje teži progresivnim promjenama. Mi ostajemo to čudovište.
