U iščekivanju gostovanja Julije Kristeve u Zagrebu, razgovarali smo s ovom velikom francuskom teoretičarkom bugarskog porijekla o njenom radu, ženama kojima se bavila kroz svoja recentnija djela, o feminizmu, kazalištu, misticizmu…
Julija Kristeva posjetila je Zagreb 15.11.2014., kada je u sklopu programa Hrvatskog narodnog kazališta Filozofski teatar govorila o ovim i mnogim drugim temama.
Vaš prvi susret sa zagrebačkom publikom u Hrvatskom narodnom kazalištu u većoj se mjeri fokusirao na vaše djelo Thérèse mon amour iz 2008. godine. Kada ste se počeli baviti narativom o sv. Tereziji i zašto je smatrate značajnom ne samo za feminističku teologiju, već za feminizam uopće?
Za Tereziju sam se zainteresirala nakon poziva izdavača Fayarda da napišem kratki psihoanalitički tekst o nekoj od velikih mističarki Europe. Najprije sam predložila jednu bizantsku princezu, u Hrvatskoj možda poznatiju – Anu Komnenu, kćer bizantskog cara Aleksija I. koji je pokrenuo Prvi križarski rat. Ana je bila prva svjetska povjesničarka i vrlo je negativno opisivala križarske pohode, suprotno uobičajenim kroničarima toga vremena koji su hvalili njihovu ofenzivu.
Poziv za tekst uslijedio je nakon moje knjige Ubojstvo u Bizantu, u kojoj je Ana Komnena središnja junakinja, i izdavač se nadao da ću se sada pozabaviti nekom ličnošću značajnijom za Zapad. U skladu s tim, predložio je Tereziju Avilsku čiji sam lik i djelo do tad vrlo slabo poznavala van konteksta Lacanova seminara o ženskom užitku. Prema Lacanu, pojednostavljeno govoreći, ženski se užitak nalazi onkraj simboličkog, izvan jezika. Filozofskim rječnikom, u njega je upisano svekoliko humanističko znanje ili astronomskim rječnikom, kozmos. To je upravo ono o čemu Terezija govori kroz zapise o svojim ekstazama, koje su predmet remek-djela Zanos svete Terezije velikog talijanskog baroknog kipara Gianlorenza Berninija, smještenog u crkvi Santa Maria della Vittoria u Rimu.
Moje iščitavanje zapisa sv. Terezije potrajalo je deset godina i često ističem da mi je u to vrijeme postala poput cimerice. Suživot s tom ženom čiji život pripada razdoblju od 1515. do 1582. bio je fascinantno iskustvo. Moja knjiga sadrži ulomke iz tekstova sv. Terezije jer sam je obavezno htjela predstaviti onako kako je sama željela svjedočiti o svom životu. No, uz njene tekstove, knjiga sadrži i jedno romaneskno tkanje, u kojemu lik koji me predstavlja tumači Tereziju. Monolog koji zaključuje knjigu, u izvedbi velike Isabelle Huppert u teatru Odéon u Parizu bio je pravi dar pariškoj publici. Jedva čekam vidjeti izvedbu hrvatske glumice (Alme Price, op. prev.) u vašem kazalištu.
Gianlorenzo Bernini, Zanos sv. Terezije
Može li se ova knjiga na neki način smatrati nastavkom vaše trilogije Female Genius: Life, Madness, Words – Hannah Arendt, Melanie Klein, Colette (1999-2002) posvećene ženskom geniju ? Što svetu Tereziju povezuje s Hannom Arendt, Melanie Klein i Colette?
Ovo djelo na određen način jest dodatak mojoj trilogiji o ženskom geniju, no nipošto nije i njen četvrti svezak. Trilogija Ženski genij posvećena je trima ženama 20. stoljeća, koje sam željela prikazati kao marginalne u odnosu na feminizam, možda čak i kao njegovu disonancu. Fokusirala sam se na tri žene koje za mene otvaraju novu stranicu ženske emancipacije, tj. nose poruku da svaka od nas može i mora elaborirati svoj specifičan genij i na taj način osobno doprinijeti europskoj i svjetskoj kulturi, svaka u svom području i prema svojim mogućnostima, kakve god one bile. Moj stav o jedinstvenosti svakog individualnog genija nije romantična, već vrlo pragmatična vizija, koja svakoga izaziva u tome da nadmaši samoga sebe, kao što su to znale činiti Hannah Arendt u filozofiji i suočavanju s totalitarizmom, Melanie Klein u psihoanalizi i Colette u književnosti.
