S Leonidom Kovač, jednom od najistaknutijih domaćih teoretičarki umjetnosti, kustosicom i izvanrednom profesoricom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, razgovaramo o njenoj nedavno objavljenoj knjizi eseja o vizualnoj kulturi i biopolitici „Tübingenska kutija“, odnosu medija prema suvremenoj umjetnosti, no i odnosu umjetnosti prema društveno-političkim praksama.
U relativno kratkom razdoblju izašle su vam dvije knjige: „U zrcalu kulturalnog ekrana: Jagoda Kaloper“ i „Tübingenska kutija“. Koje Vaše kreativne potrebe zadovoljava pisanje?
Pišući razmišljam. Pokušavam sebi nešto objasniti postavljajući u odnos stvari koje prividno nemaju dodirnih točaka. Nastojim prepoznati polja interferencije različitih, raznorodnih i često vremenski udaljenih fenomena. Pisanje je za mene djelatna praksa. Pišući izmičem stanju inercije koje smatram pogubnim.
Nedavno ste u jednoj radijskoj emisiji kazali da „danas u domaćoj umjetničkoj produkciji postoje poticajni i kvalitetni radovi“ , te da se „u posljednjem desetljeću događa „vrlo kreativna interakcija umjetničke proudukcije i njezine teorijske recepcije“. To ste razdoblje u usporedili s umjetnošću 60-ih 70-ih u Hrvatskoj i Jugoslaviji, vremenima koja i danas držimo plodonosnim i aktualnim u sferi vizualne umjetnosti. Zašto ste odabrali baš tu usporedbu?
Šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća pojavile su se i kod nas umjetničke prakse koje su inters za umjetničko djelo kao dovršeni estetički predmet zamijenile imperativom istraživanja i eksperimenta. Predmet njihovog interesa i dekonstrukcije postao je sam jezik, odnosno moć jezika da stvori određenu vrstu stvarnosti. U radovima nekoliko suvremenih hrvatskih umjetnika i umjetnica prepoznajem nastojanja dekonstrukcije današnjeg dominantnog jezika. S obzirom na promjenu tehnološkog, odnosno ekonomskog, političkog i ukupnog kulturnog konteksta taj je jezik različit od onoga pred četrdeset ili pedeset godina, stoga je i izvedba njegove dekonstrukcije posve drugačija. Društveno-politička zbivanja su uvijek turbulentna, međutim ono što me zanima jest mogućnost detekcije «turbulencije» tamo gdje ona prividno ne postoji.
U najnovijoj knjizi govorite o Foucaltovoj biopolitici, u tekstovima se bavite podložnošću ljudskog života znanosti, tehnologiji, institucijama društva i politike. Što Vas je navelo da se biopolitikom bavite baš u ovom društvenom trenutku?
U najnovijoj knjizi govorite o Foucaltovoj biopolitici, u tekstovima se bavite podložnošću ljudskog života znanosti, tehnologiji, institucijama društva i politike. Što Vas je navelo da se biopolitikom bavite baš u ovom društvenom trenutku? Navelo me to što se ne mogu praviti da ne vidim, ne čujem i da me ono što se događa ne dodiruje. Ne vjerujem u l’art pour l’art ni u mit o autonomiji umjetnosti.
Ljudsko tijelo kao objekt političke manipulacije tema je naslovnog eseja knjige u kojemu se najizravnije dotičete biopolitike. Čini li nas rasplinuta iluzija o kontroli nad vlastitim tijelom jačima ili ranjivijima?
Tema naslovnog eseja knjige Tübingenska kutija zapravo je pojam terorizma, odnosno diskurs o terorizmu kao djelatna praksa totalne kontrole. Nesklona sam prihvaćanju binarizama, pa tako i ovoga sadržanog u vašem pitanju: «jači – ranjiviji». Ne znam što to zapravo znači. Uvijek smo ranjive/i, pa i onda kad mislimo da smo najjače/i. Važi i obrnuto.
