Kao igra stara više od 1500 godina, s počecima u Indiji u 7. stoljeću, šah se razvijao i pronašao svoje mjesto diljem svijeta, probijajući granice različitih kultura, rasa, klasa, dobi… Čini se da mu je ostala samo još jedna – spol. Zašto mnogo manje žena igra šah u odnosu na muškarce, zašto nikada nismo imale svjetsku šahovsku prvakinju i kako se šahovski svijet zaista odnosi prema ženama, pitanja su koja su često postavljana u internetskim bespućim u posljednjih nekoliko mjeseci.
Naravno, povod za to bila je po mnogima sjajna Netflixova serija Damin gambit, emitirana prvi put u listopadu prošle godine, a koju je samo u prvih mjesec dana prikazivanja pogledalo 62 milijuna kućanstava. Priča prati fiktivno čudo od djeteta, Beth Harmon, od njezinih ranih dana kad je kao dijete u sirotištu naučila igrati šah, pa do osvajanja titule svjetske prvakinje, kroz osobnu borbu s ovisnošću, mentalnim problemima i samopouzdanjem, a cijela priča smještena je u ‘60-te godine prošlog stoljeća.
Njezin lik labavo je utemeljen na životopisu slavnog, a sada i zloglasnog Bobbyja Fischera, kao i na tzv. “partiji stoljeća” odigranoj na Islandu ‘72. kad je nakon 21 meča Fischer pobijedio Spasskog i osvojio titulu svjetskog prvaka. Dosad, sam Fischer i hladnoratovskim tenzijama obojen susret na Islandu bili su, kroz mnoge dokumentarce i igrane filmove, najintenzivniji otisak koji je šah ostavio u svijesti poslijeratnih generacija, ali i u popularnoj kulturi. Ako išta znate o povijesti šaha, onda vjerojatno znate nešto o Fischeru i Islandu.
No, čini se da će se u šahu pamtiti i 2020. – najprije je pandemija prisilila ljude da se vrate starim hobijima ili pronađu nove, što je za šah značilo ogroman skok u popularnosti, a zatim je uslijedio i “Netflix efekt” – prodaja šahovskih ploča povećala se više od 1000%, a online šah doživio je poseban boom, uz milijune novih igrača, uz šahovske profesionalce koji su se bili prisiljeni sukobljavati preko ekrana, kao i svoje šahovske škole prebaciti u novo okruženje. Ljudi su čak ponovo počeli i gledati šah, koji je kao e-sport, uz vrhunske komentatore i različite brze verzije, također doživio svoju renesansu.
No, to nije mnogo promijenilo za žene poraznu demografiju profesionalnog šaha – među više od 1600 trenutačnih igrača s međunarodnom titulom grandmaster samo je 37 žena, pri čemu je najbolje rangirana Hou Yifan tek na 89. mjestu, dok se aktualna svjetska prvakinja Ju Wenjun nalazi na 404. mjestu. Iako je činjenica da u startu manji broj žena počinje igrati šah, čini se da to nije dovoljno da se objasni toliko velika razlika u spolnoj distribuciji. Dok je svijet u dobrom raspoloženju i željan stvarne Beth Harmon, čini se da je i pravo vrijeme da se više pažnje posveti tom fenomenu.
Budući da je šah ultimativni intelektualni sport, pitanje zašto se žene u njemu ne snalaze bolje nameće se samo od sebe, a složeno klupko biologije, neurologije, odgoja, društvene uvjetovanosti i utjecaja stoljeća i stoljeća patrijarhata pokušali su odmotati mnogi. Na jednoj strani nalaze se oni koji su uvjereni da su muškarci “prirodno bolji” u šahu. Najglasniji međi njima je potpredsjednik FIDA-e, britanski grandmaster Nigel Short, koji je 2015. izazvao oluju komentara svojim člankom “Vive La Difference!” u kojem je tvrdio da jednakost u polju vrhunskog šaha nikada neće biti postignuta zbog različitih struktura muškog i ženskog mozga.
Sam Fischer bio je sklon seksističkim izjavama u kojima je tvrdio slično, bez neke posebne argumentacije: “Mislim da se [žene] ne bi trebale miješati u intelektualna pitanja, nego se baviti domaćinstvom”, rekao je jednom prilikom, a u više navrata isticao da žene loše igraju. Kasparov je također imao svoje prste u tome kad je 1989. za Playboy izjavio da “postoji pravi šah i ženski šah”, no nakon što ga je 2002. porazila vjerojatno najbolja šahistica svih vremena, Judit Polgar, promijenio je mišljenje. Eva Repkova, slovačka grandmistress koja je na čelu FIDE-ova odbora za ženski šah (WOM), ide čak mnogo dalje, smatrajući da ženama nedostaju kvalitete potrebne da se dostigne sam vrh igre kao što su ego, borbeni duh, želja da se “uništi” protivnika.
