Ako se poslužimo pomalo predvidljivom prispodobom, hrvatska kultura već je nekoliko godina pacijent s kroničnim tegobama, čije se stanje posljednjih mjeseci drastično pogoršalo, pa se nalazi na intenzivnoj njezi, popularno kazano „na aparatima“. Pacijent hropće i bori se za život, u njegovo izlječenje vjeruju tek rijetki, dok se većina (naivno) nada čudu.
Javni apel inicijative Kulturnjaci 2016. za smjenu ministra Hasanbegovića od svog pokretanja koncem siječnja ove godine do danas sakupio je nešto manje od pet tisuća potpisa kulturnjaka i podržavatelja. Ni jedan ministar u vladi RH do sada nije izazvao toliko snažan otpor struke kao što je bio slučaj s Hasanbegovićem, ni jedan za sedmomjesečnog vođenja resora nije svojim odlukama i izjavama počinio toliko štete u izdavaštvu, neprofitnim medijima, nezavisnoj kulturi, književnosti, filmu…
U mjesecima iščekivanja izbora Hasanbegović je kao tehnički ministar iskoristio brojne mogućnosti da napravi što veći kaos u sada već ionako devastiranom polju kulture. Kao da mu nije bilo dovoljno da svojim diskrecijskim odlukama narušava legitimitet Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, nakon čega je troje članova bilo primorano da podnese ostavke na članstvo, Hasanbegović je pred skori (nadajmo se konačni) odlazak iz ovog ministarstva odlučio dodatno uniziti i oštetiti sektor nakladništva i knjižarstva. Naime, u sastav Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva imenovano je dvoje članova čije su veze s hrvatskom književnošću i kulturom krhke i prilično upitne: Tanja Belobrajdić i Snježana Šetka. Ova dva imena mnoge su kulturnjake i književnike zgranula, evo i zašto.
Prvonavedena autorica je tek jednog romana „Crni kaput“, za koji je ove godine dobila nagradu „Slavić“, za najbolji prvijenac objavljen u proteklog godini. Belobrajdić je najkontroverznije spisateljsko ime koje se u posljednje vrijeme pojavilo na sceni i zato što je svojevremeno bila prijavljena za okrutna mučenja u istražnom zatvoru Lora u Splitu početkom 90-ih.
No, nije samo Belobrajdić ‘najslabija karika’ ovog književnog povjerenstva. Tu je i Snježana Šetka novinarka Slobodne Dalmacije, rijetkima poznata tek kao novinarsko ime, no bez ijedne publicističke ili beletrističke knjige u biografiji. Poput Tanje Belobrajdić riječ je također o osobi s gotovo beznačajnim iskustvom na polju kulture i umjetnosti. No, ono po čemu Šetka jest poznata u krugovima svoje struke jesu novinarski tekstovi u kojima već godinama prostor otvara pojedincima s desnog ideološkog spektra.
Ostali članovi aktualnog povjerenstva su Mate Maras, prevoditelj i šekspirolog, također član konzervativnog i deklarirano desnog Društva hrvatskih književnika, Dubravka Brezak Stamać filologinja je (također članica DHK) čije je polje interesa hrvatska književnost iz razdoblja renesanse. Valja podsjetiti i to da je zadaća ovog povjerenstva ponajprije ocjena kvalitete suvremenog književnog teksta, pa zbunjuje uvrštavanje čak dvoje članova, stručnjaka za starije književnosti.
Kontaktirali smo književnicu Julijanu Matanović, jedinu članicu, koja uz Matu Marasa, ima legitimitet u ovom povjerenstvu. Nju smo pitali kako je došlo do toga da se našla među imenima koja ne odgovaraju kriterijima važnima za prosudbu suvremene književne produkcije.
