Kao dio programa The Best Of The Rest ZagrebDoxa 2020., dokumentarni film iHuman (2019.) norveške redateljice Tonje Hessen Schei bavi se rapidno razvijajućim svijetom umjetne inteligencije (AI). S obzirom da i redateljičini prijašnji filmovi problematiziraju odnose između čovjeka i stroja, s fokusom na potencijalne zamke i opasnosti – npr. Play Again (2010.) o posljedicama djetinjstva lišenog prirode i Drone (2014.) o utjecaju tehnologije bespilotnih letjelica na ratovanje – ne čudi da i ovu temu obrađuje s posebnim naglaskom na društvenu kontrolu i utjecaj struktura moći na njen razvoj i regulaciju.
Film počinje čuvenim citatom Stephena Hawkinga: „Uspjeh u stvaranju umjetne inteligencije bio bi najveći događaj u ljudskoj povijesti. Nažalost, mogao bi biti i posljednji…“ Redateljica vrlo svjesno izostavlja ostatak: „…osim ako ne naučimo kako izbjeći rizike,“ i time naizgled bezazlenom intervencijom zapravo navješćuje svu suženost onoga što slijedi.
Hessen Schei od samog početka zauzima vrlo jak stav, sasvim nedvosmisleno, biranjem tema, prijetećom glazbom i turobnim cyber vizualima (koji izgledaju kao da su progutali pola budžeta filma), jasno dajući do znanja da plete priču oko straha posvećenu većim dijelom distopiji, srljanju čovječanstva u propast i lošim stranama umjetne inteligencije. Izbor scena – učestale “zlokobne” animacije digitalnih kostura, zrcalni kadrovi masa ljudi kako viseći naglavačke mile svojim putem dok ih u stopu prati pogled velikog brata, pejzaži bespuća ljudskih nastambi, uglavnom megalopolisa i suburbije – izazivaju strepnju, ali i dojam da se objekt priče oteo kontroli. Možemo se pomalo zločesto zapitati je li upravo umjetna inteligencija, u svojoj današnjoj nesavršenosti, korištena da film spoji u cjelinu? Sve navedeno, naime, ima labavog smisla i može u nekom kontekstu predstavljati odraz radnje, ali kao da je spojeno slučajno, bez puno pažnje i vještine – kao umjetna inteligencija koja tek savladava izvršenje određenog zadatka.
iHuman okuplja grupu vrhunskih stručnjaka iz različitih polja primjene i regulacije AI-ja, koji, barem potencijalno, predstavljaju vrlo kvalitetne sugovornike. Iako previše navođeni ka suženoj viziji umjetne inteligencije, sugovornici ipak predstavljaju najzanimljiviji aspekt i dostignuće filma te uspijevaju barem djelomično dočarati svijet budućnosti koji donosi AI.
Michal Kosinski, izvanredni profesor organizacijske psihologije sa Sveučilišta Stanford, bavi se proučavanjem utjecaja digitalnih tehnologija na ljude i jedan je od prvih koji je u medijima upozoravao na skandal s Facebookom i Cambridge Analyticom. Njegov primarni istraživački fokus je ljudski digitalni otisak, trag podataka koji ostavljamo iza sebe dok koristimo društvene mreže, i načini na koji se on može iskoristiti za predviđanje našeg ponašanja. Kosinski skreće pozornost na gotovo neslućene mogućnosti manipulacije takvim algoritmima i na nevidljivi utjecaj koji razne političke strukture mogu imati bez ikakvog nadzora.
Ilya Sutskever, informatičar koji radi na razvoju strojnog učenja i trenutno kao glavni znanstvenik vodi OpenAI, jedan od vodećih svjetskih istraživačkih centara za AI, propituje što su iskustvo, učenje i kako radi mozak te kako ih interpretirati algoritmima – proces koji naziva svojevrsnom primijenjenom filozofijom. Njegov glavni cilj je razviti opću umjetnu inteligenciju, AI koji će imati ljudske kognitivne sposobnosti i moći izvršiti i razumjeti svaki zadatak kao ili bolje od čovjeka. Ističe da je važno da takva nova inteligencija, zapravo novi oblik života, ima ciljeve barem slične našima, odnosno da nam ne predstavlja egzistencijalnu ugrozu.
Ben Goertzel, istraživač koji se bavi umjetnom inteligencijom, izvršni direktor brojnih kompanija u području AI-ja i jedan od tvoraca medijski razvikanog humanoidnog robota Sophie, upozorava da se AI danas uglavnom koristi za ubijanje, špijuniranje i ispiranje mozgova od strane većine vlada te profiliranje ciljane publike oglašivača.
