Prije osam dana prisustvovala sam odista povijesnom događanju. Trebalo je nekoliko dana da se utisci slegnu, da shvatim koliko je važan napor koji je uložila Petra Belc, buduća filmologinja i teoretičarka filma, sada doktorantica filmologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da nam približi žene jugoslavenskog eksperimentalnog filma u okviru filmskog programa Drugačije / Isto / Oboje / Nijedno kojem je nekolicina nas imala čast prisustvovati u hibridnom prostoru galerije Greta 7. svibnja ove godine.
Ako poznajemo sudbinu prvog filma kojeg je u Filmskom klubu Split napravila žena, Dunja Ivanišević, činjenica da smo o ženama jugoslavenskog eksperimentalnog filma vrlo malo imali prilike čuti i čitati, a još manje njihove filmove i vidjeti, manje je začudna ali jednako bolna.
Danas kada se već akumulirao zamjetan korpus literature posvećene jugoslavenskom eksperimentalnom filmu i kino-klubovima unutar kojih je isti nastajao (o kulturi kino-klubova u zadnjih nekoliko godina intenzivnije su pisale Ana Janevski, Sunčica Fradelić, Branka Benčić, Diana Nenadić, da poimence spomenemo ovdje samo žensku refleksiju) razlog tom bolnom mjestu možda je onaj kako ga opisuje Diana Nenadić:
„Klubašice su namjerno ostavljene za kraj […], jer činjenicu da se one konačno i u nemalom broju pojavljuju u sredini koja se godinama ‘branila’ od žena (osim ako nisu bile objekti snimanja) treba posebno istaknuti. U prvim godinama ovog razdoblja Dušanka Buljan usamljena je u muškom društvu, no u najzrelijoj fazi ‘četvrte generacije’ klub već ima žensku ekipu, koju čine Lidija Ikica, Ivanka Juretić, Tatjana Pivac i Renata Ruić“.
Tekst je citiran iz izdanja pod naslovom Splitska škola filma. 60 godina Kino kluba Split urednice Sunčice Fradelić, kojeg je dio i DVD na kojem je 13 filmova, od kojih je (samo) jedan i Žemsko Dunje Ivanišević iz 1968. godine.
Uz to, naše sada je i vrijeme kad i žene koje su bile ‘objekti snimanja’ u jugoslavenskom filmu, samosvjesno uzimaju svoju filmsku povijest u svoje ruke, kao što je to učinila Jagoda Kaloper u svom filmu Žena u ogledalu dajući tako i posvema novi značaj vlastitoj subjektivnosti u odnosu na nacionalnu (tada jugoslavensku) kinematografiju i poticaj za opetovano čitanje Luce Irigaray, sada u svjetlu feministički reificiranih domaćih falogocentričnih psiha i ekonomija, o čijim je monstruozitetima govorila i Leonida Kovač. Zbog svega navedenog, događajnost mogućnosti javnog uvida u filmove jugoslavenskih eksperimentatorica, odista je povijesna.
Putovanje (1972) / Akademski filmski centar / Bojana Vujanović
Smislenije kretanje radovima omogućila su nam dva uvodna izlaganja. Prvo izlaganje Miroslava Bate Petrovića[1] Kreativni bunt i vrijeme kinoklubova — o ženama i njihovim filmovima iz prve (i druge) ruke, podcrtalo je staru spoznaju nas koji smo još živjeli u vrijeme Jugoslavije o tome kako su na (ex)-yu prostorima ženska “sloboda i mogućnost samoizbora, [kategorije] ograničene […] na nekoliko prozaičnih papirnatih prava”.
Drugo izlaganje bilo je ono Petre Belc naslovljeno ‘Voljela bih da sam hermafrodit pa da se mogu i sa ženama’ — o ženama i njihovim filmovima iz literature o jugoslavenskom alternativnom i eksperimentalnom filmu’. Naslov izlaganja bio i „moto četvrtog festivala GEFF-a, posvećenog istraživanju seksualnosti kao mogućnosti za novi humanizam“ dok je na samom festivalu, usprkos tome što su „žene i njihova seksualnost dominirale festivalskim novinama i prikazanim filmovima, u službenoj […] konkurenciji od 27 autora bile svega dvije autorice – Višnja Štern i Nuša Dragan“, istaknula je Belc.
