I.
Akwaeke Emezi (1987.) poznati⁞a je nigerijski⁞a autor⁞ica, pjevač⁞ica i videoumjetnik⁞ica koji⁞a je slavu stekao⁞la debitantskim romanom Freshwater (2018.), nakon kojeg je uslijedila još nekolicina romana od kojih su najpoznatiji The Death of Vivek Oji (2020.) i You Made a Fool of Death with Your Beauty (2022). U svojim djelima obrađuje kvir tematiku, bavi se pitanjima rase i roda, emocionalnih odnosa te psihičkih bolesti, odnosno propitivanjem tih koncepata.
Emezi je nebinarna osoba i pripadnik⁞ica naroda Igbo te na svoj rod gleda šire od zapadnih kategorija – Emezi je ọgbanje, što je termin Igbo vjerovanja i jezika koji označava dijete koje je rođeno kako bi u obitelji izazivalo nevolje, bolest i tugu, ne kao kazna obitelji, već bez posebnog razloga, samo zato što je ọgbanje zloduh. Obično umire prije puberteta kako bi se reinkarniralo u novo dijete koje će se roditi u istoj obitelji kako bi se ciklus rođenja, patnje i smrti ponavljao unedogled. Iako je samo vjerovanje puno složenije, ukratko, dijete može prestati biti ọgbanje ako majka uspješno rodi drugo (živo) dijete ili ako se pronađe i uništi iyi-uwa, kamen koji ọgbanjeu brani povratak u onostrano i prekida ciklus.
Roman Freshwater autofikcija je koja tematizira upravo ọgbanje identitet, a prije nego što se pozabavim samim romanom, važno je reći nešto o kontekstu njegove kritičke recepcije.
II.
Roman je 2019. bio u širem izboru Womenʼs Prize for Fiction, elitne književne nagrade za koju stručni žiri navodno ne gugla kandidatkinje kako bi ostao nepristran, pa se iznenadio kad je naknadno saznao da je Emezi nebinarna osoba. Emezi nije bio⁞la protiv nominacije, a žiriju Emezin rodni identitet u tom trenutku nije predstavljao problem, no ustvrdio je da će morati poraditi na donošenju pravilnika o inkluziji trans osoba kako u budućnosti ne bi dolazilo do zabuna, zabluda i problema.
Govora mržnje i transfobnih reakcija na nominaciju na internetu nije nedostajalo, ali, osim toga, postavljalo se i pitanje je li uključivanje Emezi na popis stvarno rezultat omaške i neznanja ili posljedica toga što žiri Emezi zapravo vidi kao ženu. Uz to, možemo se pitati i bi li se na takvom popisu mogla naći nebinarna osoba kojoj su pri rođenju pripisani muški spol i rod, interspolne osobe, trans žene ili muškarci u raznim kombinacijama: oni koji se jesu ili nisu odlučili na medicinsku tranziciju i u dokumentima im stoji ili ne stoji odgovarajuća oznaka spola.
Godine 2020. saznajemo odgovor na ta pitanje kada Emezi za istu nagradu pokuša prijaviti svoj novi roman, a prema novim smjernicama organizatori traže da im Emezi pruži dokaz kojim će potvrditi svoj spol („sex as defined by law“). Dakle, potreban je pravni dokument u kojem piše da je osoba koja se prijavljuje za nagradu žena, bez obzira na rodni identitet – što zapravo znači da je zakon taj koji u konačnici određuje da netko zaista jest ono što jest, da je tranzicija „gotova“ kad se u dokumentima promijeni oznaka spola, i pritom se ignorira da razne trans osobe iz raznih razloga uopće ne mogu ili ne žele poduzeti taj pravni korak, ili da za neke od njih ne postoji odgovarajuća oznaka u osobnoj.
Zbog toga Emezi naposljetku odbija prijaviti svoj roman i proziva organizaciju transfobnom. Emezi naglašava da je sama nagrada ustanovljena jer su žene stalno bile isključivane iz „muških“ nagrada, a nakon slučajno uključive nominacije za Freshwater, sada i ona nastavlja lanac isključivanja ranjivijih društvenih skupina.
Sve ovo upućuje na to da su trans osobe u konkretnim društvenim situacijama cis osobama većinom i dalje samo naknadna misao i problem koji se traljavo rješava u hodu, tako da se o njihovim življenim iskustvima ne promišlja ni na kakav produktivan način, nego ih se samo izravno ili neizravno izbacuje – kao, uostalom, i iz WC-a i sporta – osobito ako njihovo postojanje previše odstupa od normativnog.
III.