„Mene su nazvali iz tajništva Ministarstva kulture i ja sam pristala. Nisam pitala tko je još u žiriju, jer to naprosto nije moj stil. I sama sam nekoliko puta dobila ovu stipendiju za svoje knjige i imala sam osjećaj da je moja dužnost da to prihvatim. Tko su ostali članovi povjerenstva saznala sam tek iz medija. Nikada to ne pitam radnije kada me za nešto zovu, ne da mi se provjeravati jesam li ja nečega vrijedna, to mi se čini bahato i kalkulantski. Međutim, ja sam ovih dana donijela odluku da odstupim iz povjerenstva jer se zdravstveno ne osjećam dobro, a ocjenjivanje radova za stipendije je opsežan i kompleksan posao.“
Za one koji o ovom natječaju znaju malo ili gotovo ništa, objasnit ću zašto je on toliko važan za domaće književne autore i autorice, a osobito za one među njima koji se pisanjem pokušavaju baviti profesionalno, bez stalnog zaposlenja koje nudi barem relativnu egzistencijalnu sigurnost. Potporom za poticanje književnog stvaralaštva MK u obliku tromjesečnih, polugodišnjih i godišnjih potpora stipendira književno-umjetnički, prevoditeljski i književno-povijesni rad. Dobitnicima ovih stipendija novac se isplaćuje u mjesečnim obrocima od 7000 kuna brutto. Najveći broj ovih potpora odnosi se na tromjesečne stipendije, tek njih nekoliko dobije šestomjesečnu, a godišnja već godinama nije ni dodijeljena. Nadalje, ove su potpore jedini način da književnik/ica u Hrvatskoj za svoje pisanje bude relativno primjereno plaćen, budući da su honorari izdavača za objavljene knjige izuzetno niski, a nerijetko zbog izdavačke krize ne mogu računati ni na taj minimum.
Cjelokupan iznos kojim je Ministarstvo kulture u protekloj godini stipendiralo 72 pisca iznosi 1. 659.000 kuna, njih čak 140 tu potporu nije uspjelo dobiti, pa su se našli na listi odbijenih. Bolji poznavatelji domaćih kulturnih politika sjetit će se kako nije riječ ni o polovici iznosa koji u Hrvatskoj dobije redatelj dugometražnog igranog filma (u prosjeku je riječ o nešto više od 4 milijuna kuna). Dakle, svo godišnje ulaganje države u književnu produkciju svodi se na spomenutih 2 milijuna kuna, koje iz godine u godinu varira.
Zbog svega ovoga mnogi se književni autori i autorice ovog ljeta nalaze u dvojbama da li da se uopće prijave na natječaj o čijim rezultatima odlučuje povjerenstvo upitnog moralnog i profesionalnog renomea. Kontaktirali smo nekoliko književnika/ica i upitali ih što misle o cijelom slučaju, te kako vide budućnost kulturnog sektora u vremenu koje dolazi.
Za mišljenje o ovim temama prvo smo zamolili književnicu Dašu Drndić.
U posljednjih devet mjeseci književnici i kulturnjaci više su puta i na različite načine iskazivali svoje nezadovoljstvo stanjem u kulturi i štetom koju su ministar Hasanbegović i njegova nomenklatura počinili u ovom sektoru. Mjeseci peticija, tribina i prosvjeda ipak su urodili nekim promjenama. No, što je još trebalo učiniti i kamo usmjeriti napore za promjenama u kulturnom polju, upitali smo je.
„U prosvjede i tribine je uloženo mnogo truda i vremena, uz to održavali su se gotovo ni sa kakvom institucionalnom i izvaninstitucionalnom potporom, ali zatalasali su “scenu” i njihove poruke štono bi se reklo – otišle su u svijet. Ako ništa dugo, možda prvi put u dvadeset i pet godina kultura je barem kao pojam zasjela za političku trpezu, a još više kao apstrakcija, koju nažalost veliki broj građana, mahom onih slabijeg obrazovanja i “zahvaljujući” manipulativnoj, neargumentiranoj desničarskoj propagandi, percipira kao opasnu rabotu. Što je, u ovim okolnostima, rukovođena karikaturalnim ali fanatičnim likom sad već tehničkog ministra – i postala.“
„Što je još trebalo učiniti?“, retorički se pita Drndić i odmah nudi odgovor: „Rješenja za navodno komplicirane situacije uglavnom su zapravo jednostavna. Postoji nekoliko narodnih izreka koje na njih upućuju. Nisu naročito “fine”, ali evo ih: “Ne možeš i stisnit’ i prdnit'”, “Ne možeš se jebat, a da ti ne uđe”, slikovito je pojasnila književnica, u krugovima kulturnjaka poznata kao osoba koja se izbjegava jezik političke korektnosti. Drndić oštro proziva i sve one koji su vlastitim sudioništvom u čistkama Zlatka Hasanbegovića pomogli da se takvo stanje stvari održi.