No, većina neuroznanstvenika/ca složit će se da ne postoje čvrsti i pouzdani dokazi da muški i ženski mozak funkcioniraju različito. Također, mnogi će se složiti da su dosadašnja istraživanja u tom polju bila obilježena krivim interpretacijama, slabom statističkom značajnošću, nedostatnom kontrolom istraživanja i lošim izvještavanjem u medijima, koji često rezultate takvih istraživanja prikazuju senzacionalistički i izvan konteksta.
U svojoj knjizi The Gendered Brain iz 2019. kognitivna neuroznanstvenica Gina Rippon upozorava na dugu povijest pseudoznanstvenih tvrdnji koje su doprinijele neuroseksizmu, odnosno idejama da postoje fiksne razlike između ženskog i muškog mozga zbog kojih su žene inferiornije ili manje prikladne za neke uloge. Knjigu započinje citatom socijalnog psihologa Gustavea Le Bona iz 1895. koji je na osnovu svojih mjerenja dimenzija glave ustvrdio da žene “predstavljaju najinferiorniji oblik ljudske evolucije.”
Slični stavovi postoje i danas: još 2017. Googleov inženjer James Damore (koji je naknadno otpušten) izjavio je da je nedostatak žena u tehnologiji i rukovodećim ulogama biološki uvjetovan. Autorica knjige smatra da ni težnje da se pokaže da su muškarci i žene na neki način komplementarni nisu bezopasne; naime, tvrdnje da žene nisu manje inteligentne nego naprosto drugačije od muškaraca uglavnom koincidira s biblijskim učenjima i statusom quo u ravnopravnosti spolova. Zasad, neuroznanost potvrđuje tezu da spolno uvjetovani svijet stvara isto takve mozgove, odnosno utjecaj okoline je ono što “boji” mozak u rozo ili plavo.
To zapravo znači da istina o tome zašto manje žena igra šah i zašto postižu slabije rezultate leži u čitavom nizu nepovoljnih socijalnih, kulturnih i ekonomskih okolnosti. Prije svega, sve do relativno nedavno šah je zaista bio isključivo muški “klub” u kojem žene nisu bile dobrodošle. Mnoge profesionalne šahistice pohvalile su Damin gambit za uzbudljiv prikaz šaha, ali su ujedno upozorile (čak i Judit Polgar) da odnos muškaraca prema šahisticama nije ni približno toliko pitom kao u seriji, stoga je neugodnu i često toksičnu atmosferu u stvarnosti teško zanemariti. Tu su još i nedostatak ženskih uzora, velika razlika u zaradi, sponzorstvima, mogućnostima treniranja, veće opterećenje žena u obiteljskom životu (zbog čega i mnoge vrhunske igračice izabiru alternativne karijere) i mnogi drugi razlozi.
No, stvari se polako mijenjaju i čini se da je kucnuo čas da se sruše mnogi stereotipi. Ako uzmemo u obzir da šah zahtijeva isti set vještina kao i, recimo, STEM područje – strateško, taktičko i prostorno razumijevanje, apstraktno, konkretno i kritičko mišljenje, kao i kreativnost – ono što se čini kao borba za jednakost u jednom sportu lako se može prenijeti i u mnoge druge sfere života. Nije slučajno da je šah već uključen u školske kurikulume u tridesetak zemalja kao jedan od alata koji učenike/ce uči da razmišljaju i planiraju unaprijed, brzo i pažljivo razmotre višestruke opcije, te shvate važnost i pobjede i poraza s dostojanstvom.
I sam Magnus Carlsen, trenutni svjetski prvak, priznao je da šahovska društva nisu uvijek bila prijateljski nastrojena prema djevojčicama i ženama te da je vrijeme za promjene. Damin gambit svakako je ponovo stavio fokus na neka važna pitanja vezana uz ravnopravnost spolova, a nije za zanemariti niti horde novih igračica, u potpuno novim online okruženjima koja im pružaju i neke nove mogućnosti, kao ni činjenicu da sad imaju planetarno poznat (pa makar i fiktivan) ženski uzor. Možda baš u ovom trenutku neka buduća svjetska prvakinja sjedi pred ekranom ili za stolom i povlači svoje prve šahovske poteze.