Jürgen Schmidhuber, pionir dubokog učenja i kreator metoda koje se i danas primjenjuju u prepoznavanju govora i sastavni su dio brojnih Googleovih, Appelovih i Amazonovih proizvoda i usluga, bizaran je i fascinantan lik koji po vlastitom priznanju ne pripada baš skroz današnjem čovječanstvu i zaziva evoluciju ljudi kroz procvat umjetne inteligencije. Ne vjeruje u regulaciju razvoja umjetne inteligencije jer smatra da su znatiželja znanstvenika te potencijalne posljedice – i pozitivne i negativne – prevelike da bi itko u ovom trenutku odustao od istraživanja i daljnjeg razvoja. Kao kuriozitet ovdje možemo spomenuti ničim izazvanu (i sasvim sigurno nimalo jeftinu) odluku redateljice da Jürgena snima i na skijanju, prateći ga iz drona dok vješto savladava snježne vrhunce kraj svog luksuznog švicarskog doma.
Max Tegmark, švedsko-američki fizičar, kozmolog i znanstvenik koji se bavi strojnim učenjem, suosnivač Instituta za budućnost života u čijem znanstvenom savjetodavnom odboru sjedi i Elon Musk, bavi se istraživanjem egzistencijalnog rizika od napredne umjetne inteligencije. Možda neočekivano s obzirom na gore navedeno, ali on nudi zapravo najširu i neutralnu viziju budućnosti s umjetnom inteligencijom kad objašnjava da AI nije niti dobar niti zao, već, pogotovo na trenutnom stupnju razvoja, pojačivač želja i ciljeva onih koji ga kontroliraju. Tegmark završava s tezom da je najvažnije pitanje koje si čovječanstvo danas mora postaviti, a koje ne zahtijeva nikakvo tehničko znanje: Kakvo društvo zapravo želimo stvoriti za sljedeće naraštaje?
iHuman zapravo vrlo površno definira ono čime se najviše bavi, umjetnu inteligenciju, i bez obzira na pripovjedačku i umjetničku slobodu koja sasvim legitimno, i ne bez razloga, navodi temu ka distopiji, teško se oteti dojmu da film podcjenjuje gledateljstvo nudeći mu simplificirani i jednostrani isječak u maniri odjela za odnose s javnošću nekakvog vašingtonskog think tanka. Jedna od posljedica tako uskog pristupa temi je da će teško gledatelji koji nisu dobro upoznati s AI-jem shvatiti što je to potencijalno toliko grozno i opasno kod umjetne inteligencije bez da im se predstavi širi aspekt njene uporabe i sve njene mogućnosti.
Primjerice, izostavljena je uloga umjetne inteligencije u analizi kemijskih spojeva za pronalaženje novih antibiotika, bržoj, jeftinijoj i preciznijoj analizi DNK i proteina za pronalazak potencijalnih metoda liječenja, sigurnijoj i učinkovitijoj regulaciji prometa, pa sve do restauracije starih filmova i fotografija. Nema ni spomena o njenoj ulozi u obradi prirodnog jezika, npr. drastičnog poboljšanja u kvaliteti strojnog prevođenja zadnjih godina (svatko tko redovito koristi neki od online alata za prevođenje može primijetiti njihov ozbiljan napredak) i sve jasnije približavanje rušenju jezičnih barijera u maniri univerzalnih prevoditelja iz znanstveno fantastičnih filmova.
Film također reflektira poražavajuću činjenicu da je tehnologija još uvijek dominantno muško područje (prema podacima Svjetskog gospodarskog foruma, žene čine samo 22% stručnjaka/inja za AI u svijetu), što je posebno zabrinjavajuće s obzirom da se pokazalo da umjetna inteligencija od svojih kreatora uči i zatim primjenjuje rodne stereotipe. Neki predviđaju da će do 2020. gotovo 85% projekata u polju umjetne inteligencije rezultirati manjkavim ili čak štetnim ishodima zbog predrasuda koje su u podatke i algoritme unijeli pojedinci i timovi koji rade na tim projektima.
Zastrašivanje bez perspektive svakako nije sveobuhvatni, balansirani ni kritički prosvjećeni način prikaza AI-ja, njenog utjecaja na čovječanstvo kao, po zaključku samog filma, neizbježne budućnosti, a nije ni osobito poticajno za razvoj interesa za temu kod šire populacije koja bi to vrlo važno područje mogla početi izbjegavati ili mu pristupati sa strahom.
Film možete pogledati u utorak, 06.10. u 22:00 u Kinu SC. Više informacija pronađite na službenoj stranici ZagrebDoxa.