„Po mom mišljenju, trebalo je bojkotirati SVE nerazumne, destruktivne, retrogradne, osvetoljubive poteze Ministarstva kulture, odnosno samovolju čovjeka na njegovom čelu. Trebalo je, recimo, NE PRIMITI nagradu koja nosi ime pisca, antifašista i partizana iz ruku jednog filoustaše, ili da budem blaža, iz ruku jednog rabijatnog, retrogradnog, poluautističnog desničara. Trebalo je NE PRIHVATITI sulude klero-nacionalističke, uz to umjetnički krajnje dubiozne sheme televizijskih i radijskih programa. Trebali su pojedinci, udruge i institucije koje se ne slažu s bolesnom nacionalističkom, da ne kažem fašističkom, politikom koju je krenulo provoditi to ministarstvo ODBITI svaku potporu a ne za nju MOLITI. Trebalo je riskirati “do daske”. Ili bismo dobili kulturu Sjeverne Koreje (što donekle i jesmo dobili), ili bi se to Ministarstvo urušilo u vlastitu septičku jamu. Ali, sloboda je skupa. I neizvjesna. I, ne jede se. Možda hrani dušu, ne i želudac. Tako, živjeli ziheraši. „
Daša Drndić
Dašu pitamo i što je, prema njenom mišljenju, najveći problem predloženog Povjerenstva za dodjelu stipendija za književno stvaralaštvo? Je li to načelna stručna nekompetencija dijela tog povjerenstva (Tanja Belobrajdić i novinarka Snježana Šetka) ili etička nepodobnost Tanje Belobrajdić?
„I jedno i drugo. Oboje je morbidno i opasno po život“, kratko je ocijenila i prokomentirala biografije preostalih članova povjerenstva.
„Područje znanstvenoga interesa srednjoškolske profesorice Dubravke Brezak Stamać prvenstveno je hrvatska renesansna književnost, te mi je upitno kako će se netko toliko uronjen u prošlost, mentalno i kreativno uspjeti katapultirati u 21. stoljeće. Osim toga, Dubravka Brezak Stamać na popisu je onih intelektualaca koji su javno podržali onu strahotu od Domoljubne koalicije koja je, na svu sreću (za sada) upokojena. Dubravka Brezak Stamać je i predsjednica Akademske zajednice HDZ-a „Ante Starčević“ Grada Zagreba. Snježana Šetka, marginalna novinarka Slobodne Dalmacije u restoranu AS u Dragama, rodnom mjestu ‘hrvatskog viteza’ Mira Barešića (onog terorista kojemu nedavno podigoše spomenik), 2. 12.. 2012. , a u organizaciji Mjesnog odbora Drage, predstavlja knjigu Mirjane Jurić ˝Let za Hrvatsku˝. Za portal Hrvatske udruge Benedikt, Snježana Šetka piše o dokazima nadnaravnoga (u nastavcima), te kaže da “čak 99 posto čuda odnosi se na ozdravljenja. Istina o “životnom putu” Tanje Belobrajdić tek treba dobiti javni, sudski, kredibilni epilog. Njenu knjigu nisam pročitala, možda ću je prelistati argumenata radi, ali sumnjam da će mi, prvenstveno zbog literarnih kvaliteta, ostati u kući. Ostala dva člana Povjerenstva tu su valjda zbog ravnoteže 3:2.“
Budući je svjesna da je trenutno nemoguće promijeniti zakonski okvir kojim bi se moglo utjecati na strukturu ovog Povjerenstva, Drndić je ove godine odlučila bojkotirati natječaj, premda je imala ranije spremnu prijavu za rad na novom rukopisu.
Pitamo je kakve bi kompetencije trebala imati osoba koja će preuzeti devastirano područje kulture?
