Kao prvo, veliki caveat: ovo nije prikaz.
Nisam ni čitala ni gledala Igre gladi — ni ne namjeravam. Ne zanima me distopijska YA literatura, a koliko god je trilogija hvaljena, ništa što sam čula i/ili pročitala o njoj nije me potaklo da promijenim mišljenje ((plus što je moja djeca ne čitaju, pa je, za razliku od Sumraka, mogu preskočiti i kao roditelj)). Ali pratila sam s pola oka kako se razvijao fenomen, i uočila sam neke poprilično zanimljive stvari.
U pitanju je metaforičko djelo koje je vrlo otvoreno za političke interpretacije. Ne samo u onom smislu u kojem je svaki narativ tome otvoren, već kroz otvoreno zazivanje politizirane interpretacije, tipično za distopije.
Ukratko, ako niste upoznati sa sadržajem, u postapokaliptičnom Panemu (današnji SAD), podijeljenom na 12 okruga, hiperbogataška vladajuća klasa drži siromašne mase u potlačenom stanju kroz nešto što se zove igre gladi, a sastoji se od borbi mlađarije, po 2 predstavnika iz svakog okruga. Protagonistica Katniss iz izrazito siromašnog okruga biva odabrana za igre, i kroz tri knjige preživljava i više-manje spašava sebe i svoj svijet, usput periferno ljubakajući s dvojicom tipova.
Zanimljivo mi je tu primijetiti da je, u američkom političkom kontekstu, ovo shvaćeno dvojako: jedni, naime, mapiraju strukturu svijeta na postojeću podjelu (vidi pod: 99%), i uspoređuju ovu projekciju sa sadašnjim stanjem. S druge strane, republikanske i ameroliberalne ((ovaj izraz koristim da bih ih razlikovala od europskih liberala, jer sam pojam liberalizma u Europi ima bitno drugačije značenje nego u Americi)) struje tumače pokvarenu vladu kao metaforu “prevelike vlade” koju sad imaju, a mlađahne gladijatorske pobunjenike vide kao svoje slobodarske, naoružane heroje. I dok, s jedne strane, moram priznati da rep-lib kombinacija u Americi i inače ne dopušta činjenicama da im zasmetaju u bilo kakvom tumačenju bilo čega ((njihov časopis za mlade, Conservative Teen, imao je, npr., u zadnjem broju članak pod naslovom “Was Ronald Reagan the First Black President?” koji nije bio satira)) sama činjenica da je i ovu distopiju moguće tumačiti na više od jednog načina njenu političku bitnost ipak znatno reducira, pretvarajući cijeli scenarij više u scenografiju.
No, ima i elemenata koji nisu scenografske prirode, a ipak su politizirani, iako se to u samim knjigama možda i nije primijetilo. Kao prvo, sama protagonistica, koja odlazi na igre umjesto svoje mlađe sestre, nije, dakle, u suštini motivirana nikakvim muškarcem, što je jedan od razloga da je toliki uspoređuju s Bellom iz Sumraka, ističući kako je Katniss puno feminističkiji i mentalno zdraviji lik. S jedne strane, to je pomalo smiješno — i Marilyn Monroe u Neki to vole vruće je feminističkiji i mentalno zdraviji lik od Belle — no s druge, jako mi je zanimljivo kako se Katniss u velikoj mjeri uklapa u koncept kick-ass junakinje, koji je već i sam postao stereotip, i to vrlo opasne vrste: naizgled feministički i pozitivan (cura je! a mlati tipove!) no zapravo isto toliko ograničavajući kao i svaki drugi stereotip (jer ta vrsta snage je ono što se smatra “muškom” snagom, a implicira da druge vrste snage ni ne postoje, tj. da su manje vrijedne).
Ali najviše me, moram priznati, fasciniralo kako su Igre gladi — očito posve slučajno — razotkrile užasavajuću razinu rasizma u današnjoj Americi.