Niste uvijek zadovoljni „feminističkom“ etiketom; kada ste 2004. primali Holbergovu nagradu izjavili ste kako tu etiketu možete prihvatiti samo u kontekstu općenitijeg okvira koji naznačuje sintagma „promišljanje slobode u mračnim vremena“. Zašto?
Ne mogu reći da nisam zadovoljna feministkinjama, samo smatram da svaki pokret treba ostati pokretom i da feminizam koji se zaustavlja na vrijednostima iz 60-ih godina prošlog stoljeća ili pak onima iz 19. stoljeća nije dostojan tog imena. Uostalom, mračna vremena postoje i u 21. stoljeću, pogotovo u zemljama gdje vlada šerijatsko pravo ili slični oblici integrizma. Upravo sam iz tog razloga utemeljila nagradu Simone de Beauvoir koja se bavi emancipacijom žena, naročito u zemljama gdje ih vlasti i javno mnijenje na to ne ohrabruju, no koja se također bavi kreativnošću žena u naprednim demokracijama.
Koliko je vaše osobno iskustvo utjecalo na tematiziranje religije u vašem radu? Koliko nam je poznato, vaš otac, Stojan Kristev, bio je član pravoslavne crkve, a vi ste pohađali osnovnu školu koju su vodile dominikanske redovnice?
Je li moje vlastito iskustvo u temelju mog interesa za religiju? I da i ne. Mislim da su religije prodrle u moderni svijet iz različitih političkih razloga koji se tiču određenih dijelova svijeta, u kojima postkolonijalizam i liberalizam ugrožavaju velike skupine ljudi. No, postoji i drugi razlog, dublji i više povijesne prirode jer ga treba tražiti putujući kroz vrijeme. Humanizam na koji se oslanjam, koji se temelji na renesansi i 18. stoljeću, presjekao je vezu s vjerskom tradicijom. Radi se o velikom, nepovratnom trenutku, koji je donio slobodu i emancipirao potlačene klase, tijela i žene pogotovo. Jednostavno, neki od dominantnih pokreta tog humanističkog projekta, koji su ciljali na zlouporabu religije, nisu s druge strane dovoljno istaknuli blagodati koje pojedinci i narod nalaze u vjerskom iskustvu, pogotovo u potrebi da vjeruju, pod uvjetom da to, dakako, poprate željom za znanjem. Nietzsche nas uči da samo prevrednovanjem te tradicije, s onu stranu raskinute veze s njom i zadržavši taj raskid, možemo nastaviti prilagođavati našu civilizaciju naglom razvoju tehnologije i globalizacije.
Moj otac zapravo i nije bio član pravoslavne crkve prema kriteriju krštenja, ali je bio iznimno gorljiv vjernik i studirao je teologiju prije no što se odlučio za medicinu. Ja sam pak samo u vrtiću bila kod dominikanskih časnih sestara, koje su me naučile osnove francuskog, koji sam nastavila učiti u Alliance Française. U svom najranijem djetinjstvu prošla sam dakle vrlo ležerno vjersko obrazovanje, koje nije bilo nimalo dogmatsko, jer moji roditelji nisu željeli unositi zbrku u mozgove svojih kćeri, moje sestre i mene, i nisu ustrajali u tome da nam nametnu vjerska pravila. No, svejedno sam zadržala otvorenost uma prema tom iskustvu i nastojim je očuvati, dodajući joj gledišta koja sam naslijedila prvenstveno iz freudovske psihoanalize.
Protagonistkinja Ubojstva u Bizantu, Stéphanie Delacour, i Sylvia Leclerc iz Thérèse mon amour s vama dijele neka zajednička iskustva. Koliko se u procesu stvaranja fikcije svjesno nastojite razgraničiti ili pak propustiti u tekst? Smatrate li navedene tekstove fikcijom?
