Igralke su riječki glumački kolektiv kojeg čine Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović. Ime je to kojeg su odabrale radi zvučnosti, ali i radi toga što u sebi sadrži igru, što je njima najbitnije u glumačkom poslu – da se uvijek igraju. Željele su se odvojiti od tog stereotipnog nazva “glumice”. Igralke nisu isključivo glumice, bave se i tehnikom, produkcijom – odnosno – kazališne su radnice, kako bi rekao Brecht.
Različitost Igralki je upravo u tome što one osmišljavaju projekte koji su bliski njihovim srcima; ne odlaze na audicije, već koriste iduću logiku: osmisle projekt, pronađu dramaturge i dramaturginje, scenografkinje i scenografe, kao i druge suradnice i suradnike. Zauzele su “poziciju moći” u kontekstu kazališne produkcije.
Nosimo kapitalistički teret da je svatko zaslužan za svoju sudbinu, kakva god ona bila: ovisnička, beskućnička ili siromaška. Prostor borbe je postala skrb, postala je revolucionarna. Igralke kroz svoj rad, kroz angažirano kazalište, ukazuju na nekonzistenciju u teoriji.
Predstava “Bakice” je do sada izvedena preko 30 puta širom Hrvatske, Slovenije, Njemačke. To je njihov intiman projekt, dokumentarna predstava koja govori o životu četiri gospođe, građanke Rijeke, koje svoj kućni budžet popunjavaju sredstvima koje zarade od prikupljanja plastičnih boca po kontejnerima, mjestima druženja mladih ljudi u gradu okljaštrene kulture i na drugim lokacijama gdje je moguće sakupiti dovoljno boca kako bi si mogle priuštiti obrok ili dva.
Kroz predstavu prikazuju sadašnje i bivše živote žena, a čije priče pričaju jako nježno, pažljivo i s poštovanjem, uz probijanje četvrtog zida, interaktivnost, statističke podatke, izjave sakupljača boca i rušenje iluzije publike o tome što je moguće u njihovim vlastitim životima. “Bakice” su žene oko nas, one postoje kao individue i možemo ali ih ne moramo stavljati u korelaciju osobnih odnosa. One jesu nečije bake, sestre, tetke – ali, što Igralke bez ikakve zadrške prikazuju – osobe važne upravo i jedino radi toga što su – osobe, i imaju pravo na dostojanstven život.
“Bakice” ćete uskoro imati priliku pogledati u Zagrebu (pratite obavijesti na njihovoj FB stranici), a tom smo prigodom razgovarale s Vandom Velagić, Sendi Bakotić i Anjom Sabol: “Mi smo se dale dušom u ovo i otkrile smo neke lijepe stvari i upoznale vrlo moćne, ranjive i inspirativne žene. Ta predstava nam je otvorila mnoga vrata i vrlo smo zahvalne na tome.” rekle su.
Kako ste došle na ideju za predstavu?
Vanda: Vratila sam se iz Ljubljane i Beča u Rijeku i sve sam gledala friškim očima i fasciniralo me: Rijeka je prljava i siromašna. Promatrala sam ljude po gradu. One koji žicaju, one koji traže boce u bajama. Zanimalo me što su po horoskopu, što su radili kad su bili mladi. Promatrala sam ih i shvatila da postoji puno starijih gospođa koje kopaju po bajama. Ranije su to bili uglavnom muškarci, alkoholičari. Gledala sam u tu jednu ženu i pomislila: “To bi mogla biti moja baka”. Žena koja ima normalan život i nema novaca i primorana je izaći van i kopati. Bila sam opsjednuta s time neko vrijeme. Taj zvuk kopanja bih stalno slušala. Na Kontu bi pričala s njima kako bih saznala kako žive.
Sendi: Taman smo bile u postupku produkcije Plastike fantastike i gorile smo od svega što se događalo, a Vanda je samo ponavljala: “Smislila sam projekt”. Slala mi je poruke usred noći o tome kako su te žene zapravo bakice, govorila je o dokumentarnom, spominjala knjižice i studente. Govorila sam joj da prvo moramo završiti projekt koji je bio u tijeku. Srećom, bila je dovoljno uporna da smo ipak prijavile projekt na EPK i krenule smo u tu priču.