Proučavali ste rad Jagode Kaloper koja je unatoč brojnim izložbama i umjetničkim intervencijama desetljećima bila nepoznata kao vizualna umjetnica i poznata tek kao glumica. Odnedavno je valoriziran i njen autorski rad na polju vizualne i filmske kulture. Možete li na primjeru Jagode Kaloper pojasniti kako funkcionira taj mehanizam prešućivanja, zaborava i nebrige/lijenosti od strane kulturne javnosti i teoretičara? Prije nekoliko godina jedan je novinar, danas zaposlenik Muzeja suvremene umjetnosti, iznio u novinskom tekstu neprovjeren podatak o navodnoj smrti Jagode Kaloper. Koliko ovaj slučaj govori o odnosu medijskih i kulturnih radnika prema suvremenoj umjetnosti?
Spomenuti je novinar u to vrijeme bio, a još je i danas, zaposlen na radnom mjestu producenta i voditelja Odjela za programsko-izložbenu djelatnost zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, pa je njegova «misa zadušnica» živoj i zdravoj Jagodi Kaloper tim bizarnija. Međutim, kod nas se prečesto bez ikakvih posljedica po indolentne ignorante šire dezinformacije. Primjerice, kada je središnji Dnevnik javne, Hrvatske televizije objavio vijest o smrti Marguerite Duras, rečeno je da je njezino najpoznatije djelo roman „Hadrijanovi memoari». Radi li se o ovoj ili onoj Marguerite, informativnom programu Hrvatske televizije (kojoj svi, pod prijetnjom ovrhe, plaćamo obaveznu pretplatu) posve je svejedno. Pred nekoliko dana ista je televizija u emisiji «Vijesti iz kulture» informirala gledateljstvo da je nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za životno djelo dobio Oleg Hržić. I dok je dobitnik nagrade prof.dr.sc. Marijan Hržić davao izjavu Hrvatskoj televiziji, pod njegovim je likom pisalo ime drugog čovjeka, također arhitekta, Olega, kojega s dobitnikom nagrade povezuje jedino isto prezime. Takvih je primjera bezbroj, a oni mi uvijek prizivaju u sjećanje onu čuvenu Krležinu sentencu o srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi. U takvoj «učenoj» medijskoj sferi, k tome još u izrazito patrijarhalnoj i seksističkoj kulturi Jagoda Kaloper mogla je odmah po svom ulasku u filmsku industriju dobiti priznanje kao «svježe» žensko tijelo koje se na filmskom platnu pojavljuje u mizoginoj dramaturgiji koju su osmislili scenarist i režiser, ali ne kao kreativna osoba čija se kritička misao artikulira u njezinom vlastitom umjetničkom djelu i javnom djelovanju. Tekst objavljen u Jutarnjem listu u kojemu se Jagoda Kaloper spominje kao pokojnica nije se ni bavio njezinim umjetničkim radom, nego fotografskim portretom koji je svojedobno snimio Tošo Dabac. Naslov teksta bio je «Sve Tošine žene».
Vjerujem da ima još domaćih umjetnica čiji je rad prešućivan u povijesti umjetnosti. Što biste preporučili laicima, studenticama ili/i mladim feministicama koji žele o saznati više o radu i ostavštini tih umjetnica? Pripremate li neku novu izložbu ili rad posvećen nekoj od njih?
Svima bih preporučila da istražuju građu koja im je dostupna i otkrivaju ono što je još uvijek skriveno pa time i nedostupno kao tema istraživanja, te da kritički preispituju sve kanone neprihvaćajući bezrezervno postojeće klasifikacije i valorizacije. Pripremam retrospektivnu izložbu Edite Schubert koja će se temeljiti na radovima iz njezine ostavštine, mnogi od njih nikada nisu bili izlagani. Ona doduše za života nije bila marginalizirana, štoviše, nazivana je i «prvom damom hrvatske avangarde».
Izvanredna ste profesorica pri zagrebačkoj ALU, nalazite se u doticaju s novim generacijama umjetnika/ica i umjetničkih teoretičara. Jesu li, prema Vašem mišljenju, atmosfera i metode rada na ALU-u dovoljno poticajne za studente/ice?
To bi njih trebalo pitati. Mogu Vam jedino odgovoriti da je meni rad s njima poticajan. Učimo jedni/e od drugih.