Ubojstvo u Bizantu, Tereza, ljubavi moja i moj zadnji roman koji sam upravo predala izdavaču, L’horloge enchantée (Čarobni sat), zaista jesu fikcije. U svjetlu svog analitičkog iskustva orijentirala sam se prema romanu jer sam željela pisati manje konceptualnim jezikom, bližim svakodnevnom iskustvu. Moj je francuski postao manje intelektualan, bliži opipljivom govoru, kako u svakodnevici tako i u unutarnjoj komunikaciji koju vodim sa sobom. Fikcija mi se učinila najprikladnijom u pokušaju da samoj sebi razjasnim neke nejasne točke ličnosti, ali i da prenesem ljudsku krhkost koju čujem s psihoanalitičkog kauča – onu koja nas opsjeda u snovima, onu koju susrećem u vlastitim nesanicama; da je prenesem onima koje susrećem u životu ili onima čiju egzistenciju predosjećam u svijetu.
Pisali ste o tome kako novo 21. stoljeće ne žudi samo za religijom, nego i za svetim. Na koji način shvaćate taj pojam svetog i je li moguće izbjeći zamke vjerskog fundamentalizma – bez obzira na to o kojoj je religiji riječ – ako znamo da ona sa sobom nosi i konzervativne i diskriminatorne prakse?
Ne mislim da trebamo ni religiju ni sveto, te se potrebe ušuljaju kad depresija pohara svijet lišen ideja, ideologije, čak i svakodnevne egzistencije, zbog nezaposlenosti i budžetnih restrikcija koje se obrušavaju na sve nas. Međutim, smatram kako bi trebalo prevrednovati pojam svetog i pojam religije, tako da ne degeneriraju u fundamentalizam. To je nažalost ono što vidimo na primjeru kalifata koji se šire Sirijom i Irakom. Takve formacije vrše utjecaj nad određenim brojem mladih, pogotovo Europljana, ali i Amerikanaca, oslabljenih i destrukturiranih uslijed globalizacije i ekonomske krize.
Smatram da baš u Europi, s praksom humanističkih znanosti i psihoanalize, imamo sve potrebne uvjete za prepoznavanje tog lutanja, dislociranosti, destrukturiranosti, patnje mladih. S tim se i iz ih iskustava treba baviti. Nedostaje nam budnost javne vlasti i financijska sredstva, no imamo konceptualne i terapeutske alate da se s time suočimo. U Domu adolescenata u Parizu, unutar bolnice Cochin koja ima sve prednosti psihijatrijske i psihoanalitičke njege koju mladima u teškoćama pružaju krajnje kompetentni specijalisti, s profesoricom Marie Rose Moro vodim seminar o potrebi za vjerovanjem. On je osmišljen s namjerom da se pomogne mladima koji su orijentirani u tom smjeru i da im se omogući zaštita od onih koji kroz svoj fundamentalizam i integrizam vrše transformaciju religije u destruktivne i štetne sekte.
Kristeva u Assisiju 2011.
Papa Benedikt XVI. vas je 2011. pozvao da održite govor pred Asiškim forumom. Kad je Papa Franjo izabran za novog papu pozdravili ste ga kao novu nadu za katoličku crkvu. Kako ga vidite danas i što bi aktualna katolička crkva mogla naučiti od svete Tereze?
Imala sam sreću upoznati Benedikta XVI. koji je, nakon moje intervencije pod naslovom Deset principa za humanizam 21. stoljeća, izgovorio rečenicu koja me dosta obilježila i koja je nevjerojatna s obzirom na to da dolazi iz usta jednog pape. Ona glasi: “Nitko nije vlasnik istine”. Po povratku u Francusku s prijateljima iz Collège des bernardins u Parizu okupila sam humaniste svećenike, imame i rabine u nastojanju da zajednički pokušamo promisliti o mukama naše današnje civilizacije i intervenirati oko gorućih i vrlo aktualnih tema; primjerice podučavanju laičke etike ili povijesti religije, podučavanju povijesti religije u školama, problemima mladih u gradskim četvrtima, slučaju francuskog fundamentalista Mohammeda Meraha koji je izvršio masakr u židovskoj školi itd.
