Velika umjetnica Jagoda Kaloper napustila nas je u nedjelju 2. listopada. Iza sebe je ostavila neizbrisiv trag u gotovo svim umjetničkim pravcima. Starije generacije pamte je po iznimnim glumačkim ulogama, a neke mlađe i po novomedijskim radovima. Tijekom posljednjih desetak godina ponajviše se bavila multimedijalnom umjetnošću, stavarajući filmove, montirajući video uratke namijenjene izlaganju u galerijama.
Uvijek svestrana, inspirativna i nasmijana, njezina neizreciva karizma i velika ljubav prema životu isticala se u razgovoru povodom njezine izložbe Bulevar sumraka prošle zime.
Bulevar sumraka je autorefleksivno djelo o životu u Los Angelesu, dotiče se pitanja slave, obrnutih vrijednosti i holivudizacije. Što je ideja, osnovni koncept iz kojeg je sve počelo kada ste radili na ovom izložbenom radu?
Kad sam bila mlada i snimala filmove koji su se vrtili po cijelom svijetu, dobila sam ponude na gostovanjima u Chicagu i filmskim festivalima u New Yorku da radim za američke produkcije, ali budući da sam imala puno poslova kod kuće, bila sam studentica na Akademiji likovnih umjetnosti i snimala filmove ovdje, nisam pristala. Prošle godine sam bila u LA-u po prvi put i snimala, naravno, kao i uvijek stalno nosim kameru sa sobom. Kada sam se vratila u Hrvatsku zapravo sam shvatila da imam poruku za sve nas i za sebe, i to je prikazano na mojoj izložbi, utisci moga rada.
Kako stvarate video uratke, često snimate samu sebe?
Kada sam radila rad Žena u ogledalu onda sam zapravo snimala sebe kroz situacije u raznim gradovima, to nije snimanje same sebe nego registracija ambijenta, situacije, atmosfere, neki događaji kroz moj odraz u staklenim površinama i ogledalima. Zapravo sam kroz sebe bilježila situacije kroz koje sam prolazila.
Kao mlada studentica, a kasnije kao glumica u filmovima, uvijek ste stajali ispred kamere, ovdje mijenjate poziciju, vi ste i iza kamere, ujedno redateljica i glumica. Možete li reći što vam je zahtjevnije, glumiti u filmovima ili napraviti vlastiti film?
Ni jedno ni drugo nije teško, ako je čovjek sretan i veseli ga to što čini onda mu je sve beskrajno zanimljivo i zabavno. Moram reći da sam nedavno u potkrovlju našla jednu kazetu na kojoj sam pokušala snimiti jedan video rad, prije 40 godina, kada je moja kći Ana imala samo nekoliko mjeseci. Sada kad sam se vratila iz Amerike, jer ona živi tamo dobila je dijete, završila sam taj video rad, nakon 40 godina. Nije bilo teško ni stajati ispred, ni iza kamere, kad sam bila mlada sve je izgledalo kao igra kada sam snimala, a danas moram više razmišljati da bi pokazala ono što želim.
Improvizirate li dok snimate ili imate redoslijed u glavi, od početka do kraja?
Obično imam ideju i znam početak i kraj, ali ipak tijekom snimanja se stvari improviziraju i sve ovisi o tome u kakvoj sam se situaciji pronašla, što se novo dogodi, što se zapravo promijenilo tijekom tog vremena, što treba dodati i navesti u radu.
Koliko se promijenio pristup u vašem radu od izložbe i nagrađenog rada Žena u ogledalu?
To je potpuno drugačije, jer sam u tom video uratku koristila scene iz svojih starih filmova i svoje dokumentarne scene koje sam sama snimila tijekom osam godina, to sam montirala i dobila film o ženama uopće, a ne samo o sebi, jer sam tijekom cijelog snimanja igrala puno uloga. I ženu iz sela, ženu iz grada i mlade i stare, sve vrste žena, tako da sam dobila jednu opću poruku za sve nas žene, ali sad kad sam radila ovu izložbu u MSU potpuno jedrugačije postavljen koncept i sastoji se od dva kruga i dva nivoa prikazivanja. Jedan su moji dojmovi Los Angelesa koji zaista nije tako sjajan i blještav kao što nam se servira, a drugi dio izložbe je moja zvijezda. Nije losanđeleska, nego moja, koju sam napravila tijekom života, a sastoji se od pet grana mojih djelovanja. Unutra je dizajn i umjetnički rad, intervjui, filmovi, mnogo scena iz mog obiteljskog života.
U vašem fokusu je žena, što preispitujete svojim snimkama?
Ono što svi uvijek preispitujemo, sebe. Gdje sam, što radim ovdje, ono što želim ovdje, što sam ovdje mogla učiniti da bude bolje za tebe i svima oko mene.
