U okviru izložbe ‘Interzone: Rod’, postavljene u Galeriji Galežnica (Velika Gorica) od 9.9.2009. do 11.10.209. izlagale/i su umjetnici/e: Davor Dukić (SR), Ibro Hasanović (BiH), Helena Janečić (HR), Milica Rakić (SR) i Alenka Spacal (SLO). Kustoski potpisuju Sanja Horvatinčić i Nina Pisk.
Predsjednik Međunarodne atletske federacije (IAAF) Lamine Diack priznao je da je u slučaju Caster Semenye trebalo pokazati puno više osjetljivosti. No, upravo je IAAF zatražio da se Caster Semenya podvrgne testovima, a panel, u koji su uključeni ginekolog, endokrinolog, psiholog, internist te stručnjak za probleme “spola i međuspola”, trebao bi idućih tjedana zaključiti je li trkačica muško ili žensko. (…) Osim ginekološkim, endokrinološkim i genetskim testovima, Caster Semeneya bit će podvrgnuta i psihološkim ispitivanjima kako bi se odredilo osjeća li se ona kao “prava žena.
Mnogo građe ne samo da potiče sumnju u održivost ‘subjekta’ kao krajnjeg kandidata za predstavljanje ili, čak, oslobođenje, nego općenito vlada vrlo mala suglasnost što to tvori, ili bi trebalo tvoriti, kategoriju ‘žena’.
IAAF – in stručnjak za probleme spola i međuspola i jedna od najutjecajnijih suvremenih post-strukturalističkih teoretičarki našli su se, čini se, u sličnim nevoljama s rodom. Skandalozna priča o uspješnoj mladoj atletičarki koja je u rekordnom roku obišla svijet otvara i zorno dočarava jedno od ključnih ontoloških, epistemoloških i inih pitanja kojima filozofi, od Foucaulta na dalje, nastoje objasniti stvarnost kroz logičke sustave na kojima počiva naša individualna i društvena egzistencija. Koji su to alati, dogovori, propisi i norme kojima se određuje profesionalna, a u velikoj mjeri i osobna sudbina Caster Semenye? Tko posjeduje znanje, a time i moć, kojima se te norme konstruiraju? Na poslijetku se nužno otvara i pitanje što spol uopće jeste (da li je prirodno, anatomski, hormonski ili kromosomski uvjetovan) i je li i on proizvedena društvena kategorija?
Tek što je feministička teorija došla do postavke da rod nije tek posljedica biološke zadatosti, već neovisan, društveno uvjetovan konstrukt, te time osigurala jasno razlikovanje pojmova roda i spola, nove su se generacije teoretičarki zapitale o uzročno-posljedičnom odnosu tih dviju kategorija. Početkom 1990-ih Judith Butler postavlja svojevrstan obrat tvrdnjom da je sama kategorija roda diskurzivno/kulturalno sredstvo kojim se definira značenje onoga što smatramo prirodnim spolom, te ga pritom svijesno smješta u polje preddiskurzivnog, apriornog kako bi se osigurao binarni/heterosexualni okvir za spol. Ono što pak generira fenomen roda tzv. su regulacijske prakse unutar zadanih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti – načini na koje „smijemo“ djelovati da bismo pritom zadržali identitet ostvaren kroz kontinuitet i koherentnost subjekta. Tako se u shvaćanju Judith Butler rod u praksi ostvaruje kroz performative – onog što je sadržano u jeziku, činovima, gestama, izvedbama.
Ono čime se, unutar ovog teorijskog okvira, različite umjetničke prakse sve učestalije bave pitanje je ne samo promjenjivosti i fluidnosti rodnih identiteta, već i apriorinog privaćanja binarnosti kroz suprotstavljene kategorije žena i muškaraca, ženske i muške umjetničke prakse. Stoga je ideja pri odabiru radova na ovoj izložbi bila prikazati na koji način radovi iz područja sličnih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti, dakle u domeni srodnih regulacijskih praksi, iz različitih pozicija i umjetničkih praksi progovaraju o rodnoj tematici.