Freshwater je autobiografski intonirani coming of age roman. Radnja prati Adu od njezina rođenja u Nigeriji do odlaska na studij u SAD te njezin život u ranim dvadesetima. Kronološki saznajemo štošta o Adinu životu: o obiteljskim dinamikama, majci koja napušta obitelj kako bi u inozemstvu zaradila za djecu, Adinom ranom djetinjstvu ispunjenom traumatičnim događajima, njezinom neobuzdarnom karakteru, neposluhu, konstantnom plaču i vrištanju.
U SAD-u Ada postaje još usamljenija nego što je bila bez majke. Dok pratimo njezine prijateljske, romantične i, s vremenom, seksualne odnose s vršnjacima, paralelno dobivamo uvid u strašnu usamljenost koju Ada doživljava na stranom kontinentu bez svoje obitelji, eksplicitne scene samoozljeđivanja i autodestruktivnog ponašanja. Adino prvo seksualno iskustvo bilo je silovanje, prvo od mnogih koje je doživjela u vezi, a naknadno saznajemo da je i u najranijem djetinjstvu doživljavala seksualno nasilje.
Trauma silovanja u potpunosti narušava njezin život u godinama koje slijede, pa Ada postaje još destruktivnija i prema sebi i prema drugima, namjerno povređuje bliske ljude i igra se njima te zloupotrebljava alkohol i samoozljeđuje se, što su sve ponašanja koja kulminiraju pokušajem samoubojstva. Emezi zapravo opisuje događaje koji su relativno tipični za ovakvu vrstu romana, no ovdje je naglasak na tome kako su nam oni posredovani i kome se oni događaju.
IV.
Na početku romana saznajemo da se Adin otac molio starim bogovima naroda Igbo da dobije dijete i ta mu je želja ispunjena, ali zbog hira bogova Ada je rođena kao ọgbanje. Roman je podijeljen na 22 poglavlja, od kojih samo četiri pripovijeda Ada, i to najčešće kratko, a u ostalima se izmjenjuju Mi (We), Asụghara i Saint Vincent – Adini zlodusi, ọgbanjei.
Mi opisuju svoje postojanje prije nego što se Ada rodila te kako su se smjestili u nju, ali su vrata između Ade i onostranog ostala otvorena te je tako u njoj nastao konstitutivni zijev koji joj onemogućuje stabilno egzistiranje. Svi opisi tijela koje dobivamo iz perspektive Mi upućuju na bizarnost njihova postojanja u tijelu, gađenje prema mesu koje ne bi trebali biti jer su oni bogovi („The first madness was that we were born, that we were stuffed in a bag of skin“). Zbog otvorenog prolaza Mi na jednu stranu vuku njihovi brothersisters, tj. bogovi, a na drugu Ada – tako oni ostaju Mi i ne mogu postati ona.
Zločin koji predstavlja okivanje bogova materijalnim označen je kao ključni problem postojanja, jer kako nečemu neograničenom dati oblik koji ograničava, kako pluralizam zatvoriti u individuu, kako fluidnost apstraktnog koncepta svesti na konkretnu osobu bez da je se nužno osakati kako bi stala u kalup tijela?
Način na koji Emezi opisuje bogove i onostrano blizak je Freudovim opisima nesvjesnog ili ida – što daje odličan temelj za psihoanalitičku kritiku – i predstavlja Mi kao everything everywhere all at once, istovremenost raznorodnog, sve koncepte, osjećaje, žudnje u čistoj formi, neobuzdane, u stalnom kretanju, beskrajne i potpuno amoralne.
Emezi ukazuje na to da pripitomljavanje i postajanje osobom koja može sudjelovati u društvu nužno znači kroćenje potencijala za život, otkidanje poželjnih komadića iz sfere beskonačnog i svemogućeg kako bi se oni zašili u tijelo, no u sebi uvijek nose tragove loma – viškove manjka. Taj je višak manjka ono što u Adi izaziva ludost, kako to nazivaju Mi, odnosno psihičku bolest, kako to nazivamo mi.
V.
Za razliku od Mi koji su dio Ade od rođenja, Asụghara se izdvojila u trenutku silovanja kada Ada počne nezaustavljivo vrištati. Asụghara predstavlja bijes, želju za osvetom, glad za svime što je zabranjeno, tu je da zaštiti Adu kako više nikad ne bi morala proći kroz nešto toliko strašno kao što je bilo silovanje. Zato Asụghara uvijek stupa na vlast kada se radi o seksu, a Ada nestane i nije prisutna jer zapravo ni prije silovanja Ada nije imala interes za tjelesnost.