Vaša nova knjiga eseja o vizualnoj kulturi i biopolitici „Tübingenska kutija“ razmatra odnos vizualne kulture i biopolitike, sve veću podložnosti ljudskog biološkog života političkim praksama. Kazali ste da Vas zanimaju manifestacije totalirazama i strukturalnog nasilja koje je toliko normalizirano, da postaje neperceptibilno?
Vaša nova knjiga eseja o vizualnoj kulturi i biopolitici „Tübingenska kutija“ razmatra odnos vizualne kulture i biopolitike, sve veću podložnosti ljudskog biološkog života političkim praksama. Kazali ste da Vas zanimaju manifestacije totalirazama i strukturalnog nasilja koje je toliko normalizirano, da postaje neperceptibilno? Dat ću Vam jedan primjer. Pred nekoliko mjeseci u Zagrebu se pojavio jumbo plakat oglašavajući usluge jedne privatne poliklinike. U fotografskom kadru (u sepija tonu, nalik starinskoj «umjetničkoj» fotografiji) smješteno je s leđa snimljeno mlado, savršeno oblikovano, golo žensko tijelo. Gornjim i donjim rubom kadra odrezana mu je glava i stopala. Takav rez je klasični pornografski obrazac. Međutim, učinak sprege slikovne i testualne poruke nadilazi puku pornografiju. Tekst glasi: «Promijenite svoj odnos prema kolonoskopiji». Dakle, reklamira se jedna neugodna i bolna medicinska pretraga, a ciljana populacija su mladi ljudi. Ovakva vizualna poruka sugerira da je normalno stanje mlade ljudske osobe bolest, koju je ipak moguće na vrijeme otkriti i tako izbjeći sigurnu smrt u mukama. Za spasonosnu pretragu treba, dakako, platiti privatnoj klinici, jer ukoliko vam dopunsko zdravstveno osiguranje i pokriva troškove te pretrage, proći će mjeseci i godine prije nego što dođete na red u javnoj zdravstvenoj ustanovi. Teško da će većina ljudi u plakatu s kojeg se «smiješi» zamamno golo mlado žensko tijelo prepoznati marketinški mehanizam zgrtanja profita na širenju straha za goli život. Nekoliko tjedana nakon «kolonoskopije» ista je privatna poliklinika postavila jumbo plakat s krupnim planom lica mlade djevojke (vjerojatno iste one čije je golo tijelo reklamiralo kolonoskopiju). Natpis na tom plakatu glasi: «Što je s vašim srcem?» Ovo je vrlo banalan primjer marketinškog terora imanentnog neoliberalnoj ekonomiji u kojoj goli, biološki život ovisi o platežnoj moći konzumenata različitih usluga i proizvoda. Složenije primjere mogli bismo navoditi u nedogled. Napominjem da Foucault biopolitiku smatra neodvojivom od liberalnog kapitalizma, odnosno kapitalističke racionalizacije. Mediji nam svakodnevno prenose poruke resornih ministara o imperativnoj racionalizaciji u zdravstvu, što u prijevodu znači da praktički više nemamo prava na zdravstvenu zaštitu financiranu iz sredstava državnog proračuna, odnosno iz poreza i doprinosa koje plaćamo državi. A o teroru televizijskih reklama s ridikulozno ubrzanim govornim porukama koje završavaju sa «za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika», da i ne govorimo.
Ono što zamjećujem kao određeni „vodeni žig“ u Vašem iskazu jest postavljanje raznorodnih kulturalnih i društvenih fenomena u različite odnose. Umjetnička djela u ovoj knjizi vode živ dijalog s filozofijskim i socio-kulturološkim djelima i studijima.
