Ivana Bodrožić ove je godine, nakon hvaljenog Hotela Zagorje (Profil, 2010.), objavila svoj drugi roman naslovljen Rupa (Ljevak, 2016.). U njemu Ivana kroz žanr kriminalističkog romana raskrinkava postratne i tranzicijske užase geografski ih postavljajući u neki neimenovani grad u kojem prošlost i njeni užasi dostižu sve njegove junake i junakinje.
Na pitanja o tome kako se odvažila na žanrovsko pisanje, kakvi motivi stoje iza nastanka novog romana, jesu li je iznenadile oštre kritike koje su uslijedile netom nakon objavljivanja romana te kako vidi svoju poziciju u književnom svijetu, Ivana nam je odgovorila u fazi odmora od organizacije i uspješnog zatvaranja još jednog Zagreb Book Festivala.
Idemo odmah u glavu, s kraja! U svibnju je završio drugi po redu Zagreb Book Festival, na kojemu si već drugu godinu za redom koordinatorica programa. Je li kreiranje programa/sadržaja isključivo u tvojim rukama i koliko ti je važno da festival nastoji uspostaviti rodnu ravnotežu među sudionicima? A prije svega – odakle Zagreb Book Festival na našoj književnoj sceni?
Kolegica Petra Ljevak inicirala je ideju pokretanja Zagreb Book Festivala, a onda smo skupa osnovale udrugu Mediart koja sve više preuzima organizanje ZBF-a, Europee (malog književnog festivala u caffeu U dvorištu) koja četvrti put kreće na jesen, a moguće i nekih novih projekata. Što se tiče programa u većem dijelu ga kreiramo zajedno, teško je podvući crtu jer nam najbolje ideje dolaze kad se isprepliće ono poslovno i prijateljsko u razgovoru o knjigama i umjetnosti općenito.
Pitanje o rodnoj zastupljenosti ovaj put je sol na ranu, ove godine smo napravile izuzetnu neravnotežu u korist (gle čuda) muškog roda pogotovo kod stranih autora, ali evo nekoliko rečenica u našu obranu. Zemlja partner nam je bila Irska zbog niza književnih, a i kulturoloških razloga te zbog desetak sjajnih autor/ica prevedenih na hrvatski. Međutim, ispostavilo se da suradnja s Irskom, unatoč dobroj volji s obje strane, nije bila tako jednostavna – neke autorice ni uz najbolju volju nismo mogli dovesti, a neke su, nažalost odustale u zadnji tren. Na toj našoj listi bile su i spremale se doći: Emma Donoghue, Anne Enright, Jane Casey, Edna O’Brien čiju je knjigu Ljevak objavio uoči Festivala dijelom i zbog njezina dolaska (ona je završila na operaciji). Kad se dogodilo da nam dolaze samo autori baš nas je to pogodilo, ali nije bilo mogućnosti za promjenu, mada su to bili sjajni pisci. S obzirom da nas je to zaista mučilo, već sad se bavimo idejom da povratimo ravnotežu, ne samo pozivanjem autorica, nego i tematom o ženama i umjetnosti na idućem ZBF-u koji će se protezati kroz program, jer ovako, naprosto, nije potpun i nije jednako kvalitetan. Pri kreiranju programa vodimo se s nekoliko jednostavnih postavki, ako mi uživamo, uživat će i drugi, izađimo iz okvira i na sve raspoložive načine potaknimo čitanje i pisanje, napravimo raznovrstan i kvalitetan program – sve sa jednim ciljem – utuvimo ljudima u glavu – kultura nije nadgradnja, ona je osnova.
Pitanje Zagreb Book Festivala povlači još jedno pitanje već postavljeno Olji Savičević koju sam intervjuirala prije tebe: može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja? Čini li ti se da je to pozicija privilegirane nekolicine zbog samog ustroja književnog tržišta kod nas? I koja je, na kraju krajeva, tvoja pozicija – vidiš li se kao samostalna umjetnica?