Ne znam kako vi, ali ja se sjećam raznih RaceFailova, i znam da je nesvjesni, internalizirani rasizam i te kako prisutan kod mnogih Amera, ali većina je toga ipak (bar u raznim Fail diskusijama) dolazila od ljudi koji su pretjerano reagirali kad su se našli suočeni s vlastitim neraspakrianim privilegijama, dakle od ljudi koji nisu rasisti na svjesnoj razini i bili su užasnuti baš zbog toga — tj. kad su im drugi ukazali na to koliko su još daleko od prave “sljepoće na boju”.
No ono što se događalo s adaptacijom Igara gladi pokazalo je sasvim drugačiju sliku. Prvo, sa samom Katniss, koja je u knjizi opisana s “maslinastom” kožom. Ovo je, inače, u američkom engleskom principijelno kod za latino ili bar talijanske tipove ((nešto što mi ovdje blizu Mediterana ni ne doživljavamo kao rasu, ali nemojte zaboraviti da se u Americi i serija I love Lucy smatrala međurasnom, jer je spajala “bijelu” ženu s “latino” suprugom)), a Hollywood je za nju odabrao mladu glumicu Jennifer Lawrence. Koja se u filmu doduše pojavljuje s tamnom kosom, ali inače izgleda ovako:
Na prvi pogled, rekli bismo, možda, dobro, to je velika, noseća uloga, naravno da su uzeli glumicu koja ipak ima neku težinu (Winter Bones, s kojim je čak nominirana i za Oskara). No kladim se da niste znali kako je casting call za Katniss izričito tražio bijelu glumicu. Dakle, nije Hollywood tražio najbolju Katniss pa je odlučio pofarbati kad se ispostavilo da je zapravo plavokosa, već su od početka htjeli farbati.
A druga, još stravičnija stvar dogodila se jer su neki (sporedni) likovi u filmu crni. Najkonkretnije, dvoje likova, djevojčica Rue i Katnissin stilist i prijatelj Cinna. Likovi se pojavljuju i u knjizi, i tamo su opisani kao “smeđe kože”, što je, mislim, svuda na svijetu očito kao opis ljudi koje zovemo crncima. I, logično, u filmu izgledaju ovako:
Ali kad su ih ljudi vidjeli, iznenadili su se. Ne samo iznenadili u smislu “tibokca, totalno mi je promaklo da je to crnac/crnkinja u knjizi”, nego su bili “iznenađeni i uvrijeđeni”. Zaozbiljno. Reakcije su bile toliko jake da se čak pojavio i tumblr koji skuplja tweetove ((je, znam, metaaa — ali što sad možemo, živimo u 21. stoljeću)) u kojima se ljudi bune i žale na crnu Rue. U kojima govore kako im je to “upropastilo” film. Kako im sad nije žao što Rue strada. Ozbiljno, to se ne da izmisliti.
A znate što se još ne da izmisliti?
Katniss-Barbie, koja je već najavljena, i pojavit će se kao ograničeno izdanje “za odrasle skupljače”. Kao što se već pojavio lak za nokte, poseban borbeno intoniran stil vježbanja, i — ironija nad ironijama — kuharica bazirana na knjizi i filmu.
Jer, bez obzira na sve, film je postigao sveti gral Hollywooda — najveći utržak u prvom vikendu za bilo koji film koji nije nastavak, i treći najveći ikada — tako da je, između ostaloga, Lionsgate, kompanija koja drži prava na film, osjetila potrebu da zaprijeti udruzi Imagine Better kad su na svome webu promovirali Oxfamov projekt održivog uzgoja hrane pod geslom “glad nije igra”. U obavijesti kojom zahtijevaju da se prestanu igrati njihovim igračkama, Lionsgate je, između ostaloga, napisao kako “razumiju i podržavaju njihovu misiju”, ali, eto, pod uvjetom da im ne diraju intelektualno vlasništvo.
Da je budućnost već ovdje, to smo odavno znali. Ali, zar ne poželite ponekad da bude manje ravnomjerno raspoređena?