Petra Belc kurirala je program u nekoliko poglavlja: poglavlje ‘Animacija/Slikanje na vrpci/Rotoskopija’ unutar kojeg smo imali prilike vidjeti eksperimente direktnih intervencija na filmsku vrpcu Divne Zečevič; poglavlje ‘Konceptualni film’ unutar kojeg smo vidjeli film Opus svestrane Katalin Ladik iz 1972. godine, rad koji apstrahiranim audio mrmorenjem i snažnim strukturalnim grafizmom novinskih isječaka i generiranim tipografskim kodiranjem daje duhovitu refleksiju na kritičke osvrte o umjetnosti iz tadašnje štampe te jedan rad Nuše Dragan i dva Bojane Vujanović. Poglavlje ‘Strukture i teksture svakodnevice’ unutar kojeg smo gledali rad Četverodimenzionalna kuća Mirjane Božin te četiri filma Tatjane Ivančić među kojima ističem možda jedinu reprezentaciju Zagreba tog doba koju je režirala žena, a to je njen Grad u izlogu iz 1969. godine (nažalost u vrlo lošem stanju), te posljednje poglavlje programa ‘Izvedba, tijelo, partnerstvo’ unutar kojeg uz filmove Biljane Belić, Dragane Kršenković i Zorice Kijevčanin, gledamo i spomenuto Žemsko Dunje Ivanišević.
Kada se onda vratimo na riječi jednog od protagonista stvaralaštva Filmskog kluba Split, Zdravka Mustaća, i njegov govor o ženama u filmu: „Lidija Ikica, Ivanka Juretić, Tatjana Pivac, Renata Ruić. Dame imaju prednost. Dame rade damske filmove. Nigdje i nikad ovoliko dama po fotogramu stanovnika“ (Mustać u Zapis 25, str. 24), možemo samo zaključiti – i unutar (za žene) ubojitih rodnih asimetrija u jugoslavenskom filmu (o kojima piše Nebojša Jovanović, o čemu drugom prilikom) jugoslavenski film itekako su stvarale i ŽENE.
U takvoj atmosferi, kojoj je gorki celuloidni opomenik[2] film Pukotina raja V.Pogačića iz 1959. godine, i tom stvaralačkom snagom nisu radile dame samo dame, već i ŽENE. Glumice, vrlo često montažerke, muzičke voditeljice, sekretarice režije, ali da, sada vidimo i znamo – i brojne FILMSKE UMJETNICE.
I mi, ŽENE danas, u post-jugoslavenskom prostoru zasićenom mizoginim i fašistoidnim teretom koji nam želi uskratiti i one tekovine koje nisu branile naša reproduktivna prava samo na papiru, a koje su naše majke i bake izborile u socijalizmu, zahtjevamo da ti fotogrami ŽENA u jugoslavenskom eksperimentalnom filmu ožive do te mjere da redefiniraju tradiciju eksperimentalnog filma, ali i pojam jugoslavenskog filmskog modernizma, baš kao što napori Lidije Butković Mićin i osvjetljavanje doprinosa žena graditeljskoj kulturi socijalističke Jugoslavije redefiniraju narative jugoslavenskog urbanističkog i arhitektonskog modernizma.
Golo / Akademski filmski centar / Zorica Kijevčanin
Petra Belc nam je ovim programom odškrinula gotovo nepoznate, a iznimno vrijedne (nekoć) celuloidne prostore, kao i filmski „jezik [koji] ne sadrži, […] nosi, ne zadržava, nego čini mogućim“ (Hélène Cixous). Bio je to središnji od tri seminara unutar projekta koji podupire HAVC pod nazivom Jugoslavenski eksperimentalni film − tradicija regije, rodna kritika i filmska baština, pri čemu je prvi seminar Anti / Anarho /Alternativni film. Filmski eksperimenti u Jugoslaviji bio posvećen eksperimentatorskoj tradiciji, a treći će biti posvećen filmskoj baštini i još jednom vrlo bolnom pitanju, a to je ono post-jugoslavenskih arhiva i općenito nasljeđa jugoslavenskih kinematografija, nekada zajedničkog društvenog dobra, a sada institucija raspolućenih između suludih kulturnih politika i sumnjivih privatnih interesa.
Neke filmove, poput filmova Tatjane Ivančić, kako nam je višekratno naglasila Belc, potrebno je hitno restaurirati. Lista filmova za hitnu restauraciju u ovoj republici-koja-to-još-nije vrlo je duga, ali postoji više nego dovoljno razloga na inzistiranju da se započne upravo s eksperimentatoricama koje su ionako predugo čekale da bi uopće postale vidljive.
________________________
[1] Bato je beogradski povjesničar umjetnosti, redatelj i istraživač alternativnog filma, autor studije Alternativni film u Beogradu od 1950. do 1990. godine (2008)., a ‘zaslužan je i za afirmaciju ženskog stvaralaštva kroz niz autorskih kolaboracija, tekstova i emisija u kojima je ujedno upozoravao i na rodnu diskriminaciju u (alternativnom, eksperimentalnom, srednjestrujaškom) filmu’ (Belc).
[2] Dok u hrvatskom jeziku postoji samo spomenik, njemački jezik razlikuje Denkmal (spomenik) i Mahnmal (u vrlo slobodnoj interpretaciji – opomenik). Celuloidni spomenik je zgodna sintagma koju koristi Ivo Škrabalo.