„Hrvatska treba stručnu, kredibilnu, nestranačku osobu koja se svojim radom i rezultatima dokazala kako “kod kuće”, tako i u svijetu. Osobu koja govori strane jezike, koja ima međunarodne kontakte, koja ima viziju, maštu i petlju za rizik. Osobu otvorenih, modernih i angažiranih pogleda na stvarnost. A takvih ljudi u Hrvatskoj ima.
Olja Savičević Ivančević jedna je od rijetkih slobodnih spisateljica u Hrvatskoj koje žive od pisanja. I pred nju smo stavili ista ova pitanja.
„Zadnju autorsku potporu za knjigu tražila sam i dobila za roman prije pet-šest godina. Ove godine sam namjeravala aplicirati, ali odustala sam. Iako se radi o novcu koji pripada isključivo piscima – i mi, što se u zloj i bezobraznoj namjeri prečesto izvrće, također plaćamo porez – i iako je stipendija često jedini način da se na miru posvetim pisanju knjige, jer ne moram pisati druge stvari za novac – ne mogu pristati na to da o mojoj budućoj književnoj sudbini odlučuju i one osobe koje su u kulturna povjerenstva postavljene mimo ljudi iz struke i iz niskih politikantskih razloga“, kaže Olja koja upravo promovira svoj novi, nedavno objavljeni roman Pjevač u noći.
Ona pretpostavlja da se imenovanjem ovakvog članstva povjerenstva htjelo na pojedine pisce izvršiti specifičan pritisak i tako ih natjerati da odustanu od potpore i da ne napišu knjige. Ona je, kaže, od aplikacije za potporu odustala, ali knjigu, roman će itekako napisati.
„Postoje dobri pisci čija je egzistencija bez ove potpore ugrožena, žao mi je tih ljudi, razumjet ću njihovu odluku kakva god bila. Za mene u slučaju ovakvog sastava povjerenstva dvojbe nema: potporu ne tražim, nit bih im je dala“, parafrazirala je splitska književnica revolucionara i narodnog heroja Radu Končara.
Olja Savičević Ivančević
Olja, kao i većina naših sugovornika, ne smatra kako je do sada sustav dodjele ovih stipendija bio besprijekoran. „I ranije je, sigurno, bilo prijateljskih pogodovanja, imena i knjiga koje se pojavljuju iznebuha i isto tako potonu u zaborav, ali stručnost povjerenstva nije bila upitna.
Mislim da bi neko buduće ministarstvo, koje će razmišljati o budućnosti, a ne gurati nas u mračnu prošlost, trebalo razmisliti kako učiniti da ove stipendije budu više profesionalni podstrek, a manje socijalna pomoć, inače ćemo zauvijek imati puno slabih i osrednjih i premalo iznimnih knjiga“, smatra Olja koja je ponudila i svoj stav o kulturnim politikama kakve su do sada vođene u ovom resoru.
„Kad budemo govorili o proračunu za kulturu koji iznosi na primjer 2 % umjesto dosadašnjih niti pola posto, moći ćemo ozbiljno razgovarati o kulturnim politikama. Zemlja i vlada koja se na ponižavajući način odnosi prema kulturi, a kod nas je takva više-manje bila svaka vlada, može biti sigurna da će kao plodove takvog odnosa pobrati nepismenosti, bahatost, primitivizam i naposljetku fašizam. To nam se upravo događa.“
I naš sljedeći sugovornik književnik Damir Karakaš djeluje u statusu slobodnog književnika, stoga je neugodno iznenađen sastavom Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva, napose zato što se i on ove godine kanio s novim rukopisom prijaviti na natječaj.
„Kako to da u povjerenstvu za poticanje književnog stvaralaštva nema Marka Perkovića Thompsona, Zdravka Mamića i Grunfa iz Alan Forda. Šalu na stranu, neki članovi povjerenstva naprosto nemaju znanja i stručnosti odlučivati o tim dodjelama“, kratko nam je kazao pisac koji je, premda je pripremio materijal odlučio da ga ove godine ne šalje.
„Ne mogu dozvoliti da me netko ponižava“, rezolutno zaključuje.
Karakaš smatra da je prema dosadašnjim potezima ministra Hasanbegovića jasno da se sustavno ide na zatiranje kuture u svim sferama, ali nada se da će tome uskoro doći kraj.