Ako na pisanje gledamo usko u smislu privređivanja za život isključivo od prodaje knjiga ili nastupa u knjižnicama, u Hrvatskoj se ne može živjeti od pisanja. Ako tome dodamo pisanje novinskih tekstova, vođenje radionica kreativnog pisanja, tribina, književnog festivala i svega onog što zahvaća širi prostor bavljenja književnošću, onda se nekako može nategnuti, ako to zaista radite stalno i puno. S naglaskom na nategnuti – jer to su uglavnom mali honorari, a utjerivanje tih malih honorara žanr je za sebe. Mislim da su i u tom području privilegirani autori koji pišu novinske tekstove (ne znam kolegice koje primaju približne honorare), a tržište uistinu jest loše ustrojeno, malo, osakaćeno i još ga se sustavno umrtvljuje kioscima. U svim tim odnosima moja je pozicija takva da se bavim svim gore navedenim aspektima književnih djelatnosti, a i utjerivanjima. Imam satatus samostalne umjetnice, ali ljudi me ponekad pitaju kada ću naći posao. To sve opet govori o statusu umjetnosti i kulture kod nas.
Tvoj spisateljski put kreće sa zbirkom pjesama Prvi korak u tamu, za koju si dobila nagradu Goran za mlade pjesnike 2005. Čitala sam ovih dana ponovo tu zbirku i nekako mi se naslov učinio simptomatičan: je li za tebe i pisanje, osim tematike kojom si se bavila u knjizi npr., nestanak oca, progonstvo iz Vukovara, ratne traume, označilo taj korak u tamu i prostor istraživanja?
Nije nova ideja da se nije baš bezopasno baviti književnošću jer kažu da se unutar nje može štošta predvidjeti, naravno, potpuno nesvjesno jer svaka priča, pa tako i fabula unutar pjesme sadrži određenu logiku koja nam na svjesnoj razini izmiče. Do sada nisam pisala s predumišljajem, i voljela bih, ako mi se to ikada dogodi, da budem dovoljno pametna pa da se prestanem time baviti. U zadnjih dvanaestak godina, koliko aktivno pišem, osim što uživam u tome, nije pretjerano reći i da je mi je to određeni mehanizam samoodržavanja, i ne mogu zamisliti funkcioniranje svog organizma bez toga. Dakako, preduvjet je da pisanje bude pošteno i do kraja, pa što bude. U tom smislu možda je najznačajniji odgovor sjajnog izraelskog pisca Davida Grossmana na pitanje o čemu piše, kada je jednostavno izrekao: ‘Pišem o onome što me paralizira’.
Ove godine objavljen je tvoj drugi roman – Rupa. U Hotelu Zagorje si se prvotno bavila ratnim traumama, u zbirci priča 100% pamuk bavila si se sudbinama različitih junakinja današnjice, u Rupi se vraćaš ratnoj tematici, tj. pustoši koju rat ostavlja iza sebe – postraću i tranziciji – dvojcu u kojem stradavaju gradovi i ljudi. Što te motiviralo na taj korak pisanja krimića? Kakav je tvoj odnos prema tom žanru? Čitaš li krimiće?
Iz biblioteke Balkan Noir u kojoj je u posljednje dvije godine objavljeno dvadeset romana, a između ostalih krimiće su pisali Edo Popović, Emir Pirke, Pavao Pavličić, Andrej Nikolaidis, ponuđeno mi je da napišem krimić. Isprva nisam htjela prihvatiti jer sam bila uvjerena da ne znam pisati žanrovski, a onda, nakon nešto nagovaranja i jedne inspirativne večeri uz pivo, s prijateljem koji je ljubitelj krimića, na post it papirićima napisala sam labavu konstrukciju. Došla sam doma i do tri ujutro pisala siže. Jedan od onih trenutaka kad gorite zbog pisanja i znate da ste na dobrom putu. Ustvari, sve mi se otvorilo kad sam shvatila da unutar žanra mogu i trebam pisati o onome što mene zanima.