Iako je Asụghara deklarativno tu da zaštiti Adu, stalno je dovodi u nevolje jer njoj imati tijelo znači tražiti užitak pod svaku cijenu. Tako, primjerice, Asụghara uživa u seksu, ali je Ada ta koja stalno mora ići po pilulu za dan poslije jer Asụghara ne koristi zaštitu.
Adino samoozljeđivanje još je jedan od načina na koji se Asụghara hrani, kao i Mi, jer su to krvave žrtve koje im ona prinosi kako bi ih umirila i kontrolirala da nakratko može normalnije živjeti. Kako napreduje radnja, sve je manje jasno što zaista radi i osjeća Ada, a što Asụghara jer postaju preslične i ni same ne znaju koja je kada aktivna.
Čitajući razgovore koje njih dvije vode i promatrajući rascjep između njih, postavlja se pitanje po čemu je Ada više ja nego što su to Mi ili Asụghara, odnosno tko ili što je ja: način na koji se ponašamo u baš svakom trenutku, naši stavovi, vrijednosti, osjećaji? Što kad su naše ponašanje i misli previše u raskoraku s onime što mislimo da jesmo; jesmo li i taj dio mi i kako integrirati sve dijelove sebe, i poželjne i nepoželjne, u koherentnu funkcionalnu cjelinu?
VI.
Treći dio Adine ličnosti zove se Saint Vincent: on nije pripovjedač, nenametljiv je, sramežljiv, i ne može upravljati Adinim fizičkim tijelom jer bi ga to kastriralo – on je muškarac, ima penis, privlače ga žene i neprikladno mu je Adino tijelo. Iz poglavlja o njemu saznajemo da i on postoji oduvijek, da je Adi bilo ugodno kad su je kao dijete zamijenili za dječaka jer joj je ta krivost odgovarala, a kad joj je pubertet počeo mijenjati tijelo, također se samoozljeđivala. Među žrtve koje Ada mora prinositi kako bi umirila bića s kojima dijeli tijelo ubrajaju se i rodno afirmirajuće operacije kojima se podvrgava te tetovaže, što Ada vidi kao zrelije i dugoročno korisnije mehanizme od samoozljeđivanja.
Opisi Saint Vincenta jasno upućuju na rodnu disforiju, kvir rodni identitet i seksualnu orijentaciju, a Asụgharino postojanje na posttraumatski stresni poremećaj nastao zbog silovanja, na cijepanje kao mehanizam koji štiti osobu kako bi se mogla nositi s nepodnošljivim iskustvom. No ako čitamo roman kao tekst o rodnoj disforiji i PTSP-u, on se prevodi u zapadnjačke koncepte koji se predstavljaju kao „znanstveni“ i „prava istina“, pri čemu tekst gubi velik dio svoga značenja, a Igbo vjerovanje predstavlja se kao manje stvarno od našeg racionalističkog poimanja. Takav je pristup inherentno kolonizatorski.
Značaj ovoga romana upravo je u tome što koncepte koje danas fragmentiramo – psihička bolest, rodni identitet, seksualnost, rodna disforija, rasa – gleda kao cjelinu, napuklu, ali cjelovitu. Ada nije zasebno ọgbanje, pa kvir, pa crna osoba, pa rascijepljena. Sve što Ada jest – jest ọgbanje. To je termin koji zahvaća koncepte koje smo rascijepili i raznim znanostima dali na razmatranje te se priklonile njihovim zaključcima – psihologiji, psihijatriji, medicini, društvenim znanostima – ali oni su zapravo povezani, isprepleteni, zamršeni, jedni u drugima, uvijek nedovršeni, nesavršeni, s viškom manjka, s manjkom viška.
Upravo ovakvi tekstovi koji problematiziraju zapadnu epistemologiju mogu se smatrati opasnima i malo previše radikalnima, između ostalog, i za neoliberalnu politiku koja promiče narative o „rođenju u krivom tijelu“ ili važnost self carea i dobivanja niza specifičnih, rascjepkanih dijagnoza. Primjerice, u romanu se mastektomija kod trans osobe smatra pozitivnim samoozljeđivanjem, a u dijagnoze se psihičkih bolesti ne vjeruje, odnosno smatra ih se jednako validnim kao i bivanjem ọgbanjeom.
No ọgbanje je baš zbog svog destabilizirajućeg potencijala puno bliže konceptu kvira nego ono što mi u mejnstrimu danas nazivamo kvirom, pa politika ovoga romana može biti podjednako odbojna i kvir ili trans osobama koje se smatraju radikalnima, jer traži previše ili ide predaleko, preko granice prihvatljivog. Ovo čitanje potiče da se ide upravo tamo gdje nas Freshwater vodi – na mjesto na kojem još postoji revolucionarni potencijal nekomodificiranog identiteta.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