Provele ste kvalitativno istraživanje prije osmišljavanja predstave, je li to i inače vaša kreativna praksa? Kako su nastale “Bakice”?
Vanda: Studirala sam antropologiju i upoznata sam s etnografskom metodom, tako da je taj proces počeo puno mjeseci prije same premijere. Sve smo mi studirale neke druge fakultete prije nego što smo završile na glumi. Razmišljale smo kako doći u kontakt s tim ženama, često ih viđamo. Zaključile smo da ne možemo samo tako doći do njih i pitati ih zašto skupljaju i što im se dogodilo. Napravile smo javnu kuhinju i nazvale smo ju “Siromaška kuhinja i dijeljenje recepata” i na taj smo način željele doći do žena. Napravile smo priručnik s receptima zdrave hrane koja se može pripremiti za dvadesetak kuna. Siromašku kuhinju smo provele u suradnji s Food not bombs koji i inače kuhaju za ljude nižeg imovinskog stanja. Tamo smo stekle taj prvi kontakt sa ženama. Nakon toga smo često odlazile na Cont promatrati tko se tamo nalazi i kako izgledaju. Nekako smo spontano, svaka od nas, došle do jedne žene s kojom smo rezonirale i odnos se stvorio sam od sebe. Svaka od nas ima svoju bakicu, odnosno ženu čiju priču priča u predstavi.
Koliko je emocionalno bilo teško nositi taj postupak, odnosno nositi se s bolnim procesom shvaćanja vlastite privilegije? Kako ste se nosile i nosite se s time što ste saznale?
Anja: To je i nama bilo pitanje i nelagoda jer mi jesmo u toj nekoj privilegiranoj poziciji i koristimo priče tih žena da bismo napravile predstavu. Ali, kako smo se upoznale s njima i kako su nam se otvarale i kako smo razgovarale, to nam je potpuno promijenilo perspektivu. One su bile vrlo čvrsto na zemlji i stajale su iza te svoje situacije, borile su se i još se uvijek bore. Nisu se stavljale nikada u poziciju žrtve. Shvatile smo da je to jednostavno život i krenule promišljati što mi možemo sada učiniti. Pozvale smo ih prije premijere da dođu na probu kako bi nam dale svoje komentare. Pripremale smo se da izađemo van, nosimo hrpe tih plastičnih boca i sam taj hod po sceni i stavljanje tih boca ispred njih je bilo nevjerojatno emotivno i teško. No, to je život. One su puno sličnije nama nego što mislimo.
Vanda: Imale smo sreću što smo imale partnere iz KUD Transformatora, naših koproducenata iz Slovenije koji rade kazalište potlačenih, kao i Barbaru Polajnar s kojom smo surađivale. Vodila je dvodnevnu radionicu kazališta potlačenih s našim bakicama i nismo bile same u tom procesu. Naše probe bi trajale od četiri do šest sati dnevno i od toga smo sigurno dva-tri sata razgovarale i promišljale o načinu na koji ispričati priče bez podcjenjivanja, uveličavanja, žaljenja. To je bio proces: sati i sati razgovora o tom etičkom stajalištu i gledištu. Nismo htjele da one ostanu bez udjela i osmislile smo da su naše programske knjižice na donacije i mi dajemo ta sredstva bakicama, jer njima najviše treba materijalno. To mislimo da je fer i pravedno, kao što se plaćaju autorska prava, tako i mi njima plaćamo za njihove priče.
Je li se što promijenilo u njihovim životima?
Sendi: Naš odnos raste i ostaje, “moja” bakica čak sudjeluje u jednoj drugoj predstavi. Sad smo već doslovno na razini bake i unuke. Jednom mjesečno se sretnemo s njima kako bismo im predale donacije. Zahvalne su i kažu “Kako je lijepo poslovati s vama”. Moja bakica je glumila i u jednom diplomskom filmu. Volim misliti da smo ipak stvorile neku zajednicu. Financijska pomoć znači, ali ne može promijeniti život. Stvorile smo taj intenzivan odnos i drago mi je. I s drugim “bakicama” održavamo odnos i povezale smo se oko različitih tema, bili to psi ili pranje veša i kava.
Nakon “Bakica”, Igralke su napravile i “Crnu vunu”, odnosno predstavu o beskućništvu, dok su sada u procesu osmišljavanja novih, provokativnih i fantastičnih projekata.