S obzirom da živimo u društvu koje nudi pregršt inspiracije za krimić i triler, odlučila sam mu se odužiti i sve ono iz crne kronike političke i postratne stvarnosti oplemeniti u fikiciji. U tom periodu intenzivnije sam i čitala krimi romane, ali se uvijek vraćala onima koji žanr nadilaze, kao što je naprimjer Ime ruže Umberta Eca. S izazovom u koji sam se upustila i s iskustvom koje sada imam s napisanim krimićem, samo mi je još bistrija spoznaja o tome da ako je sadržaj autentičan i ako se mora napisati, svaka forma će mu se prilagoditi. To nije tako samo u književnosti, točnije, to je tako u životu, a onda i u umjetnosti.
Rupa je, svojom prvotnom radnjom – odlaskom Nore na novinarski zadatak i sastavljanja priče o ubojstvu u nekom neodređenom gradu – posljedično motivirala i onu drugu: Norino razotkrivanje očeva ubojice u ratu; pa i treću: ljubav i njenu nemogućnost; pa četvrtu – krv nije voda… itd. Kako to da si se odlučila zatvoriti krug – u kojem djeca osvećuju roditelje i ne mogu pobjeći od onog što im je ostavljeno u naslijeđe?
Meni možda nije bila na umu ideja o ‘krvi koja nije voda’, fabula Rupe razvijala se u smjeru nemogućnosti izlaženja iz okvira vlastite potisnute traume. To je bila jedna razina koja je vodila priču. Druga razina koja je bila presudna za tijek radnje, bile su okolnosti u kojima su se likovi našli dvadeset godina nakon rata, neriješeni ratni zločini, korupcija, manipuliranje žrtvama rata, vrijednosna propast društva; te okolnosti potpomogle su tome da se potisnuta trauma razdivlja do trenutka dok ne uništi sve oko sebe. Osveta iz pitanja ispočetka nije bila namjerna niti hladna, ona se iskazala kao potisnuta nemoć i bijes.
Rupa je digla na noge dosta kritičara, posebno onih koji su reagirali preko Facebooka –prvenstveno mislim na Julijanu Adamović i Romana Bolkovića. Čitala sam i negativne kritike na raznim ‘desnim’ portalima, čiji su autori teksta dosta osobno doživjeli roman i njenu priču. Kako komentiraš to da je rat kod nas kontroverzna tema o kojoj se uporno pokušava nametnuti jedan, jednoumni, narativ? I kako se nosiš s pozicijom osobe koja sustavno izdaje taj narativ?
Rat će biti kontroverzna tema u društvu dokle god kolektivno ne odustanemo od narativa da je rat, bio obrambeni ili agresorski, dobar. Pritom, kao uvijek, moram naglasiti da ne izjednačavam ljude koji su napadali i one koji su branili, ali činjenica jest da niti za jedne nije bio dobar, to nisu bili dani ponosa i slave, i svima, ali apsolutno svima, rat je otvorio mogućnost da iz sebe izvuku ono najgore. Rat poništava ljudskost na kojoj god strani da se nađete. A onda se pojave oni koji pod krinkom obrambenog rata žele zamračiti svoje demonsko naličje koje je isplivalo na površinu. Jednom kad se svi složimo da je rat poguban i da uništi sve prije i poslije, razgovor i pisanje o njemu neće izazivati kontroverze. Trudim se ne promatrati sebe u svjetlu pozicije osobe koja izdaje određeni narativ jer to bi od mene automatski tražilo da se na neku stranu svrstam. Radije bih svoju poziciju koja mi daje slobodu da razmišljam i pišem unutar svog vlastitog narativa.
Pet brzopoteznih:
U kojem mediju još nisi radila s tekstom, a voljela bi?
Kazalište, kazalište, kazalište.
Što radiš kad ne pišeš?
Prezirem kućanske poslove.
Što trenutačno čitaš/gledaš/slušaš?
Ispast će nategnuto, ali je istina: Simone Beauvoir: Drugi spol, Fargo, Gruntovčani; The Blue Nile, Tom Waits, Bille Holiday.
Poredaj po važnosti ili redoslijedu o kojem ti ovisi život: proza, poezija, stvarnost.
Život, poezija, proza, stvarnost.
Što misliš, što čeka našu književnu scenu u sljedećih nekoliko godina?
Dugoročno popravljanje štete nakon odlaska ministra Hasanbegovića.
