Vizualna umjetnica i fotografkinja Tatsiana Tkachova iz Bjelorusije jedna je od ovogodišnjih dobitnica prestižne nagrade World Press Photo, koju je osvojila u kategoriji Portreti, priče. U nagrađenoj seriji fotografija nazvanoj Between Law and Shame (Između zakona i srama) Tkachova donosi portrete žena koje su pobacile. Unatoč tome što je u Bjelorusiji pobačaj na zahtjev legalan, postoji velika stigma, stoga se na fotografijama ženama ne vide lica, a imena su im promijenjena.
Projekt nas je zaintrigirao, pa smo upitale Tatsianu kako je započeo.
“Sve teme kojima se bavim su vrlo osobne. Prije nekoliko godina saznala sam da je moja majka imala pobačaj. Zatrudnjela je u travnju 1986., baš kad se dogodila tragedija u Černobilu. Sa mnom u trbuhu, pobjegla je u Gruziju na nekoliko tjedana, dok najgore ne prođe. U to vrijeme nije bilo nikakvih informacija, a to je najgora stvar kada se dogodi ovakva katastrofa,” priča Tatsiana.
Rođena je u siječnju 1987. Nekoliko tjedana kasnije, njena majka je opet zatrudnjela.
“Tada su već svi bili potreseni događajima u Černobilu. Živjeli smo u malom selu u istočnom dijelu Bjelorusije. Nije bilo pouzdanih informacija o tome što se događa i koje bi mogle biti posljedice. Vladao je strah i neizvjesnost. Mama i tata su odlučili prekinuti trudnoću. Kad sam saznala za to, počela sam postavljati puno pitanja, npr. Zašto si pobacila? Zašto nemam brata ili sestru? Zašto si se bojala? Itd. Sada shvaćam da su je moja pitanja povrijedila. Razmišljala sam o tome nekoliko godina i konačno sam željela progovoriti o toj temi. Tako je nastao projekt Between Law and Shame,” objašnjava fotografkinja.
Žene su joj povjerile različite priče o pobačaju. Jedna joj je pokazala pismo od muškarca s kojim je bila u vezi, u kojem je traži da prekine trudnoću kako ne bi uništila život i njemu i sebi (bio je oženjen). U kuverti joj je, osim pisma, poslao i 25 eura.
Unatoč tome što je pobačaj na zahtjev u Bjelorusiji legalan do 12. tjedna trudnoće, portretirane žene su željele ostati anonimne. Pitamo Tatsianu koji su razlozi takve odluke, ali i da nam pojasni stigmu koja je još uvijek prisutna u društvu.
“Da, pobačaj je dozvoljen, ali najprije morate ići na savjetovanje. Ako mislite da će tamo dobiti psihološku podršku i savjet bez obzira na to što odlučile, varate se. U većini slučajeva, cilj savjetovanja je uvjeriti ženu da će požaliti ako pobaci.”
Tatsiana objašnjava da ne podržava pobačaj, ali ni prisilu da žena donese odluku koju ne želi. “Protiv sam propagande i za i protiv. Trebamo drugačiji diskurs. Trebamo obrazovati nove generacije tako da što rjeđe dođu u takvu situaciju, a ako dođu i moraju donijeti odluku, da žena dobije podršku koju zaslužuje.”
“Odrasla sam u patrijarhalnom društvu u kojem je žena bila i vjerojatno još uvijek jest drugorazredno biće. Žena je uvijek kriva i kritizirana. Biti ženom je na neki način sramota. Ne znam kako bih to bolje formulirala. Za mene je to teška tema,” kaže Tatsiana.
Uz to, dodaje, pobačaj je tabu tema čak i među feministkinjama u Bjelorusiji. Zato bi prikazivanje lica, odnosno otkrivanje identiteta na fotografijama značilo i izlaganje opasnosti, pritisku i možda zlostavljanju. “To je prvi razlog zašto lica ostaju skrivena. Drugi razlog je to što nitko nema pravo da nas osuđuje. To je dio života koji bi trebao biti zaklonjen od tuđih pogleda. I treći razlog – moje fotografije pokazuju kako društvo percipira žene koje su, po njihovom mišljenju, pogriješile, donijele lošu odluku. A to se ne odnosi samo na pobačaj,” zaključuje.
Fotografije i priče možete pogledati ovdje.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