Razlog tome je prije svega to što umjetnost smatram samo jednom od brojnih, međusobno isprepletenih društvenih praksi koje u međusobnoj interakciji stvaraju naše predodžbe stvarnosti. Diskurz o autonomiji umjetnosti amputirane od ostatka stvarnosti nastajao je tijekom devetnaestog stoljeća u kontekstu buržoaske ideologije koja je nastojala s jedne strane neutralizirati kritički potencijal umjetničke produkcije, a s druge, učiniti umjetničko djelo profitabilnom robom na tržištu. Istodobno se događala i disciplinarna klasifikacija znanja. Kao što znamo, znanje jest moć. Disciplinarna restrikcija teži dekontekstualizaciji pojedinih fenomena i time postavlja prepreke kritičkoj spoznaji. Nadalje, važno je neprestano postavljati pitanja o tome kako neko znanje postaje legitimno, a neko drugo ne. Koji mehanizmi i tehnologije pritom djeluju izvan dosega vidljivoga. Dakako, vidimo samo ono što smo naučili prepoznati. Stoga je potrebno uvijek iznova učiti gledati premiještajući vlastito očište iz jednog polja u sva ostala koja s njim interferiraju.
„ Kuloarsko gunđanje i apatični podsmijeh neproduktivni su, za razliku od javne rasprave o problemu…“, kazali ste nedavno, upitani da komentirate krizu oko imenovanja vodstva jedne važne zagrebačke umjetničke institucije.
Da. Situacija se može promijeniti jedino ukoliko se smanji razina oportunizma, odnosno preuzme elementarna građanska odgovornost za javno dobro.
Kako artikulirati javnu raspravu koja će otvoriti zbiljske probleme kulturne i umjetničke proizvodnje i distribucije? Promatrajući polemike koje su posljednjih godina nastale u javnom prostoru, čini se da se one ugase prije nego se stignu osvijetliti korijeni određene kulturno institucijske zavrzlame? Smatrate li da bi u takvim polemikama prigodu za sudjelovanjem trebali imati hrvatski građani i građanke?
Prije svega trebalo bi podignuti standarde javnog diskursa. To je moguće postići jedino kvalitetnim obrazovanjem i odustajanjem od modela negativne selekcije pri bilo kojoj vrsti kadroviranja. Međutim, učinjeno je sve da se obrazovni sustav uništi, a time dokine i mogućnost svakog kritičkog mišljenja. U tom su dokidanju partnerski sudjelovala i takozvana sredstva javnog priopćavanja pretvorena u najvulgarnije tabloide. Dok se ne stvori kritična masa ljudi koji argumentirano i odgovorno znaju artikulirati zahtjeve za promjenama, promjene se neće dogoditi.
Kakvim biste ocijenili recentno stanje kritike umjetnosti u Hrvatskoj i regiji? Postoji li i gdje je najvidljiviji prostor njene prakse? Tijekom gostovanja u tv emisiji „Trikultura“ kazali ste da se unazad desetak godina u Hrvatskoj pojavio broj mlađih autora koji se bave teorijskim promišljanjima.
Kad bismo sudile prema onome što možemo pročitati i vidjeti u mainstream medijima zaključile bismo da kritike ni nema. Ona se međutim događa na mjestima koja nisu u fokusu tih medija. Pritom je ohrabrujuća činjenica da je tijekom zadnjeg desetljeća naglasak s kritike, kao govora s «kritičke distance» o nečemu, prebačen na kritičnost, dakle govor iz pozicije bivanja unutar onoga o čemu se govori. Takva kritičnost postaje djelatna praksa činjenja koja poništava granicu između umjetničke produkcije i metajezika o umjetnosti, pri čemu nastaju novi diskurzivni formati sposobni za stvaranje drugačijih pojmova u kojima možemo promišljati i stvarati vlastitu stvarnost.
Nedavno ste u jednom intervjuu podsjetili na konstataciju Negrija i Hardta da je jezik taj koji nameće sve opresije. Smatrate li da jezik hrvatskih medija, ali i domaće kulturne prakse još uvijek uglavnom obeshrabrujuće rodno neosjetljiv?
Reći da je javni diskurz u Hrvatskoj rodno neosjetljiv znači upotrijebiti eufemizam za ono što on doista jest.
Već pri prvom pogledu na vaš publicistički rad može se vidjeti da bježite od binarnosti, likovno-teorijske, ali i one rodne. Što nam nudi život izvan binarnosti?
Svijest da su nam mnoge mogućnosti otvorene.