U tom kontekstu, 500. obljetnica rođenja sv. Terezije sjajna je prilika da se produbi znanje o nevjerojatnoj katoličkoj baštini koja čini jedan od temelja europskog identiteta. Mislim da bismo se trebali ponositi složenošću europske kulture i posebno važnom ulogom koju u njoj ima katolička tradicija, napose mistika. Mistika je dijete katoličanstva koje se nalazi u paradoksalnoj situaciji. Tu situaciju nazivam „unutarnjim isključenjem“: mistika je na margini, ali s te margine izražava srce, što je u katoličanstvu suštinska istina. Mistika okuplja ekscesivne ličnosti i pogrešno je govoriti o jednoj mistici kad postoji kaleidoskop iskustava, od Hildegard iz Bingena do Meistera Eckharta, Ivana od Križa, Katarine Sijenske i Terezije Avilske.
Uz to što je Terezija bila krajnje rigorozna i što je vjeru dovela do samoodricanja i patnje, koji je u neurološkom smislu dovode do kriza koje možemo dijagnosticirati kao epileptičke napadaje, njezina su iskustva utoliko posebna jer ona razvija vjeru koja vrvi čulnošću, željom, ljubavlju, strašću i užitkom. To su ekstaze ekstravagantne erotike, uvijek pročišćene, dijeljene, komentirane i istančane njenim pisanjem. To iskustvo sv. Tereziju čini pretečom baroka, a barok pretečom humanizma. Smatram da o tome mi kao intelektualci, umjetnici, slikari, kipari, glazbenici moramo promisliti, da bismo popratili pokrete koji su još uvijek prisutni u samom katoličanstvu, ali i da bismo stvorili polifoniju europskog humanizma ukorijenjenog u kršćanskoj i židovskoj vjeri i u nekim, pogotovo sufističkim, aspektima muslimanske vjere, humanizma koji se treba razvijati isključivo kao nasljednik te tradicije, ujedno vjeran i lucidan, sposoban da usvoji i da kritizira, da problematizira i renovira tu baštinu.
Dio vašeg djela o svetoj Terezi, “Tandis qu’elle agonise, Thérèse mon amour”, izvela je u ožujku 2014. Isabelle Huppert u kazalištu Odéon. Imajući na umu vaše uvide o prirodi jezika, prema kojima tekst uvijek iznova razmješta njegov poredak, možete li reći na koji su način njezina interpretacija i izvedba možda utjecali na vaš tekst?
Isabelleina interpretacija bila je sjajna. Ona je jedina, ne samo francuska nego i svjetska glumica, a ovdje važem svoje riječi, možda jedina glumica u današnjem svijetu, koja je sposobna istodobno vibrirati s visokom intelektualnošću i s dubinskom erotikom te redovnice. Isabelle nije transformirala moj tekst u smislu da ga je izmijenila, vrlo ga je vjerno izvela, no naglasila je te dvije struje koje sam upravo istakla i sa svojim ih je glasom, gestama, tijelom, točnošću i intenzitetom iznijela pred brojnu publiku Odéona koja je doslovno bila pometena s nogu.
Kakva su vaša prethodna iskustva s kazalištem i u kojoj je mjeri kazalište utjecalo ili utječe na vaš rad?
Nemam insajderskog iskustva s kazalištem u smislu namjenskog pisanja za teatar. No, kazališni dijalog, kompozicija, polifonija konstrukcije kazališnog komada i napetost koju teatar nezaobilazno pruža publici i bolje je naglašava no što to čine roman ili poezija; sve te sastavnice kazališnog iskustva zaokupljaju me dok pišem i možda sam se upravo zbog tog afiniteta prema teatralnosti odlučila odmaknuti od konceptualnog pisanja i krenuti u fikciju. Između koncepta i fikcije, kazalište me proganja, opsjeda i potiče da ustrajem u pisanju. Ne znam hoću li nastaviti s kazališnim eksperimentima, no sanjam o tome da recimo vidim svoj zadnji roman prenesen na pozornicu ili, što je možda lakše, na filmski ekran.
S francuskog prevela Mirna Šimat.