„Najbitnije je da, bez obzira koja politička opcija bude na vlasti, nikada više za ministra kulture ne bude izabrana osoba poput Zlatka Hasanbegovića. Kultura je prevažna stvar da da bi je vodila osoba kojoj su jedine reference za to mjesto to što se muvala po kazališnim kafićima.“
Damir Karakaš
Kazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti Snježana Banović bila je jedna od oštrih kritičarki ministra Hasanbegovića, ali i odnosa prethodne vlade prema kulturi.
Pitali smo je što ona kao kulturna radnica smatra bitnim i neodloživim kako bi se u budućnosti uspostavila barem načelna ravnoteža između onih koji kulturu proizvode i oni koji ju upravljaju institucionalnim aparatom. Kakvog ministra ili ministricu kulture trebamo?
„Bit će mu/joj jako teško, no s druge strane možda će zaživjeti ona krilatica o dnu od kojeg napokon moramo odskočiti u promjenu koju mnogi od nas priželjkuju već dugi niz godina. Neke će mjere morati biti interventne jer je stanje u resoru alarmantno, a odlučivanje Hasanbegovića i ekipe bio je baš u svemu – rušilačko, osim dakako u klijentelizmu. Nije donesena nijedna odluka koja bi dugoročno bila u javnom interesu i/ili u skladu sa zakonskim okvirom ili kakvim-takvim stručnim kriterijem, a neke odluke nemaju veze ni sa zdravim razumom. Osim toga, u najkraće se moguće vrijeme aktivirala šarolika interesna grupacija (zanimljivo, bez veće veze s tvrdim ideološkim smjernicama ministra) koja je preuzela cijeli instrumentarij odlučivanja, planiranja, kadroviranja i okrnjene legislative, a bez znanja o resoru i bez ikakve analize zatečenog stanja. Koje nije bilo nimalo blistavo u trenutku njihovog ulaska u Runjaninovu, to se mora jasno reći. Sustav ne postoji“, smatra Banović koja podvlači da će ministar/ica koji stupi na ovu dužnost nakon predstojećih izbora morati biti hrabar da preuzme resora i dovoljno odlučan, te će morati će imati veliku političku podršku.
Banović je precizno pobrojala što sve očekuje novu postavu u Runjaninovoj.
„Potrebno je ponovno formirati Fond za neprofitne medije, razriješiti nove članove Kulturnih vijeća, razriješiti članove povjerenstva za dodjelu stipendija za književno stvaralaštvo, članove Upravnog odbora Zaklade Kultura Nova itd. Usto i hitno ispravljanje katastrofalnih posljedica nekontroliranih smjena na HRT-u, osobito na 3. programima Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija i dakako udara na nakladništvo, časopise i elektroničke časopise, ali i na ostale djelatnosti. Sljedeći je korak analiza resora te početak rada na izradi Strategije kulturnog razvoja koja podrazumijeva konsenzus što iz sadašnje perspektive izgleda posve nerealno.“
Čini se da se u javnim polemikama u posljednje vrijeme mogu čuti dva (načelno suprostavljena) stava; da trebamo ministra/icu koji ima ranijih iskustava rada u sektoru, dok oni drugi tvrde da bi bilo dobro da je baš suprotno, jer bi se time dobilo osobu koja je minimalno interesno povezana s kulturnjacima.
„Iskustvo s Hasanbegovićem nas uči da ne treba dugo da se stvori nova interesna grupa – jer njegova je oformljena već prije formiranja Kabineta i to poglavito uz pomoć zamjenice Ane Lederer i njoj bliskih ljudi koja je valjda sve svoje bliže i dalje suradnike, što poslovne, što privatne, smjestila u neke kućice, bile one povjerenstva, vijeća ili žiriji. Kadroviranje kao majka vladanja, drugo je sve bilo u trećem planu. Dakle, taj argument o uspješnome Nepoznatom koji nije nimalo „umočen“ u našu baru punu višestruko prepletenih i zatrovanih odnosa te će vladati u javnom interesu nije opravdan jer upravo je Hasanbegović bio takav: prije ulaska u kulturnu politku poznavala ga je samo šira familija i društvo iz kafića Zašto ne? u Frankopanskoj 22. Plus Milan Bandić i njegov pročelnik Ivica Lovrić, to bi bilo sve“, odgovara.