Kada ste počeli sa svojim radom, krenuli ste od sebe kao žene, ali se ispostavilo da je to poruka i drugim ženama. Možete li podijeliti tu poruku s nama?
Moramo biti uporne i hrabre. Moramo se uistinu izboriti za to da si olakšamo pristup medijima i svim stvarima u životu, jer momci se uvijek lakše izbore. Puno lakše se udružuju, agresivniji su, uporniji nego mi. Mi smo senzibilnije, puno više stvari vidimo i registriramo i moramo izboriti svoja prava koja su zapravo na emocionalnom, intelektualnom i imaginarnom nivou bitna i presudna, jer bez toga nema mogućnosti za promjenu.
S obzirom da ste imali priliku upoznati žene u Americi i ovdje, možete li reći koliko je različita svakodnevica žena u nekim tako nazovimo ih ‘blještavim’ gradovima i gradu poput Zagreba?
Nigdje žene nisu tako lijepo kao u Zagrebu, prekrasne su ovdje. Drugo, tamo su žene užasno, ako smijem tako reći, izvještačene. Većina njih nosi umjetne nokte, umjetne trepavice, sve se frabaju i zaprav im se svi smiju, ali vrlo teško stupate s ljudima u pravi kontakt i teško je stvoriti iskreno prijateljstvo, za razliku od našeg okruženja, gdje su ljudi, i muškarci i žene, puno pristupačniji, topli, izravni, jasni i zreliji u svojim međusobnim kontaktima.
Konačno se počelo govoriti o težem položaju žena u odnosu na muškarce u filmskoj industriji, možete li to komentirati sa pozicije glumice i redateljice?
Velik dio rada na filmu je uvijek kako pronaći i dobiti sredstva za rad, to je uvijek veliki problem. Ja doduše radim umjetnost, pa je lakše jer manje ulaganja, pa i sve radim sama. No kod pravih filmova postoje fondovi, a to je uvijek lakšemuškarcima, snaći se i dogovoriti. Ali vidim da ipak sada mijenjaju stvari, do nedavno nije bilo žena redateljica, ali u zadnjih 20 godina pojavljuju se na sceni, jedna nova generacija koja je sjajna i ima perspektivu.
U vašem radu, introspekcija je na prvom mjestu. Je li to važno u umjetnosti?
Uvijek je jako važno. Za mene je važno jer sam u svom radu uvijek kretala od sebe, od nulte točke. Uvijek sam takoreći, izmišljala sve što sam učinila, od tog kada sam štrikala haljinicu za moju djevojčicu da tog kada sam radila dizajn za knjige ili postavljala izložbe, uvijek sam kretala iz vlastitih sjećanja, fundusa potreba, želja i pitanja koja su se u meni postavljala, tako da ja mogu govoriti samo u svoje ime.
Svojim radovima prošli ste kroz sve medije, kako te sve to uspjeli?
Čovjek ima puno više vremena nego što misli da ima. Imam ludu sreću da imam skoro 70 godina, pa sam onda tokom svih tih godina uspjela okupiti sve te stvari. Sve se može kad se hoće.
Postoji li neka anegdota koju biste izdvojili iz vašeg bavljenja filmom?
Ne znam, mogu se sjetiti puno lijepih stvari, ali ne neke dosjetke. Sjećam se da sam jedne noći tijekom snimanja filma, obojala kosu u drugu boju i to je bio veliki skandal. Odmah su me morali vratiti u moju prirodnu boju. Nisam znala da to nisam trebala učiniti.
Jeste li kroz karijeru imali uzore, žene kojima ste se divili i željeli biti poput njih, ili ste uvijek slušali sebe?
Pokušala sam sve stvoriti iz sebe, jer je to bio jedini izravni put. Divila sam se Bette Davis, masi fantastičnih žene koje su napravile puno stvari, bile su divne, pametne, majke, kreativne žene.
Uvijek nosite fotoaparat sa sobom, imate plan za sljedeći rad, nakon izložbe Bulevar sumraka?
Imam jedan scenarij kojeg moram napraviti ove godine, o tome koliko puta se čovjek nađe u teškim situacijama u životu koje mu se čine gotovo na rubu i uspije ih nekako preskočiti. To je jedno što moram napraviti, a drugo sam silno htjela sa svojom kćeri napraviti scenarij o nekoliko generacija žena u našoj obitelji. Samo Ana je daleko i čekam da se vrati u Europu, da to uspijemo.
Intervju je emitiran 25.12. u emisiji ‘Kulturizacija’ na Radio Studentu. Vodile su ga Anja Stević i Andreja Pančur.