Performativni čin vješanja kuhinjskih krpa u radu Alenke Spacal priziva kolektivnu svijest o tradicionalnim rodnim ulogama, prije svega unutar lokalnog/regionalnog konteksta – praksa sušenja rublja na razapetom konopu jedan je od prototipova ženskog posla. Kao odgovor na takve regulacijske prakse umjetnica izlaže niz autoportreta – likovnog žanra koji omogućava najviši stupanj preispitivanja vlastitih identitetskih pozicija. On omogućava istovremenu poziciju autorice i modela, označitelja i označenog, subjekta i objekta, čime se dokida tradicionalna pozicija žene kao Druge. Umjetnički subjekt koji Alenka Spacal svojim androginim autoportretima pritom formira zasniva se na konceptu mijenjajućih i prijelaznih identiteta i opire binarnoj definiciji roda.
Slične pozicije čine polazište i za rad Helene Janečić koja autoportretom Sitting gender bender također probija binarnu zadatost rodnih uloga, koristeći se referencom na Nastu Rojc, začetnicu umjetničkog prikaza rodnog identiteta u periodu ranog hrvatskog modernizma. Koristeći iste strategije samoprikazivanja (prerušavanje kao sredstvo kojim se problem seksualnosti prenosio u javnu sferu), kao i formalnu realizaciju u tradiciji modernističkog slikarstva Münchenskog kruga, Helena ostvaruje i osnažuje vlastitu među-rodnu poziciju.
U radu Milice Rakić težište se premješta sa konstuiranja subjektivne rodne samo-prezentacije na širi društveno-političkog kontekst. Koristeći vizualni i audio arhiv za evokaciju kolektivnog sjećanja na ideološki obojenu prošlost, umjetnica propituje genezu uspostave društvenih i rodnih identiteta i njihovih međusobnih odnosa. Spajanjem fiktivnog neformalnog razgovora između muškarca i žene sa slikama iz političke prošlosti ostvaruje se naglasak na duboku i neosvještenu povezanost između svakodnevnog poimanja, odnosno igranja rodnih uloga i utjecaja društveno-političkih i ideoloških sustava moći.
U dijalogu iz video rada Milice Rakić prisutan je svojevrstan sukob rodnih pozicija unutar jezičnog diskursa. U Pokušaju da budem…Ibro Hasanović se odmiče od vlastite rodne pozicije kako bi ogolio svoju (navodnu) nedostatnost u razumijevanju (također navodne i društveno konstruirane) binarno suprotne ženske pozicije. Umjetnik je smješten u prirodu, simbol tradicionalnog muškog poimanja ženskosti (kao suprotnosti muškoj civilizaciji) i čita, bez razumijevanja, roman Sidonie – Gabrielle Colette, svojevrsni prototip tzv. ženskog pisma (koncepta, inače, osporavanog od feminističkih teoretičarki, od Simone de Beauvoir do Monique Wittig). Umjetnik na taj način zauzima ironičan odmak te propituje koncept binarnih rodnih pozicija kao međusobno isključivih i nepomirljivih kategorija.
Čovek od akcije Davora Dukića problematizira konstrukciju značenja rodnog identiteta kroz koncept igračke koji, prema teoriji Rolanda Barthesa, utjelovljuje mikorkozmos svijeta odraslih. Na taj način igračke postaju sredstva i materijalni dokaz procesa naslojavanja kulturalnih i ideoloških kodova koji, između ostalog, sudjeluju u formaciji rodnih identiteta. Oblikovanjem tijela i utjelovljenjem binarnih rodnih i spolnih zadatosti, društveni projekt industrije igračaka postaje dijelom regulacijskih praksi, te se kroz ovaj rad otkrivaju načini čitanja skrivene društvene moći . (Sanja Horvatinčić)
Tekst je izvorno objavljen na webu Galerije Galežnica.