Na pitanje o tome kakve bi kvalitete trebale resiti novog kandidata ili kandidatkinju za ministricu Banović kaže:
„Dakle, trebala bi to biti osoba koja neće pristati na ucjene, podmetanja i pritiske s mnogih strana, osoba koja će prekinuti praksu zapetljavanja socijalne politike u kulturnu i koja će ući u dijalog sa strukom, a pritom imati i vlastiti program za promjenu prema strateškom razvoju te ekipu stručnjaka kraj sebe ima neke šanse. I koja će usto odmah započeti i težak posao na širokoj pluralizaciji kulture bez daljnjih podjela i degenerične politizacije iz doba 41/45. Dakako, živimo u zemlji u kojoj je politizirano sve, od placa do privatnih života i u kojoj je politička afilijacija, a ne kompetencija odlučujuća za uspjeh. Pritom stranke koje ulaze u pregovore oko podjele resora nemaju gotovo nikakvih kadrova u području kulturne politike, barem ih ja ne poznajem više od dvoje – troje. Ne volim spominjati imena, to uvijek izgleda kao da guram nekoga iz rova prema naoružanom bunkeru. Oprostite na ratnoj metafori, ali naša je kulturna politika u ovom trenutku doista bojno polje izrovano lošom praksom i natrpano minama za otkrivanje kojih kao ministar morate imati u glavi barem kakve-takve historijske mape i up to date bedeker tipa Who-is-who-u-ovoj-kulturnoj-kaši.“
Snježana Banović
Dio kulturnjaka i nju vidi kao kandidatkinju za ministricu. Pitamo je bi li se prihvatila tog posla i pod kojim uvjetima?
„Budući da ne ispunjavam prvi gore spomenuti uvjet jer iz razumljivih razloga nemam baš nikakvu podršku iz stranaka koje redovito dobivaju najviše glasačke potpore, to nije moguće. No, odazvala sam se pozivu iz stranke Pametno i radila, konzultirajući se s nekolicinom kolegica i kolega, na njihovom programu za kulturu. Iz njega prenosim ono što bi trebalo biti bez velike rasprave prihvaćeno od strane svake buduće Vlade:
„Iznad svega je nužno da proračun za kulturu postepeno prijeđe 1% državnoga proračuna, a da porezna politika ima za cilj otvaranje novih izvora financiranja koji povezuju gospodarske i kulturne interese. Ukratko, želja svake vlasti svjesne vremena i prostora u kojima vlada, trebala bi biti ideja o promjeni kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu europsku državu s jakim utjecajem alternativne, tj. nezavisne kulture u kojoj se u političkim i javnim diskursima neće uporno zaobilaziti dublji pristupi i promišljanja. U suprotnome, cijela će Hrvatska, kao i njezina kultura i dalje biti osuđena na slučajnosti i „nesiguran put od jedne do druge sitne prilike“, kako bi to kazao Dragan Klaić.“
Rasprava o bilo kojem od ovih ciljeva, tvrdi Banović, trebala bi biti samo konstruktivna. Svaki ministar svjestan odgovornosti koju je preuzeo ispod toga ne bi smio ići ni u snu, završava redateljica i dodaje kako iz svega lošega što iza sebe ostavlja ova administracija ipak ima i nešto dobro. „Naš je resor, iako teško izranjavan – opet, nakon dugo vremena – vraćen s margine u središte“, zaključuje Snježana Banović pronalazeći zrna optimizma u mučnih devet mjeseci koje su iza nas.
I nakon što u jesen bude imenovan/a novi ministar/ica kulture ostat će nam novi i stari problemi koje će trebati riješiti. Onaj kojega zapadne čast i dužnost da se ljeta gospodnjega 2017. uhvati zadatka oživljavanja „pacijenta“ s početka ove priče, morat će svoj posao obavljati u komunikaciji i dosluhu s kulturnim radnicima i radnicama u cjelini, s onima koji od kulture i za kulturu žive. Svi drastično drugačiji putevi vode u destrukciju, te daljnje materijalno i moralno pustošenje hrvatske kulture.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
